Ratni zapovjednik prozvao glumca Leona Lučeva nakon gostovanja u "Nedjeljom u 2": 'Dosta je tvojih laži'

Poznati glumac Leon Lučev je u “Nedjeljom u 2”, emitiranom prošle nedjelje, čija glavna tema je bila igrani film Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare, u kojemu glumi, govorio i o svom sudjelovanju u Domovinskom ratu u koji se prijavio u ranu jesen 1991. s 19 godina, a neki mediji su prenijeli kako je u borbenom sektoru proveo 741 dan, prema registru branitelja. Rekao je kako se nakon sudjelovanja u ratu godinama nosio s ratnim traumama, strahom od zatvorenih prostora i snažnim vraćanjem osjeta mirisa leševa. No ovo gostovanje na televiziji Lučeva potaknulo je na istup na društvenoj mreži jednog od njegovih ratnih zapovjednika, umirovljenog bojnika Željka Aužinu koji tvrdi da je u 4. bojni 113. brigade bio Lučevljev nadređeni. Javno ga je prozvao da je u jednom trenutku napustio postrojbu, da bi kasnije za njega doznali kako je obolio od akutne virusne zoonoze, nakon čega je napustio odoru Hrvatske vojske.

Ratne traume

Na pitanje urednika i voditelja emisije Aleksandra Stanovića kakav je otišao u rat, a kakav se vratio, Lučev je rekao kako je “otišao k’o neko dijete, sretno, jer je izašao iz JNA, vratio se. Počeo je rat”.
– Izašao sam misleći da je sad sve u redu i da sam sad Okej… A ustvari dugo, dugo, dugo nakon toga mi je trebalo da posložim sebe funkcionalno”. U razgovoru sa Stankovićem opisao je kako tada nije razumio koliko će ga rat obilježiti.

Naveo je dva vrlo konkretna iskustva, od kojih je jedno strah od prostora iz kojeg ne može izaći.
– Pet, šest godina se nisam mogao voziti autobusom, imao sam klaustrofobiju i strah od prostora iz kojega ne mogu izaći. Kada bih putovao prema Šibeniku, došao bih do Karlovca i nastavio autostopom, jer sam imao osjećaj da iz automobila mogu izaći, prisjetio se glumac čije drugo iskustvo je vraćanje mirisa povezanog s ratnim prizorima. Rekao je da bi mu se pri pogledu na ratne čizme vraćao miris leševa. Povezao ga je s jednom akcijom u kojoj je bilo mnogo mrtvih te se prisjetio da mu je majka desetak puta prala uniformu, a on je i dalje osjećao taj miris.

Rekao je da su mu u oporavku od ratnih trauma pomogli psihoterapija, psihodrama i bavljenje glumom, a da na psihoterapiju odlazi i danas.

Na ovo Lučevljevo TV gostovanje na društvenoj mreži se javio Željko Aužina, ratni veteran koji tvrdi da je u 4. bojni 113. brigade bio glumčev nadređeni. Kazao je kako je 1992. godine dobio zapovijed o prebacivanju u ovu bojnu gdje je postao zamjenik zapovjednika bitnice 120 mm.

– Tada već moji dečki, ratnici pozorno me slušaju u obuci kako djelovati s MB-om. Ponosan sam na njih, no morao sam ih malo pritegnuti, brijanje, šišanje, odora im mora stati kao manekenima. Bilo je malo otpora, ali ne dam se ja.

U postrojbi je bio i Leon Lučev čiji sam interes pratio, ali mi nešto s njim nije štimalo. Ne znam šta. Osposobio sam bitnicu, svi su mi bili kao moja dva oka u glavi. Lučev mi je djelovao kao da je pod nekim dopingom, ali meni to nije bilo jasno, prisjetio se Aužina. Za današnjeg glumca je rekao kako je 2. listopada 1991. došao u Unešić (u 113. brigadu, op.a.), koliko mi je poznato otac Hrvat ga doveo. Lučev je sudjelovao u jednoj mini akciji na Miljevcima krajem ’91. godine, nije bilo okršaja s četnicima. Bitno je naglasiti da je bježanjem izgubio pištolj koji je imao.

Aužina ga prozvao

Dodao je kako je po njegovu preuzimanju bitnice prva njena akcija bila Nos Kalik, u kojoj je sudjelovao i Lučev. Forsirali su dvije rijeke, Krku i Čikolu, na gumenim čamcima. Otišao je Aužina prvi gore uz jako veliki uspon i našao magarce, da bi se onda sjetio tražiti da vojnici s MB‑ima 120 mm dođu u čamcima s ful opremom i granatama. Doveo im je magarce da tovare opremu jer je to nemoguće nositi na leđima. Sve su uspješno odradili.

Krunoslav Mazalin i Leon Lučev

– No 10-ak dana nakon ove akcije primijetio sam da Lučeva nema, nestao je. Malo me uhvatila i jeza gdje je, ne dao Bog da je poginuo, tako svaki zapovjednik razmišlja. No nestao je u bolnicu odnoseći svoje osobno naoružanjem koje je zadužio, u krilo svoje majke Srbkinje. Ona je lako riješila njegovo zadržavanje u bolnici, dobio je dijagnozu „mišja groznica“, na temelju čega postaje ratni vojni invalid, nećete vjerovati sa 60 posto. Od tada ga nikad nisam vidio ni čuo, ističe umirovljeni bojnik.

Za Lučeva kaže kako je “zlo od antife i ološ koji je uzimao opojna sredstva s alkoholom, svakom pametnom dosta. Dodaje kako nije zaslužio njegovu riječ ni slovo. Danas priča, naglašava, o mrtvima s četnikom Stankovićem, on nije vidio četnika osim na TV-u, te ga treba biti sram. Za ovo što navodim odgovaram svakim svojim slovom po cijenu istine. Dosta je, Leone, tvojih laži i kukavičjeg odnosa. Neka ljudi znaju istinu, poručuje.

Lučev i Mazalin

S druge strane Lučevljevo sudjelovanje u Domovinskom ratu nije sporno njegovu zapovjedniku u 4. bojni 113. brigade Krunoslavu Mazalinu koji je glumca došao podržati u rujnu 2025. na šibenskom festivalu Fališ gdje su se i fotografirali. Mazalin je bitan zato što je zapovijedao akcijom Nos Kalik, započetom 2. ožujka 1992., koja je trajala jedan dan. Prema izvještaju s njegova sudskog svjedočenja 2015., Mazalin je rekao da je u ovoj akciji zarobljen 21 protivnički vojnik i da su svi predani zapovjedništvu 113. brigade. U istom je svjedočenju govorio o svojem zapovijedanju 4. bojnom na Južnom bojištu.

Godinu dana uoči VRO-a Oluja se dobrovoljno demobilizirao, da bi za tu operaciju dobio poziv na opću mobilizaciju te je u njoj sudjelovao kao običan vojnik, bez ikakvih zapovjednih ovlasti.