Wilco opravdao status američkih art-rock velikana na Tvrđavi sv. Mihovila

Teško je reći jesu li, sad već veterani americane, ostali dužni ovdašnjoj publici u svoja prva dva hrvatska nastupa, jer zapravo nije bilo do njih, već infrastrukturno uvjetovano. Prvi koncert 2012., kad su bili ipak aktualniji negoli danas, rado brišemo iz memorije, jer je akustično nesretni jajoliki oblik paviljona 9 Zagrebačkog velesajma što zvoni kao velika kupaona ubio doživljaj. Jarunska poljana na INmusicu četiri godine kasnije prikratila intimnost koncerta, tako nužnu za stvaralaštvo Wilcoa. Treća sreća, rekli bismo, u primjerenom ambijentu i klupskom ozračju (jer Tvrđava sv. Mihovila bez obzira na otvorenost prema vedrom nebu pruža taj feeling), Wilco i nakon toliko godina i toliko kilometara u nogama, zvuče senzacionalno svježe, poletno i bitno.

Koliko bitno, uvjerio se i potpisnik ovih redova prije početka koncerta. Tek što nije počelo, sjedala na sredini bila su skroz popunjena, no našlo se jedno na idealnom mjestu pred pozornicom. Sredovječni par pored potvrdio je na engleskom da je slobodno, na kurtoazno pitanje otkud su i jesu li na odmoru pa usput uhvatili Wilco u ovako intimnom prostoru, odgovorili su iznenađujuće: „Iz Finske smo, i zapravo je obrnuto, ovdje smo zbog koncerta, a na odmoru usput“. Nema sumnje, Wilco već odavno nemaju samo publiku, već sljedbu. Poput suvremenih “Deadheadsa” – fanatičnih pratitelja kultnih Grateful Dead koji su sedamdesetih tumarali Amerikom prateći i snimajući svaki ton Garcije i društva – finski par u slučajnom razgovoru dao je za misliti jesu li nastupi Wilca ordinarni rock događaji ili neka vrsta hodočašća. A onda, kako su minute koncerta odmicale, te asocijacije na Grateful Dead (pa i na Allman Brothers Band u žanrovski drugačijem okruženju), i njihovu glazbenu filozofiju, poprimale su sve više logičnosti i smisla. Od činjenice da Wilco mijenjaju set listu iz večeri u večer, da im je greatest hits pristup u živim nastupima stran, do sklonosti improvizaciji, Wilco se jučer nad Šibenikom ukazao prije svega kao raspušteni (u najboljem smislu te riječi), jam session bend.

Neke od koncertnih favorita („Handshake Drugs“,  „Via Chicago“,  „I Am Trying to Break Your Heart“,  „Hummingbird“, „Jesus, Etc.“), izveli su u karijeri uživo i preko tisuću puta pa bi napisati da su usvirani bila neka vrsta pleonazma. Wilco na pozornici ne djeluje kao skupina glazbenika, djeluje kao organizam, kao jedno u savršenom nadopunjavanju i razumijevanju. I da, najordinarnije zvuče u spomenutim općim mjestima, isključujući „Via Chicago“ koja uvijek šokira i podsjeti da je Wilco alt-country bend koji nije imao skrupula da dekonstruira žanr. Dok Jeff Tweedy na akustičnoj gitari smireno prebire predivnu, gotovo uspavljujuću melodiju, bend oko njega odjednom lansira divlju, ali kontroliranu kakofoniju. Ono što je na albumu zvučalo kao zanimljiv studijski eksperiment, na pozornici uživo djeluje daleko ekstremnije i fizički opipljivije: mikrofonija, divlji udarci bubnjeva i zvučni zid pretvaraju baladu u atonalno ludilo pomiješano s božanskom melodijom.

Tretirati Wilco u 2020-ima tek kao „alt-country“ ili „Americana“ bend značilo bi promašiti sve što su radili posljednja dva desetljeća. Oni su danas ponajprije art-rock kolektiv koji uzima tradicionalne korijene američke glazbe kao temelj, pa ih rastavlja na komadiće kroz eksperimentalni rock, krautrock psihodeliju, nepredvidive solaže (i dalje) nevjerojatnog avangardnog gitarista Nelsa Clinea, pa i elemente elektronske glazbe. Ponešto od svega ovog, tu širinu artističkih kapaciteta pružila je već uvodna „Art Of Almost“, no posebno su intrigantne bile epski duge verzije pjesama prepune improvizacija i dugih, nepredvidljivih „razgovora“ triju gitara, počevši od „Bird Without a Tail / Base of My Skull“, preko nezaobilazne „Impossible Germany“ s možda najimpresivnijim gitarskim visovima njihove bogate diskografije, do frenetičnih „Kingpin“ s kojom su zaključili prvi dio seta i  „Spiders (Kidsmoke)“ s kojom su namjerili zatvoriti bis, no bučna publika ih je natjerala da neplanirao otpraše i „I Got You (At the End of the Century)“. Ono što ih čini posebno privlačnima je njihova stalna evolucija uživo, Wilco ne interpretiraju sami sebe iz studija, oni te pjesme na licu mjesta na magični način ponovno stvaraju.

Usput, nije škodilo da su Tweedy i društvo izgledali kao da su baš željni svirke i dobro raspoloženi. Bit će da je nešto u okruženju i šibenskoj ariji.

Naime, prilično razgovorljivi (i vidno mršaviji nego što ga se sjećamo), Jeff Tweedy svoju impresiju prostorom u kojem nastupa opisao je riječima „ Hell of a place you got here“, pa onda duhovito „pohvalio“ i dobrodošli povjetarac što je pirio povrh šibenske tvrđave u toploj noći.

„Osjećam se s ovim vjetrom u kosi kao na modnoj pisti, osjećam se kao Cindy Crawford.“

Wilco ne izgledaju niti se ponašaju kao zvijezde na pozornici. Obični su i nepatvoreni i ne samo da se nakon toliko godina na sceni doimlju kao da vole to što rade, svakom gestom, pokretom, izrazom lica, djeluju zahvalno, odašilju neverbalnu poruku da je život dobar i lijep. I može se reći da su nas sinoć bez uvjeravanja uvjerili, život jest lijep. Kad su oni pozadinski soundtrack, pa makar i na dva i pol sata kao sinoć, još je ljepši.