Sin nekadašnjeg moćnog političara: Prolazi nekritička, umivena kultura HDZ-a

Deseto izdanje kazališnog festivala »Nosi se« održano je prošli tjedan u Benkovcu pod geslom »Zanosi se idejom humanizma«. Festival u produkciji zadarske umjetničke organizacije Teatro VeRRdi, koji je lani odgođen pod pritiskom braniteljskih udruga, do 2023. godine održavao se u Zadru, a potom iz protesta seli u Benkovac.

Njegov pokretač i umjetnički ravnatelj Juraj Aras, poznati zadarski televizijski i kazališni glumac, za naš list govori o razlozima odlaska iz Zadra, transformaciji zadarske kulturne politike i problemima s kojima se suočava nezavisna scena. Razgovarali smo i o posljedicama prošlogodišnjih pritisaka, ali i o širim društvenim temama – nacionalizmu, kapitalizmu i potrebi jačanja socijalne države.

Prostor (ne)slobode

»Nosi se« je krenuo iz Zadra 2016. godine, a od 2023. godine Teatro VeRRdi zbog neslaganja sa zadarskom kulturnom politikom iz grada povlači sve svoje programe. Što se u to vrijeme promijenilo? S kakvim se problemima nezavisna scena suočava u Zadru i ima li za nju manje prostora nego u Benkovcu?

Ne bih rekao da u Zadru ima manje prostora za nezavisnu scenu nego u Benkovcu, bar ne strukturno. Ista je to stvar. Razlika je u veličini grada i dinamici pa je u Benkovcu, neopterećenim turizmom i kuturnom hiperprodukcijom, djelovanje smislenije. Mislim da je za Hrvatsku važna transformacija manjih sredina. Centri su preopterećeni i teško generiraju transformaciju iznutra. Možda transformacija s periferije pomogne centru – to je bar moja neka misao vodilja.

Zadarska kulturna politika u proteklih desetak godina doživjela je transformaciju iz ideološki konzervativne, u kojoj je prostor slobode – iako sužen – postojao i u kojoj smo se mogli bar nadati da ćemo kroz konfrontaciju napredovati minimalnim koracima, u danas tehnokratski monolitnu, naoko suvremenu, administrativno bezrazložno prezahtjevnu i prenormiranu bez ikakve mogućnosti nezavisnog i slobodnog djelovanja. Opisano je to detaljno u monografiji VeRRdijevih 20 koju možete naći na našoj stranici dvoriste.hr.

Ponižavajuće mi je u takvom suodnosu djelovati. Nezavisne scene više nema, nema programa koji su »protiv«, subverzivnih, dinamičkih, odozdo. Prolazi samo ono što ne remeti nepomičnu i nekritičku umivenu kulturu po mjeri HDZ-ove kulturne politike i u suradnji s njom. O Centru za mlade ili Centru za nezavisnu kulturu i o toj manipulaciji i asimilaciji nemamo sad prostora za analizu.

Što mislite o KvartArtu?

KvartArt ove godine za oko 130.000 eura iz gradske blagajne besplatno nudi građanima program istovjetan programima koje je nezavisna scena pokušavala producirati zadnjih tridesetak godina za neusporedivo manje novca, iscrpljujući se entuzijazmom i strašću izvlačeći maksimum kvalitete u zadanim uvjetima.

To je bio rad odozdo, građanski za građane, slobodan i nezavisan, po svojim preferencijama, koji je između ostalog bio i trening održivosti i razvoja organizacija civilnog sektora. KvartArt je organizacija odozgo, gradska, politička, sa svom svojom infrastrukturom i financijama koja načelno navodi suradnje s organizacijama odozdo koje služe samo kao markica i ispomoć krovnoj politici, a da pritom nemaju nikakvu mogućnost samostalnog produkcijskog rasta – ostaju zavisni i potkapacitirani.

I takvim programima je navodno pokrivena sva potreba zadarske urbane kulture. Naš program Derivat, sadržajno sličan ovogodišnjem KvartArtu po količini i izboru bendova, uz nešto manju infrastrukturu i kraći broj dana bio je godinama sufinanciran od strane Grada sa samo 2.600 eura. Više smo se oslanjali na Ministarstvo i ostale fondove uz naplatu ulaznica da izguramo tako veliku produkciju.

Gradska institucija je takve produkcije i programe preuzela pod svoje i kroz programe poput KvartArta za veliki novac umiva lice svojoj kulturnoj politici zavaravajući javnost, a nezavisnoj sceni bi davala mrvice. Ja na to ne pristajem. To nije sloboda. To je asimilacija. Grad po mjeri HDZ-a, a ne po mjeri građana, koliko god se građanima taj program naoko sviđao.

Zona cenzure i histerije

Prošle je godine zbog prosvjeda braniteljskih udruga i sigurnosnih prijetnji otkazan dio programa festivala »Nosi se«, a kao rezultat toga festival je ove godine, kako ste kazali, proračunski i energetski pokošen. Je li ugrožena njegova budućnost i tko je sve dignuo ruke od vas?

Kao i uvijek preživljavanje ovisi o mojoj volji i podršci suradnika. Nekih sredstava će uvijek biti, nismo mi baš tako krhki. Mislim da još imamo osobne snage i vjere da je to što radimo važno za društvo u cjelini i da ćemo se još viđati na terenu.

Istina je da smo prošle godine, u vrijeme prijava na natječaje, došli u zonu cenzure i histerije, pa je čak bilo i borbe da nam se već ugovorena i utrošena sredstva isplate. Nešto smo uspjeli, nešto nismo, pa sam neke troškove platio iz svog džepa.

Za ovu godinu Ministarstvo nam je jedan manji dio sredstava ukinulo (Diskurzivni relej) ali je »Nosi se« na poziciji festivala ostao netaknut. Na natječaje JLS-a sam tada naprosto preskočio predati prijave jer je u onom ludilu to izgledalo iluzorno, a i nisam imao snage ni vremena provoditi tu administrativnu djelatnost pa tu ne možemo detektirati bi li bilo cenzure ili ne.

Najveći udarac je izostanak financiranja Zaklade Kultura nova koja je krovni mehanizam za kapacitiranje nezavisne scene u RH i koja je očito doživjela transformaciju iz slobodne u neslobodnu. No to je tema za sebe. Nadam se da ćemo za sljedeću godinu bar djelomično povratiti sredstva koja smo imali ranijih godina.

Kakav je bio odaziv publike ove godine – posebno kada su u pitanju Benkovčani i jeste li imali podršku benkovačke kulturne scene?

Pa… na žalost nije nas baš benkovačka publika dočekala u Benkovcu. Izostanak benkovačke publike izostanak je i konfrontacije. Konformizam je ipak pobijedio i to je blago poražavajuće. Mislim da je ovo, nažalost, bila propuštena prilika uspostave građanskog iskazivanja potencijala zajednice da hrabro zastupa svoje interese umjesto da pristaje na kolotečinu protiv koje rogobori u sigurnim zatvorenim krugovima.

Među Benkovčanima je bilo više policije koja nas je čuvala, pa i pratila program. Nisu imali drugog posla – što je sveukupno dobar rezultat za sve prisutne, ali ne i za građansku benkovačku kulturnu zajednicu, koja je okrenula glavu i pravila se da ne postojimo. Pokazala je nedolaskom stav ili odsustvo stava koji pokušavam shvatiti. Valjda je to samo trauma od prošlogodišnje konfrontacije, a ne i konačan odnos odbijanja.

Bilo je par domaćih građana, uglavnom starije dobi, koje mi je bilo drago vidjeti i kojima sam zahvalan što smo te dvije večeri bili jedno lijepo društvo zajedno s nekom publikom iz benkovačke okolice i Zadra uz par uvaženih gostiju koji su stigli kao podrška. Bilo je i par ljudi koji su prošle godine prosvjedovali, ali smo zajedničkim radom na dijalogu, iako različitih svjetonazora, izgradili neko ljudsko povjerenje – ako ne i suglasje.

Dočekala nas je i dobra infrastruktura Doma kulture tako da je ovogodišnji »Nosi se« u punom tehničkom kapacitetu na suvremenoj opremi pred pristojnim brojem publike izveo suvremeni umjetnički program. Benkovac je ta dva dana na sadržajnoj i tehničkoj razini imao program dostojan bilo koje metropole. Pokazali smo da je to moguće i taj cilj je postignut.

Benkovac je pokazao cijeloj Hrvatskoj mogućnost mirnog pluralističkog dijaloga. Zahvaljujem svima koji su to omogućili.

Korupcija i kriminal

U najavi festivala istaknuli ste da je danas nacionalizam uglavnom agresivna iluzija koja služi kapitalu i kriminalu. Na koje se to načine manifestira u društvu?

Nacionalizam danas traži isključivo neprijatelja i pri tome uglavnom krivo adresira. Kreće se samo u negativnim polovima ne uviđajući da bi domoljublje u kojeg se kune trebalo biti usmjereno na uređenje sigurnog, održivog i solidarnog društva za svakog čovjeka, a ne na diskreditaciju i sukobe po kriterijima nacije, vjere i osobnih orijentacija pojedinaca i, uglavnom, manjinskih grupa.

Ideološko hrvatstvo danas je strahovito mitomanizirano i preopterećeno prošlošću što je poražavajuće s obzirom na žrtvu uspostave nacije i njene državnosti koja je konačno formirana teškim procesima kroz dvadeseto stoljeće. Od te traume se treba emancipirati, baš iz poštovanja prema žrtvi. Nemoguće je graditi bolji svijet inzistirajući na traumi.

Globalni svijet liberalnog kapitalizma u koji smo uronjeni služi se nacionalizmom, kojeg potiče, mitomanizira i traumatizira kako bi u pozadini mogao neprimjetno provoditi svoje nemoralne i za društvo u cjelini katastrofalne modele funkcioniranja koji idu samo njemu u prilog. Umjesto da unaprjeđujemo socijalnu državu blagostanja mi ju polarizirani destruiramo nepoštujući vlastiti Ustav i zakone iz neke ostrašćene uobrazilje.

Liberalni kapitalizam želi demontirati državu. Ostrašćeni nacionalizam mu u tome samo pomaže. Korupcija i kriminal prisutni su svugdje, a kod nas su, na periferiji Europe, još izraženiji. Borba protiv te kapitalističke, koruptivne i kriminalne klike može se provoditi samo unaprjeđenjem modela jake socijalne države solidarnih i ravnopravnih građana. Doduše, ne možemo baš sve pripisati kapitalizmu, nešto je i do našeg primitivizma i gluposti.

Tempirana bomba

Zašto smatrate da kapitalizmu danas ne ide najbolje?

Kapitalizam je očito u krizi jer se disbalans resursa i eksploatacije vidi na svakom koraku, o mešetarskom burzovnom kapitalizmu da i ne govorimo – to je tempirana bomba. Kapitalizam je svoje krize uvijek rješavao ratovima. Osvrnite se oko sebe. U krizi smo i pitanje je kad će doći do kolapsa. Liberalni kapitalizam nema šanse. Potrebna je transformacija. Valjda je čovječanstvo već dovoljno odraslo da to riješi bez globalne i krvave katastrofe. Zbog globalnog karaktera i virtualne stvarnosti izazov je ogroman.

Kako se svjetska kriza kapitalizma manifestira u hrvatskom društvu i kako građani osjećaju njene posljedice? Trpe li njene posljedice i oni kojima je sve moguće jer imaju »dovoljno« novca?

A tko ima dovoljno novca? Većina nas se uglavnom krpa ako imamo sreće da smo unutar nekog stabilnog sustava. Istina je da većina ima taman toliko da se čini da nema još uvijek potencijala za revoluciju. Istina je da ima i onih dobrostojećih pa i prebogatih kod kojih je pitanje porijekla novca. Istina je da većina može skromnošću prilagođavati potrebe kako bi bar skromno zadovoljila neku životnu dinamiku. Ali što ćemo sa stambenim pitanjem mladih, razvojem agrara, malih poduzetnika, zdravim okolišem, energetskom učinkovitošću, radničkim pravima i standardima, samostalnim umjetnicima, umirovljenicima… Zatrovani su nam društveni odnosi i okoliš, povjerenje u sustav, demografija je u padu. Sve su to rezultati liberalnog kapitalizma kojem je jaka socijalna država i zdravo društvo prepreka.

O pluralizmu i ustašluku

Kako odgovarate onima koji smatraju da se javnim novcem ne bi trebali financirati umjetnički projekti koji izazivaju kontroverze?

Njima treba postaviti jednostavno pitanje: misle li da živimo u dobrom društvu kojeg ne treba mijenjati, da je sve u redu, jesu li zadovoljni?

Držim da je maloumno ovakvim društvom biti zadovoljan. Nezadovoljstvo u cilju pozitivne promjene treba poticati, a poticaja nema bez kontroverze.

Pluralno smo društvo i tome i služi država da omogućava tu pluralnost pa koliko god joj se bilo teško nositi s kritikom i kontroverzom i koliko god su nekima naše pozicije neprihvatljive – one su zakonite i regularne. Najviše se bune oni skloni ustašluku koji je nezakonit i neregularan.

Dokidanje financiranja pluralizma dokidanje je snage države, a to samo ide u korist liberalnog i destruktivnog kapitalizma. Nek se oni bune, ne možeš budali ništa objasniti. Na državi je da brine o pluralizmu i svojim građanima i brani standarde upisane u Ustav i zakone. Pa ima u toj državi stručnih i obrazovanih ljudi da ju brane od primitivizma.

Što vas danas najviše ljuti u hrvatskom društvu, a što vam daje razlog za optimizam?

Ne ljuti me ništa u hrvatskom društvu. Društvo je uvijek svakakvo. Ljuti me ono što se događa izvan društva, odnosno izvan zakona i Ustava. Paralelna koruptivna i šovinistička stvarnost u raljama destruktivnog liberalnog kapitalizma. Ljuti me gubitak snage socijalne i uređene države.

Optimizam bez kojeg ne bih uopće djelovao daju mi tendencije u društvu koje pružaju otpor, a ima ih i relativno su dobro organizirane i povezane. Držim da je većina hrvatskog društva svjesna i civilizirana. Iako se nalazimo u amplitudi crnila, omađijanog nerealnim virtualnim blatom, nadam se da smo prošli silaznu putanju i da već po naravi stvari moramo krenuti uzlazno pa zbijati redove čvršće za bolju budućnost. Siguran sam da će biti teško i turbulentno, ne znam koliko će trajati do stanja bar neke stabilnosti, ali to su procesi kojih moramo biti svjesni i za koje moramo biti odgovorni, kao pojedinci i kao kolektivi. Hitan prioritet je zaštita hrvatskog eko sustava. Što koštalo da koštalo – svi na prosvjede!