Supružnici Čerina iz Australije vratili su se kako bi pješice upoznali Hrvatsku

Mislio sam otići raditi na brod, ali onda mi je sestra rekla: »Nemoj ići na brod, probaj napraviti papire za Australiju.« Otišao sam u ambasadu, predao zahtjev za vizu, dobio je i otišao. Mislio sam da ću u Sydneyu ostati godinu ili dvije, zaraditi za kafić i neki fićo, kupiti to u Hrvatskoj i vratiti se. Još nisam kupio ni kafić ni fiću, priča nam kroz smijeh Šime Čerina, prisjećajući se odlaska u zemlju koja je danas njegov drugi dom. Baš kao i njegovoj supruzi Jeleni, koja je u Canberru došla na sestrino vjenčanje – i ostala.

Bile su to osamdesete godine, vrijeme kada su mnogi Hrvati napuštali domovinu, neki privremeno, a neki zauvijek. Tako su i njih dvoje krenuli u potragu za srećom na drugom kontinentu. Nije prošlo dugo, a putevi su im se susreli u Canberri, na nogometnoj utakmici hrvatskih momčadi iz Canberre i Sydneyja. Od toga dana zajedno kroče kroz život. A pod njihovim nogama – kilometara ima. Osim što su daleko od domovine izgradili zajednički život, podigli djecu i dočekali unuke, povezuje ih i ljubav prema dugoprugaškom hodanju, prirodi, ljudima i – Hrvatskoj.

Upravo je njihova posljednja dugoprugaška avantura, tijekom koje su u 52 dana propješačili više od 1.200 kilometara Hrvatske, bila povod za naš susret u Zadru. Supružnici Čerina proteklih su tjedana hodali stazama Croatian Long Distance Traila (CLDT), nacionalne dugoprugaške pješačke rute koja povezuje najistočniju, najsjeverniju, najzapadniju i najjužniju točku Hrvatske – Ilok, Sveti Martin na Muri, Savudriju i Prevlaku. Riječ je o stazi koja prolazi najrazličitijim terenima, od uređenih planinarskih i divljih staza, preko zahtjevnog dalmatinskog kamenjara, šumskih i poljskih putova, pa sve do makadamskih i asfaltiranih cesta. Ruta vodi kroz naselja ili njihovom neposrednom blizinom, pa prilika za susrete, razgovore i nezaboravne priče ne nedostaje. Upravo ono što su naši sugovornici i priželjkivali – upoznati svaki kutak svoje domovine.

Koracima protiv zaborava

Za početak, prohodali su Slavonijom, Baranjom, Podravinom, Međimurjem, Hrvatskim zagorjem, Medvednicom, Žumberkom, Gorskim kotarom, riječkim zaleđem i Istrom, od Iloka na krajnjem istoku do rta Savudrije na krajnjem zapadu. Njihova je želja, prolazeći selima, gradovima, šumama, planinama, vinogradima i ravnicama, upoznati ljude i zabilježiti njihove priče za projekt »Između dva doma – Between Two Homes«.

– Australija je naš dom. Ondje smo gradili život, radili, podizali obitelj i stvarali budućnost. Hrvatska je naša domovina, mjesto kojem se uvijek vraćamo, bez obzira na to koliko smo daleko. Ovdje su obitelj, jezik, kultura i sve ono što nosimo sa sobom cijeli život. Upravo iz te povezanosti dvaju domova rodila se ideja za naš projekt jer želimo, dok god možemo, povezivati ta dva svijeta – kroz putovanja, hodanje i priče ljudi koje susrećemo. Zato smo odlučili prikupljati priče hrvatskih iseljenika i njihovih obitelji, ali i ljudi koji su ostali živjeti u Hrvatskoj. Želimo da naša djeca i unuci razumiju koliko je ljubavi, hrabrosti i odricanja utkano u živote njihovih predaka. Jer vrijeme prolazi, ljudi odlaze, a s njima često nestaju i priče koje nikada nisu bile zapisane, govori nam Jelena, koja je svakodnevno na društvenim mrežama dijelila doživljaje s putovanja kako bi njihovi prijatelji, poznanici i drugi iseljenici mogli barem dijelom sudjelovati u njihovoj hrvatskoj avanturi.

Ovaj je projekt, napominje Jelena, proizašao iz njihovih redovitih putovanja u Hrvatsku. No ističe kako nisu jedini koji se svake godine vraćaju domovini. Takav život, između zemlje u kojoj su rođeni i one u kojoj su izgradili svoju budućnost, dijeli velik broj hrvatskih iseljenika.

– Iskreno, puno nas živi između dva doma i puno nas želi da se priče naših ljudi čuju i sačuvaju. Tu je i ona prva generacija koja je otišla odavde, pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih godina. Puno njih više se nikada neće vratiti, ali žele znati, žele vidjeti i žele osjetiti Hrvatsku. Zato mnogi prate ono što radimo. Puno njih navečer ne ide spavati dok im ne napišem kako smo, jesmo li na sigurnom, jesmo li uspjeli završiti taj dan. Želimo im na neki način prenijeti Hrvatsku, govori nam emotivno Jelena, dodajući kako im cilj nije povezati samo Hrvatsku i Australiju, nego i Ameriku, Južnu Ameriku te sve druge krajeve svijeta u kojima žive naši ljudi.

Hrvatska je moj Camino

– Naša želja nije samo ispričati vlastitu priču, nego dati glas ljudima čije životne sudbine zaslužuju biti zapisane i sačuvane, ističe Jelena.

– Mi smo bili mladi kada smo otišli. Hrvatsku smo tada poznavali uglavnom kroz svoje selo i ono što smo vidjeli kao djeca. Ja sam bio nekoliko puta u Zadru, nešto malo u školi, a u Zagrebu sam bio u vojsci prije nego što sam otišao. Mi smo otišli kao djeca i zapravo nismo imali priliku upoznati cijelu Hrvatsku. Ovaj nam je projekt dao priliku da upoznamo vlastitu zemlju, ljude i krajeve, da vidimo koliko je Hrvatska lijepa. Oduševljeni smo svime što smo vidjeli na ovom putovanju, govori nam Šime kroz smijeh, priznajući kako mu se sada, na neki način, više i ne vraća u Australiju.

– Ljudi su ovdje tako dobri, narod, običaji… To nema nigdje. Inače puno putujemo po svijetu, ali ovo što mi imamo ovdje, to nema nigdje! To gostoprimstvo, običaji, okusi, mirisi, nitko to nema. To nam nedostaje. Iako u Canberri, gdje živimo, ima 14 tisuća Hrvata, iako uvijek pričamo o Hrvatskoj, pjevamo, slušamo našu glazbu… Fali nam. Mi liježemo i ustajemo s Hrvatskom. Uvijek gori onaj plamen koji se ne može ugasiti, govori nam Šime, sa žarom koji se osjeća u svakoj riječi i vidi u njegovim očima.

– Hrvatska je prekrasna, toliko je toga što treba doživjeti, svaki dan. Uvijek putujemo u druge zemlje, puno ljudi želi otići na Camino u Španjolsku, ali za mene je Hrvatska Camino. Ovdje imamo predivne ljepote koje treba upoznati, vidjeti, prohodati, govori nam Šime.

Od Everesta do Knina

Kao planinari i zaljubljenici u dugoprugaško hodanje, Šime i Jelena dobro su naviknuli na izazove. Šime je 2018. godine stigao do baznog kampa na Everestu, a u Australiji su zajedno propješačili oko 1.600 kilometara dugu obalnu stazu od Sydneya do Melbournea. I Hrvatsku su već dobrano upoznali pješice, prolazeći Via Adriaticu od Kamenjaka do Prevlake, kao i Put Oluje, od Trilja do Knina. Upravo je ta ruta prethodila njihovoj najnovijoj CLDT avanturi.

– Posljednje tri godine hodamo i Putem Oluje. To je oko 160 kilometara i vrlo zahtjevna staza. U šest dana ima oko 7.000 metara visinske razlike i jako je naporno. Ali ljudi koje tamo upoznaš… Putem Oluje zbilja doživiš nešto posebno, osobito kad ulaziš u Knin. To je osjećaj od kojeg se naježiš. Prve godine kada smo išli, bilo nam je to posebno iskustvo. Ljudi se dignu, plješću nam, zastave se vijore. Tamo smo upoznali puno planinara, dobrih ljudi i branitelja. To nam je jako puno značilo, kazuje Šime, ističući kako je posebnost te staze upravo u snažnom osjećaju domoljublja koji prati svaki njezin kilometar.

– Radiš nešto za svoju zemlju, za sebe i za svoj duh. Na Putu Oluje posjećujemo spomenike na Dinari, pomolimo se, zapalimo svijeće, a naši branitelji koji su tamo bili objašnjavaju ljudima što se događalo, gdje su se vodile borbe i što se na tim mjestima proživljavalo. Sve to daje posebnu težinu cijelom putu, govori nam Šime.

Svako od tih putovanja ostavilo je u njima posebne uspomene. S vremenom su, međutim, shvatili da ono najvrjednije što sa sobom nose kući nisu prijeđeni kilometri, osvojeni vrhovi ni fotografije prekrasnih krajolika.

– Najvrjedniji su ljudi koje upoznamo i njihove životne priče, ističe Jelena.

Petog kolovoza završili su jednu turu, a već 17. kolovoza ponovno su bili s naprtnjačama na leđima, spremni da, nogu pred nogu, krenu u novu avanturu. Prvi dio CLDT-a vodio ih je kroz Slavoniju, usred ljeta, po velikim vrućinama i predjelima u kojima nema mnogo šume ni hlada u koji bi se mogli skloniti i odmoriti. No iskusnim planinarima ni takvi uvjeti nisu predstavljali nepremostiv problem, iako su dnevno prelazili između 25 i 30 kilometara.

– Zbog vrućine smo ustajali jako rano. Oko četiri, najkasnije pet sati već smo bili vani. Tako bismo odradili prvi dio puta prije velikih vrućina, a onda bismo se odmorili. Tako smo hodali svaki dan, ali nismo htjeli da sve bude samo hodanje po stazi i šumi jer smo željeli upoznati svaki kraj kroz koji prolazimo. Zato bismo uvijek otišli razgledati znamenitosti i bolje upoznati mjesto, govori nam Jelena.

Susreti za pamćenje

Na putu su morali rješavati i brojne logističke detalje, od smještaja do hrane, a uglavnom ih je poslužilo i vrijeme. Imali su samo jedan kišni dan, ali pljusak koji ih je tada pratio bio je toliko snažan da će ga dobro pamtiti. Ipak, nastavili su dalje. Po blatu, preko brda, s kišom na licu, prošli su zacrtanih 26 kilometara. Taj je dio puta bio fizički zahtjevan, no najteža sjećanja, ona emocionalna, vežu uz posjet Gradu heroju.

– Posebno je bilo u Vukovaru, kad obilaziš sve te spomenike, kad hodaš, a u glavi ti se vrte filmovi, slike koje smo gledali, govori nam Jelena, dok Šime ističe kako mu je posjet Ovčari bio osobito težak. S druge strane, najradosniji trenuci bili su im susreti s ljudima, priče koje su slušali i mjesta koja su putem otkrivali.

– Jedan od trenutaka koje pamtimo jest dan kada smo hodali i odjednom se oko nas stvorilo jako puno ljudi. Bilo je to 27. pokrajinsko hodočašće u Ludbregu, gdje su se okupile tisuće ljudi. Bilo je zanimljivo, a lijepo se poklopilo i to što je bio Jelenin 60. rođendan. Iznenadilo nas je i koliko nam se ljudi došlo javiti jer su nas prepoznali preko društvenih mreža. Jelena na svom ruksaku nosi australsku, a ja hrvatsku zastavu, i samo odjednom, ljudi su nam počeli prilaziti. Bilo je to prelijepo, prisjeća se Šime.

Na putu se, objašnjava nam Jelena, svakih nekoliko dana mogla osjetiti promjena. U govoru ljudi, vegetaciji, bojama, okusima, klimi… Svaki novi kraj donosio je nešto drukčije, a upravo su te razlike njihovo putovanje činile još posebnijim.

– Na putu smo imali sve što nam treba. Jesen je, voća i povrća napretek, ljudi su nam samo nudili da beremo. A kako smo napredovali, vidjelo se kako se sve mijenja. Od šljiva u Slavoniji do smokava u Istri, govori nam Šime, dok se Jelena prisjeća domaćina koji su im u Višnjici već u šest ujutro pekli topli kruh, samo za njih, ali i bake Ruže koja ih je dočekala uz cestu i ponudila kavom, predstavljajući se riječima: »Ja sam Ruža, ruža hrvatska.«

Bio je to jedan od onih jednostavnih, a toliko simboličnih trenutaka koji se duboko urežu u sjećanje. Kava se, s bakom Ružom, naravno, popila.

– Srce ti je puno. Takvi susreti vraćaju vjeru u ljudsku dobrotu. I upravo zbog njih vjerujemo da Hrvatsku ne čine samo njezine prirodne ljepote, povijest i znamenitosti. Hrvatsku prije svega čine njezini ljudi, dodaje Jelena.

Još nisu spremni stati

Na ovom putovanju, napominju, zapravo nisu ni osjetili umor. Iza njih je ostalo više od tisuću kilometara hodanja, mnogo ranih jutara, umornih nogu, strmih uspona, dugih spustova, kiše, sunca, hladnoće i poneke teško prohodne staze. No kada danas pogledaju unatrag, ne razmišljaju najprije o teškoćama. Sjećaju se ljudi, njihovih osmijeha, zagrljaja, pruženih ruku, toplih riječi i iskrene dobrote.

– Puni smo energije i zapravo bismo bili najsretniji da smo mogli nastaviti sve do krajnje južne točke. No nemamo toliko vremena, govori nam Šime, dok Jelena zahvaljuje svima koji su ih pratili tijekom putovanja.

U ovom su pothvatu imali i dragocjenu logističku podršku Marka Majića, planinara kojeg su upoznali na Putu Oluje. Pomagao im je oko prijevoza, karata, GPS-a, smještaja i opreme tijekom dijela putovanja, a na kraju ih je dočekao i na rtu Savudriji. Dio puta s njima su propješačili i prijatelji, planinari koje su također upoznali na Putu Oluje.

A kada su napokon stigli do cilja, emocije su ih preplavile. Nakon 52 dana putovanja, 7. listopada došli su do svjetionika u Savudriji. I premda je iza njih bilo više od 1.200 kilometara, posljednji koraci bili su im možda i najteži. Ne zbog umora, nego zbog spoznaje da je avanturi, barem zasad, došao kraj.

– Jednostavno, nismo mogli zamisliti da je već kraj. Znaš da je, hodaš prema svjetioniku, ali ne želiš doći do njega, govori nam Šime.

Tijekom putovanja upoznali su brojne planinare, članove planinarskih društava, domaćine, prijatelje i ljude velikoga srca. Svima njima, ističu, duguju veliku zahvalnost jer je svatko na svoj način ostavio trag u njihovoj priči.

– Vratit ćemo se bogatiji za prijateljstva, uspomene i osjećaj pripadnosti koji se ne može izmjeriti kilometrima. Jer na kraju nije najvažnije koliko smo daleko hodali, nego koliko smo ljudi na tom putu dotaknuli srcem – i koliko su oni dotaknuli naše.

Od srca hvala svima koji su bili dio našeg putovanja, govori nam Jelena, dodajući kako njihova priča ovdje ipak ne završava. Sljedeće godine planiraju nastaviti od Savudrije do Prevlake i tako završiti drugi dio putovanja kroz Hrvatsku.

– Veselimo se novim krajevima, novim susretima i novim pričama, poručuju Jelena i Šime