ŠKRINJA USPOMENA (10) Za 30 tisuća najdražih fotografija osjetio leptiriće, gitara ga zvala, planina zarazila

Skoro kao u »Junacima Pavlove ulice«, granice su se znale – »nogometno igralište je naše, košarkaško je vaše«. Igrao se nogomet u ostacima petobrodne crkve Stomorice, gdje je svaki brod bio gol, a i riva je imala svoje nevidljive granice. U tim pravilima koja su djeca sama stvarala, u igri i nadmetanju na ulicama Poluotoka, prolazilo je rano djetinjstvo Aleksandra Bonačića koji je godinama kasnije kroz oko objektiva bilježio trenutke voljenog grada.

Samo se dogodi…

– Svako dvorište je imalo svoje skale za more. Oni su imali kod mula, mi kod hotela Zagreb, i nije bilo kupanja na tuđoj strani. Samo jedan tjedan u kolovozu smo se mogli mijenjati, a tko prijeđe onu zadnju široku kocku na rivi – završi u moru. To su bili tako nevjerojatni dogovori, započinje Bonačić i prisjeća se dana na Poluotoku gdje je živio od rođenja 1965. do 2008. kad se seli s obitelji na Voštarnicu koju danas smatra najboljim kvartom.

Ipak uz Poluotok ga vezu sjećanja, ljudi, kantuni i kadrovi koje je bilježio od mladosti kada ga je fotografijom »zarazio« najbolji prijatelj. Već su u sedmom razredu, u njegovoj sobici, razvijali filmove i otkrivali čaroliju pretvaranja zabilježenog trenutka u sliku. Dječačka znatiželja, prerasla je u cjeloživotnu strast pa danas inspiraciju nerijetko pronalazi u trenutku. Isto, nekad unaprijed osjeti da će se nešto dogoditi pa čeka da se svi elementi poklope, dok čeka i naslov fotogrfije samo dođe – to su trenuci uzbuđenja koji ga čvrsto vezu uz aparat. Ipak, naglašava, nekad prođe cijeli dan dok šeta i – ništa.

– U fotografiji se vodim humorom, asocijacijom, i naročito, estetikom. Dogodi se tako najčešće da kada kreneš s namjerom napraviti neke fotografije i od toga ne bude ništa, a dobre stvari najčešće nastanu u opuštenoj šetnji i onda ti se dogodi jedna situacija, neka glupost koju vidiš usput i potpuno se izgubiš u glavi koliko te to odnese, doslovno upadneš u neku zonu. U zonu u kojoj uopće ne znaš koliko je vremena prošlo, koliko si fotografirao… I onda znaš da su to dobre fotografije. Tu su ti leptirići koje osjetiš i onda znaš da je to dobro, govori nam s posebnom strašću u glasu koji otkriva njegovu zaljubljenost u proces. A kad ga pitamo ima li neku posebno dragu fotografiju, ističe kako je izdvojio oko 30 tisuća dragih fotografija, a svaka od njih u nekom trenutku može biti i najdraža.

Zanimljive izložbe

Bonačić uz svoje radne obveze, svaki slobodan trenutak iskoristi za neku od svojih strasti. A iako za fotografiju kaže kako nekom može biti smo hobi, za njega ona to nije.

– Fotografija je način izražavanja – umjetnički, stvaralački proces. Za mene to nije hobi. Da se amaterski bavim fotografijom se može reći, ali opet, ljudi krivo tumače tu riječ. Amater kod nas znači kao da je netko nešto manje vrijedan, dok je profesionalac nešto ozbiljno. Iako znam puno profesionalaca koji ne mogu skupiti dovoljno fotografija za izložbu zbog prirode posla. Dok s druge strane, ima puno amatera koji imaju fenomenalan materijal. Inače, sama riječ amater dolazi od ljubavi, od »amor« što označava ljubav prema nečemu, dok profesionalac dolazi od profita, iako ni amateru ne bi bilo mrsko malo profitirati, govori Bonačić iza kojeg je niz izložbi, skupnih i samostalnih. Ideja i suradnika nikad ne nedostaje.

Tako uz galerijske izložbe, na izrazito zanimljiv način fotografiju postavlja pred publiku. Prisjetili smo se izložbe unutar iskopina na Trgu Petra Zoranića, i otvaranja izložbe javljanjem uživo s radija, ili izložbe na istezalištu u Salima gdje ronilac izranja iz mora, pročita tekst i vraća se u more, do toga da izlaže djela s foto grupom »5.exe« u obliku albuma gdje je svaki autor imao vlastiti album, kao i do ideje da pored mosta izloži fotografije printane na jestivoj želatini koje su trebale biti na moru i rastapati se u vodi. Radi tehničkih teškoća, ova ideja je drukčije realizirana, ali definitivno govori o velikom umjetniku.

Glazba i pjesnici

Baš zato, fotografija nije jedini njegov put. Kako nam govori, zanimaju ga i drugi oblici umjetnosti, a posebno ističe glazbu.

– Svirao sam gitaru u srednjoj školi pa sam malo zanemario fotografiju, sve dok mi se nije rodila prva kći. Tad sam se sjetio aparata i portreta pa je polako krenulo dalje. Onda sam se uhvatio i jednog i drugoga, prisjeća se Bonačić.

Prvi bend u kojem je svirao gitaru je bio »Argus«, kasnije, kaže, legendarni bend »Speedy Gonzales« i na kraju – »Woscus« s kojim je napravio i album inspiriran tekstovima hrvatskih pjesnika koji, nažalost, nije studijski odrađen.

– To je zapravo neka vrsta antologije hrvatskog pjesništva. Ne ponavlja se nijedan pjesnik, sve su različiti – od Krmpotićke, Ujevića do Matoša i drugih. Bilo je teško to raditi jer je vrsta glazbe potpuno kontrast svemu tome, ali uspjeli smo, govori nam Bonačić priznajući kako dugo radi na ovom projektu, ali do studija još nisu stigli radi raznih objektivnih okolnosti. No, ističe, nikad ne reci nikad.

– Pomalo, ima vremena, naglašava.

Vremena za još jednu strast također pronalazi. Planina ga je kaže – zarazila. Prvi put ga je majka odvela na Paklenicu sa sedam godina, na proslavu Nove godine u Dom, a u sjećanju mu je ostala bjelina snježne planine. Danas Velebit redovito pohodni, naravno, s aparatom u ruci.

Nagrade i priznanja

– Planina će te zaraziti. Odeš jednom, pa odeš drugi put, već si tu negdje. A, ako odeš i treći put – gotovo ti je. Naravno, aparat je sa mnom, i cijeli sam se pogrbio od njega, pa i razvio posebnu vrstu hoda dok se penjem, a fotoaparat visi oko vrata i stalno lamata, govori nam kroz smijeh dodajući da s Velebita im toliko fotografija da ima materijala za neki novi projekt, moguće i digitalni vodič planinarskih putova. Svakako, planova i ideja kod Bonačića uvijek ima, a otkrivamo i kako je jednako kreativan i u kuhinji, pa da nije fotograf, kaže, bio bi kuhar.

– Kuhanje je čista kreacija! Većinu jela izmišljam, iako je tu uvijek neki okvir, ali možeš uvijek dodati, oduzeti, to je isto jedan oblik umjetnosti u kojoj uživam, ističe.

U svom radu dobio je značajna priznanja, a osim Grba Grada Zadra, jako mu je draga nagrada »Tošo Dabac« 2022. godine, koju dodjeljuje Fotoklub Zagreb za cjelokupni rad i djelovanje na području fotografije. No, nagrade i priznanja, iako uvijek dobrodošli, nisu nit vodilja njegova rada, već ista ona dječja znatiželja koja priziva leptiriće.