Nekadašnja zadarska košarkašica danas predaje u osnovnoj školi: 'Danas djecu držimo pod staklenim zvonom, a to nije ispravan put'

Lara Nikpalj Vukorepa svoje je prve košarkaške korake napravila još kao je kao osmogodišnja djevojčica u Jazinama, tada ni ne sluteći da će košarka postati puno više od igre i da će joj donijeti seniorski parket, reprezentativni dres, kapetansku ulogu, putovanja, prijateljstva, ali i godine provedene daleko od Zadra. Danas, nakon 22 godine aktivnog igranja, na košarkašku karijeru ne gleda samo kroz utakmice i rezultate. Posebno mjesto u njezinim sjećanjima imaju ljudi, generacija s kojom je odrasla, klub i grad, ali i odluke koje su je odvele u nove sredine i iskustva koja su je oblikovala i izvan parketa.

U razgovoru za naš list prisjetila se svojih početaka, seniorske košarke, reprezentativnih dana, godina usklađivanja sporta i fakulteta, povratka u rodni grad te trenutka kada se nakon više od dva desetljeća oprostila od aktivnog igranja. Danas je magistra kineziologije i radi s djecom, pa o sportu govori iz još jedne perspektive, ne samo kao bivša košarkašica, nego i kao profesorica i majka.

Prvi susret s košarkom koji će joj obilježiti više od dva desetljeća života bio je gotovo slučajan, uz oca koji se i sam bavio košarkom i jedan pogled prema zadarskom parketu u Jazinama.

– Nisam tada ni slutila da će košarka odmah postati tako velik dio mog života. To je bio i prvi sport koji sam upisala. Tata se bavio košarkom pa je nekako jedno vuklo drugo. Pogledala sam tada u Jazinama ekipu i nakon toga sam si rekla da bih i ja voljela igrati. Došla sam kući iz škole, bila sam drugi razred osnovne škole, i tata je samo rekao: Od danas treniraš košarku. Ja sam rekla: Pa, može. I sve ostalo na kraju je postalo povijest – započinje Nikpalj Vukorepa.

Bez mobitela

Već s petnaest godina zaigrala je seniorsku košarku. U ŽKK-u Zadar se tada događala smjena generacija, a njezina generacija 1988./89. iz Škole košarke Leonardo Bajlo dobila je priliku zakoračiti na seniorsku scenu.

– Kada imate toliko godina, ne razmišljate toliko o tome je li nešto izazov ili nije. Jednostavno se prepustite i odigrate. Sjećam se kao danas jedne utakmice iz naše prve sezone u Prvoj ligi. Bile smo praktički curice, a dopalo nas je igrati protiv tada vrlo jakog Omiša. Igrale smo tu utakmicu, mislim da je bilo i produžetaka, i to su neke stvari koje vam ostanu urezane u sjećanje.

U njezinoj generaciji, kaže, oko treninga nije bilo pregovora. Iz današnje perspektive, kao profesorica koja radi s djecom, primjećuje veliku razliku između svoje generacije i današnjih mladih sportaša. Posebno ističe odnos prema treningu, obavezama i općenito samostalnosti.

– Tadašnji sport i ovo što danas imamo ne može usporediti. Činjenica da danas vidim cure od 14-15 godina koje treniraju nešto što vole, ali izostanu s treninga jer moraju učiti, nešto pisati, nešto ih boli ili imaju nešto drugo, nama tada ne bi pala na pamet. Ne samo u tim godinama nego i kasnije, jer smo gotovo sve igrale do tridesete. Najveća kazna kod kuće bila je da ti roditelji kažu da ne možeš navečer ići na trening. A danas mislim da djeca sama traže izliku, a roditelji je još i pronađu za njih. Nama nikad ne bi palo na pamet reći: Moram učiti pa neću doći na trening. Sve se trebalo organizirati. Djeca su tada bila puno organiziranija. Danas su roditelji puno toga preuzeli na sebe i što je često nepotrebno jer stvaraju kod djece određenu ovisnost o sebi. Mi smo se same spremale, same odlazile s trenericom na putovanja, bile nekoliko dana bez roditelja. Nije bilo mobitela ni ničega i sve je to nekako funkcioniralo.

Sjajna generacija 1988./89.

Kada o svojoj zadarskoj generaciji 1988./89. govori bez spominjanja rezultata, Nikpalj Vukorepa koristi jednu riječ – klapa. U možda i najboljoj generaciji u povijesti kluba igrale su i Maja Ledenko, Lucija Perica, Nevia Vidaković, Danijela Čikić, Iva Borović, Iva Kraljev, Antonia Erslan, Ana Jeričević, Ivana Baždarić, Ana Medur, Marija Vrsaljko…

– Bile smo klapa. Da nismo, nikad ne bismo to napravile. Vjerojatno bih ostala igrati u Zagrebu za neki drugi klub. To je bila posebna generacija. Naravno da bih voljela da se ponovi, ali svatko za svoju generaciju teško može reći nešto takvo. Nama kao da su s zvijezde poklopile. Od prvog dana kada smo sve bile na tom treningu, kad smo bile drugi, treći razred osnovne škole, većina nas ostala je dobra i danas. Imam nekoliko svojih igračica s kojima sam svakodnevno u kontaktu. Kume smo jedna drugoj na različite načine, bile smo zajedno na vjenčanjima, krštenjima i svemu ostalome. I naša se djeca danas druže. Stvarno smo bile klapa, bile smo zajedno i disale jedna za drugu. Nije bilo svađa. Teško smo prihvaćale nekoga novog u ekipi, što se kasnije događalo kada su dolazile nove igračice u klub. Ali to je dio košarke. Igrale smo s tim ljudima, ali nekako smo se uvijek držale sebe. Kad smo bile na reprezentativnim okupljanjima, minimalno nas je išlo četiri ili pet iz Zadra. To je pokazatelj kakve smo zapravo bile.

Ulaskom u seniorsku košarku vrlo brzo je dobila osjećaj pripadnosti. Jedna od utakmica posebno joj je ostala u sjećanju kao trenutak kada je shvatila koliko joj znači igrati za Zadar.

– Mislim da je to upravo ta utakmica protiv Omiša. Ako curice od 14-15 godina igraju protiv košarkašica koje su tada bile i u reprezentaciji, taj naboj je teško opisati. Odigrale smo tu utakmicu »na nož«. Bilo je puno utakmica, igrale smo i protiv na primjer protiv Gospića, koji je bio neusporedivo jači od Omiša. Znale smo od Gospića izgubiti 30-40 razlike, ali nikad nakon takvih utakmica nismo pale u glavi. Jednostavno smo sve gledale pozitivno. Znali smo se »potući« s tim curama, ostaviti srce na terenu. To je bila jedinstvena generacija. Poklopilo se da smo imale dobre trenere, počevši od Škole košarke gdje još uvijek pamtim treninge Lucijana Valčića i Gordane Ivković, a kasnije u klubu Marije Mazije, Branimira Peričića i ostalih.

Kapetanica ekipe

Najveći dio karijere vezala je uz Zadar, a nakon povratka u klub dobila je i kapetansku ulogu. Ta joj je odgovornost bila važna i osobno i sportski.

– U Zadru sam počela i tu sam se, naravno, htjela vratiti. Kad sam se vratila, bila sam kapetanica. Možda sam imala nešto u sebi od vođe, da budem neki vođa. U Zagrebu sam bila pet godina, od toga sam tri godine igrala za Agram. Na četvrtoj godini studija odlučila sam putovati svaki vikend i igrati za Zadar. Trenirala sam u Zagrebu, a igrala za Zadar. To je bio jedan izuzetno naporan period mog života. Imala sam predavanja, trčala na autobus, došla navečer pred kolodvor, trčala u dvoranu i odradila trening. Sutradan bi me čekalo putovanje u Dubrovnik sa Zadrom, u nedjelju bih došla kući, opet išla na autobus za Zagreb i u ponedjeljak na predavanje. Kad se danas sjetim toga, ne znam kako sam funkcionirala te dvije godine. Ali tada sam bila kapetanica Zadra i voljela sam tu ulogu. Kapetan je uvijek bio netko tko je imao odgovornost, birala ga je ekipa i trenerica Mazija. Mislim da sam se snašla u toj ulozi. Napravile smo puno dobrih rezultata i drago mi je što sam bila kapetan svog grada.

Uz klupske uspjehe, važan dio njezine karijere bili su i reprezentativni nastupi. Za hrvatsku reprezentaciju igrala je u svim mlađim uzrastima, a posebno pamti europsko zlato B divizije.

– Osim toga što sam bila kapetanica, možda je jedino još posebnije bilo to što sam bila članica reprezentacije Hrvatske u svim mlađim uzrastima. Zadnje je bilo juniorsko, gdje smo uzeli zlato u Rumunjskoj, u B divizija. I to je bilo nešto na što sam bila ponosna. Kad čujete svoju himnu tamo na terenu, svaki sportaš doživi posebno. Povratak u Zadar mi je puno značio. Htjela sam dati svoj doprinos, htjela sam da budemo dobre, da budemo u vrhu. Nije mi žao što sam dvije godine provela u autobusu. Definitivno je vrijedilo.

Kontra Zadra

Odlazak iz Zadra u Agram donio joj je promjenu sredine, trenera i načina igre. Iako joj je bilo teško napustiti klub u kojem je odrasla, danas smatra da joj je upravo ta promjena pomogla da se razvije kao igračica.

– Kad sam otišla iz Zadra, proširila sam igračke vidike. Tamo sam igrala na nekim drugim pozicijama, popunjavala još neka mjesta i promjena trenerice dodatno me izgradila kao košarkašicu. Mislim da sam nakon toga mogla više pridonijeti Zadru nego što sam mogla prije. U svakom slučaju, drago mi je što sam promijenila klub. Promjena sredine dobra je za svakog igrača. Ako ste cijeli život vezani uz jednog trenera, možda nikad nećete otkriti nešto drugo, jer svaki trener igrača koristi na neki drugi način, na nekoj drugoj poziciji. Te tri godine u Agramu igrački su mi jako puno značile.

Posebno mjesto u njenom sjećanju zauzima prva utakmica koju je protiv svog Zadra odigrala u dresu Agrama.

– Prva utakmica protiv Zadra jako mi je puno značila. Tko god me gledao zna koliko sam bila borac, koliko sam se bacala za svaku loptu. Nakon utakmice su me pitali kako sam tako srčano igrala protiv svojih. Ja sam govorila: Igrala sam protiv svojih, ali igrala sam za svoju ekipu. U tom trenutku moja ekipa bila je Agram i igrala sam svim srcem za njih. Ali duboko u srcu bilo je teško. Najteže mi je bilo čuti trenericu Maziju na drugoj klupi, jer ona više nije bila na mojoj klupi. S druge strane, to mi je dalo i dodatni motiv za dokazati se svojoj publici.

Tijekom više od dva desetljeća bilo je mnogo utakmica koje su nosile posebnu težinu. Neke zbog rezultata, neke zbog atmosfere, a neke zbog svega što su značile generaciji koja ih je igrala.

– U svim razgovorima do sada istaknula sam tu utakmicu protiv Omiša jer je ona bila prekretnica u našim mladim životima. Bilo je utakmica i u reprezentaciji, posebno na Europskom prvenstvu u Rumunjskoj. Utakmica protiv Crne Gore bila jedna od onih koja je kasnije prelomila za prolazak u finale. Bilo je puno utakmica koje su bile na nož. S nama je uvijek bilo neke drame. U zadnjem razdoblju bilo je jako dobrih utakmica protiv ekipe iz Dubrovnika. Tako da ih stvarno ima puno i teško mi je izdvojiti samo jednu.

Kraj karijere

Nakon 22 godine aktivne košarke došao je trenutak kada je treninge, utakmice i putovanja trebalo zamijeniti novim životnim ritmom. Odluka nije došla preko noći, ali je s vremenom osjetila da se njezina sportska priča približava kraju.

– Osjetila sam da je došao kraj. Tada sam već uplovila u bračnu luku, počele su i ozljede. Imala sam težu ozljedu leđa zadnjih godina igranja i ta su me leđa sve više sputavala u onome što sam prije radila na maksimumu. Svaki put je bilo sve bolnije. Grizla sam, ali sam osjećala da se bliži kraj. Nije lako nakon 22 godine aktivne košarke, pogotovo kad vam je to centar života. Ali dođe dan kada trebate razmišljati o tome. Kod nas žena to je malo drugačije. Naravno da sam htjela postati majka i mislim da sam na vrijeme prestala. Možda su me leđa malo i ubrzala, ali već se tada pojavila ta majčinska želja. Nedugo nakon što sam prestala igrati, ostala sam trudna i rodila našu prvu djevojčicu Niku.

Oproštaj od košarke nije doživjela kao nagli prekid svega što je do tada poznavala. Nakon svega, kada podvuče crtu, ne govori o onome što joj je košarka uzela. Naprotiv, smatra da joj je dala puno više nego što je od nje tražila.

– Definitivno ne bih rekla da mi je košarka išta uzela. Dala mi je previše. Dala mi je prijatelje za cijeli život, dala mi je disciplinu, dala mi je sportski put. Cijeli se moj život kasnije nekako vodio oko sporta. Suprug Ante je sportaš, cijeli je život u nogometu, i nadam se da ću i svoju djecu usmjeriti prema sportu. Sport je nešto najbolje što se djetetu može dogoditi u životu. Naravno, bilo je živaca, isplakanih utakmica, treninga, kazni i svega ostaloga. Možda smo propustile neke izlaske i neke druge stvari, ali mislim da se sve to nekad nadoknadi. Nama stvarno ništa nije falilo. Stigle smo i izlaziti, i zabavljati se, i trenirati. Najbitnije od svega bilo je to što nam je košarka uvijek bila na prvom mjestu.

Kretanje i igra

Nakon što je i postala majka, na vlastite sportske početke gleda drugačije. Tek sada, kaže, u potpunosti razumije koliko su njezini roditelji sudjelovali u njezinu sportskom putu i koliko je njihova podrška značila. Tek nakon što je i sama postala majka, kaže, počela je potpuno drugačije gledati na ulogu svojih roditelja u njezinu sportskom odrastanju.

– Tek sad shvatite koliko su roditelji bitni na samom početku. Bitno je da su tu za djecu i da su ih spremni voziti. Sjećam se da roditelji znali govoriti da su bili naša taksi služba. Možda se u današnje vrijeme roditelji puno više petljaju u ono što ne bi trebali kada je sport u pitanju. Nama roditelji nisu išli na putovanja s nama. Vjerovali su trenerima, trener je bio taj čija je zadnja. Vozili su nas na trening, dolazili po nas i bili nam podrška. To je bilo sve što nam je tada trebalo. Naravno da su prolazili s nama sve što je sport nosio, ali mislim da je danas to otišlo u drugu krajnost. Roditelj je tu da vozi, da bude podrška svom djetetu, ali ne i da ga nagovara na nešto ili se miješa u posao trenera.

Iako bi voljela da jednoga dana njezine djevojčice prođu ozbiljan sportski put, zasad ih ne želi prerano usmjeravati prema jednom sportu.

– Sport traži odricanja, ali ne želim im ništa nametati. One su još male, nemaju ni šest i četiri godine. Trenutačno ništa ne treniraju i to je ljudima često čudno kad me pitaju zašto ih nisam upisala na neki sport. Jednostavno su premale. I muž i ja smo sportaši, stalno smo vani s njima, na igralištu, na košarkaškom ili nogometnom terenu. Odu šutirati na koš, igrati se i sve ostalo. Sporta i aktivnosti za njihovu dob definitivno ne nedostaje.

Upravo u svakodnevnom kretanju vidi ono što današnjoj djeci često nedostaje. Smatra da organizirani trening nekoliko puta tjedno ne može zamijeniti slobodnu igru, trčanje i istraživanje prostora.

– Današnja djeca su uključena u previše aktivnosti u premaloj dobi. Ne znam koliko je to dobro za njih. Roditelji često idu linijom manjeg otpora: Radije ću ga dva puta tjedno dati na neku aktivnost nego da moram ići s njim van, na igralište ili negdje u prirodu. Puno više vremena trebali bi provoditi na zraku sa svojom djecom. Kad pogledam današnju djecu, kasnije uče voziti bicikl, kasnije uče voziti romobil, role i sve ostalo. Kao da ih roditelji drže pod nekim staklenim zvonom – da ne smiju pasti, da ne smiju potrčati, da ne smiju biti djeca. Onda se dogodi da dijete dođe u peti razred i ne zna potrčati, ne zna se popeti na švedske ljestve i slično. Tu nije krivo dijete nego roditelj i način na koji vodimo računa o tome. Nije dovoljno dijete upisati na neki sport i reći: Moje dijete je aktivno. Tih 45 minuta do sat vremena, dva puta tjedno, nije dovoljno. Puno više znači da je dijete svaki dan vani, da svaki dan trči, skače, oznoji se i radi neke normalne aktivnosti koje bi svako dijete trebalo raditi. Voljela bih da, kada za to dođe vrijeme, moja djeca prođu neki ozbiljan sportski put. Sport izvuče maksimum iz tebe. Koliko ti uzme, toliko ti i da.

Treneri i roditelji

Kao magistra kineziologije i profesorica u Osnovnoj školi u Arbanasima, svakodnevno radi s djecom i iz prve ruke vidi koliko se njihov odnos prema sportu promijenio.

– Ni učenici ni današnji mladi sportaši nemaju neki žar i pretjeranu želju za uspjehom. Djeci je danas sve dostupno. Mi smo u svoje vrijeme, kad bismo dobili medalju na nekom natjecanju, a to se događalo rijetko, bili oduševljeni. Prvo pitanje bilo bi hoće li uopće biti medalja za prva tri mjesta. U većini slučajeva je nismo ni dobili. Dobivali bismo neki mali pehar ako smo bili među prve tri ekipe i to je bilo to. Medalja bi bila tek ako smo došli do finala prvenstva Hrvatske ili na nekom turniru izvan Hrvatske. Toliko toga smo osvojili, a medalje su bile na kapaljku. Danas se filozofija promijenila i djeca za sve dobivaju medalje. Bila sam na natjecanjima gdje djeca odrade neko nasumično trčanje i svi dobiju medalju. Kao magistra kineziologije apsolutno ne mislim da je to ispravan put. Djeca trebaju znati tko dobiva medalju, što znači zlatna, srebrna i brončana medalja i što trebaju napraviti da bi do nje došli. Zašto bi imali žar i borbu za prvo mjesto ako će medalju dobiti i za deseto? Počeli smo previše štititi djecu i ona su zbog toga postala takva.

Prevelika zaštita, kaže, djeci otežava razvijanje samostalnosti i suočavanje s izazovima, što primjećuje i kroz svoj posao u školi.

– Danas ima puno više anksioznosti i depresije kod djece i to su svakodnevne stvari s kojima se borimo u školi. Sve to dolazi iz istih razloga, držimo djecu pod nekom staklenom kupolom i ne damo im da se samostalno izgrade u osobe. Kad smo imale 11-12 godina, bile smo izabrane u jednu selekciju i trebale smo početkom ljeta doći u Poreč na okupljanje za izbor mlađe kadetske reprezentacije. Bilo nas je pet-šest iz Zadra. Roditelji su nas doslovno stavili u autobus, redovnu liniju i još smo presjedale u Rijeci. Došle smo do Poreča i tamo bile same s ekipom koju uopće nismo poznavale, sa selekcijom iz Zagreba i trenerima, nekih dvadesetak dana. Danas bi nekome to vjerojatno zvučalo kao da nismo normalni, ali tolika je razlika. Danas roditelji idu na putovanja s djecom, djeca igraju turnir, roditelji spavaju u hotelu pokraj i tako. Onda ne možemo očekivati da nam se djeca osamostale kroz sport jer su im roditelji stalno dostupni.

Uz to, smatra da se promijenila i pozicija trenera, koji danas često rade pod puno većim roditeljskim pritiskom.

– Trener nema toliki učinak kakav je imao tada jer ga se hvata za svaku riječ i svaku grešku. Vodi dijete na turnir, a iznad glave mu stoji više roditelja koji mu savjetuju kako treba raditi s djecom. Ima tu puno razlike u odnosu na ono prije. Ne mogu reći da sam u zadnje vrijeme posebno pratila žensku košarku. Popratim tu i tamo neku zanimljivu utakmicu, ali ne mogu reći da sam vidjela onu tvrdoglavost, želju za pobjedom, talent ili ljubav prema sportu koju smo mi imali. su drugačije i ne možemo ih u potpunosti uspoređivati, ali mislim da roditelji imaju puno veću ulogu u svemu tome.

Prirodno gibanje

U radu s učenicima susreće se s problemom koji joj je posebno upečatljiv, a to je, kako kaže, da djeca sve češće moraju učiti osnovne oblike kretanja koje su generacije prije usvajale spontano, kroz svakodnevnu igru.

– Najveći izazov je naučiti ih neko bazično, prirodno gibanje. Mi smo prije dolazili u školu i znali trčati, skakati, kolutati se i ostalo. Sada veliku većinu djece morate učiti neke stvari koje su prirodne, koje spadaju u naše osnovno kretanje. To je veliki poraz za nas. Nestvarnim se čini da dijete zna napraviti neku osnovnu stvar, poput penjanja na švedske ljestve. Vidite da u sebi ima strah. Dijete se boji napraviti kolut u prvom osnovne jer ga nikad nije radilo. Nas to nitko nije učio. Mi smo se svakodnevno negdje penjali.

Unatoč razlikama koje primjećuje, ne smatra da treba odustati od rada s djecom. Naprotiv, njezin je pristup prilagoditi se generacijama koje dolaze i pronaći sport u kojem će se pojedino dijete najbolje izraziti.

– Svaka generacija ima drugačiji ritam, a drugačiji je i odnos prema profesorima nego što je prije bio. Pokušavam iz njih izvući maksimum i prilagoditi se svakoj generaciji. Treba se prilagoditi i sportovima koji su danas aktualni. Dvije godine nisam imala ekipu košarkašica, a i prije toga bi se našla jedna ili dvije koje bi trenirale u školi. Nije ništa bolje ni s dečkima. Mi jesmo relativno mala škola, ali šteta je da ne možemo pronaći barem petorku košarkaša. Danas se sve više djece, pogotovo curica, bavi nekom vrstom plesa. Kolegica iz glazbene kulture Tatjana Zorić i ja već tri godine vodimo izvannastavnu aktivnost plesa.

Na kraju razgovora Nikpalj Vukorepa vraća se na početak, na sebe kao djevojčicu koja je s osam godina prvi put kročila prema košarci. Kada bi danas mogla sjesti pokraj te nje i znati sve što je čeka u sljedeća dva desetljeća, ne bi joj davala upozorenja ni savjete.

– Rekla bih joj samo da krene bez razmišljanja. To je stvarno jedan put na koji te nitko ne može pripremiti i koji ti donosi toliko toga lijepog, toliko emocija, prijatelja, putovanja i svega što sport nosi sa sobom. Jednostavno bih joj rekla da krene bez razmišljanja. Isto bih tako krenula iznova u sve to. Mislim da me košarka izgradila kao osobu, kao čovjeka, i mislim da će zauvijek biti dio mene – zaključuje nekadašnja košarkašica.

Od košarke do plesa

Lara Nikpalj Vukorepa već tri godine s kolegicom iz glazbene kulture Tatjanom Zorić vodi izvannastavnu aktivnost plesa. Okupljaju lijep broj djece, a posebno ističe njihovu upornost i talent. Prve godine odmah su stigle do završnice državnog prvenstva, dok su posljednje dvije godine aktivnosti bile više virtualnog karaktera, uz puno vremena provedenog u vježbanju.

– Treba se prilagoditi generacijama koje dolaze i sportovima koji su danas aktualni. Bitno je pronaći djecu koja žele raditi. Uvijek ima djece koja žele raditi, bilo da se radi o košarci, plesu, badmintonu ili nečem drugom. Treba izvući najbolje što možete iz te djece.

Posebno joj je draga suradnja s kolegicom Zorić, koja joj je nekoć bila profesorica. Danas zajedno rade s djecom, a kaže da i sama puno uči od učenika i starijih kolega.

– Koliko date sebe toj djeci, toliko će vam ta djeca i vratiti. To i je razlog zbog kojeg se bavite profesorskim poslom. Sport nastoji učiniti dijelom školskog života i izvan redovne nastave. Posljednje dvije godine u povodu Dana grada organiziramo košarkašku utakmicu profesora i učenika, koja privlači velik interes i puni tribine, dok se za Dan škole održava i odbojkaška utakmica profesora protiv učenika. Potrebno nam je što više takvih događanja.