OBITELJ SRZIĆ 'Plivanje je dosadno i bez ljubavi ne možeš izdržati!'

U obitelji Srzić sport nije samo hobi, nego način života. Dok su starija braća, dvojajčani blizanci Josip Bepo i Šimun, svoje mjesto pronašla u plivanju te tijekom godina osvajala medalje na državnim natjecanjima, njihov mlađi brat Duje odabrao je nešto drukčiji put. Ostao je u bazenu, ali je plivanje zamijenio vaterpolom. Pokazalo se da je taj izbor bio pun pogodak jer se sa samo 16 godina ovoga ljeta s hrvatskom U-16 reprezentacijom popeo na svjetski vrh.

Trener presudio u izboru

Iza trojice braće već su godine treninga, ranih buđenja, natjecanja te usklađivanja sportskih obveza sa školom i fakultetom. Njihov je razvoj godinama izbliza pratio trener Karlo Vukić, koji je s Josipom Bepom i Šimunom radio gotovo tijekom cijelog njihova odrastanja.

– Bepa i Šimuna pratio sam praktički od njihove šeste godine pa sve do osamnaeste, odnosno od početničkog plivanja do seniorskog uzrasta i odlaska na fakultet. Tijekom plivačke karijere osvojili su brojne medalje na državnim prvenstvima, i u bazenskom i u daljinskom plivanju, a Bepo je imao i nekoliko reprezentativnih nastupa. Nastupio je na Europskom juniorskom i Svjetskom juniorskom prvenstvu, što je posebno vrijedan rezultat jer su prošle godine samo trojica naših plivača imala normu za Svjetsko juniorsko prvenstvo. Danas obojica studiraju i treniraju u Zagrebu te uspješno usklađuju fakultetske i sportske obveze. Duje je, s druge strane, od početka bio u vaterpolu. Jedno je vrijeme trenirao i nogomet, ali se, na sreću, odlučio za vaterpolo i pokazalo se da je to bio dobar izbor. Najbolja potvrda toga zlatna je medalja koju je nedavno osvojio s reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu U-16, govori Vukić. S Dujom je, dodaje, radio znatno kraće nego s njegovom starijom braćom.

– Duje je kod mene plivao jednu godinu u sklopu vaterpolskih treninga, dok sam s Bepom i Šimunom radio isključivo plivanje i proveo s njima puno više vremena. Njih dvojica su plivači, a Duje je vaterpolist, pojašnjava Vukić.

Dujin sportski put nije od početka vodio prema vaterpolu. Kao i njegova braća, prvo je upoznao plivanje, a potom je nekoliko godina proveo u nogometu. Na kraju je morao izabrati.

– Prije sam nekoliko godina bio na plivanju, a s pet ili šest godina počeo sam trenirati nogomet. U jednom trenutku morao sam birati između nogometa i vaterpola. Došao sam na prvi vaterpolski trening i trener Ivo Radetić odmah mi se jako svidio. Bio je uz mene od samog početka i tako je na kraju pala odluka na vaterpolo, prisjeća se Duje.

Devet godina poslije stigla je potvrda da je donio dobru odluku. Najprije je s klubom osvojio treće mjesto na juniorskom Kupu u Zagrebu, a potom je uslijedio rezultat koji će teško zaboraviti – naslov svjetskog prvaka.

– Odmah nakon Kupa išli smo na Svjetsko prvenstvo u Zagrebu. Tamo smo bili prvi i osvojili zlato. Bilo je to neopisivo iskustvo u bazenu, stvarno odlično, kaže Duje koji zlatnu medalju, međutim, nije doživio kao znak da je posao završen.

– Mislim da svi možemo još napredovati, samo trebamo nastaviti trenirati. Ponovno smo počeli s treninzima i sada treniramo dva puta dnevno sve do početka škole. Nakon toga morat ćemo ponovno uskladiti školu i treninge. Došao nam je i novi trener pa još ne znam kako će točno izgledati raspored, objašnjava mladi sportaš.

Učenje malo pati

Sa 16 godina njegova je svakodnevica već poprilično podređena sportu. Motivacija, kaže, proizlazi iz želje da svakoga dana bude bolji, ali i iz potpore koju dobiva u vlastitom domu.

– U obitelji smo uvijek svi bili u sportu, a braća me također jako guraju. Obitelj je uvijek uz mene. Dolaze na većinu utakmica, bilo da se igraju u Zadru, Zagrebu, Splitu ili Šibeniku. Kada nismo zajedno, šalju mi poruke i daju podršku. Vozili su me i na treninge, stvarno su uvijek tu, govori Duje. Uz takav raspored školske knjige ponekad moraju pričekati, ali nikada predugo.

– Učenje nekada malo pati, ali sa školom nikada nisam imao većih problema. Stignem učiti i prošao sam s odličnim uspjehom, kaže srednjoškolac.

Dok je momčad vodio Ivo Radetić, Dujin je dan često izgledao tako da bi nakon škole već u 15.30 sati bio na prvom treningu. Potom bi odlazio kući na ručak i učenje, a navečer bi se ponovno vraćao na bazen.

– Ponedjeljkom, srijedom i petkom imali smo dva treninga. Za druženje ipak ostane nešto vremena, najčešće vikendom, ali treba pronaći vremena i za učenje, objašnjava. A kada je riječ o prehrani, glavnu riječ, priznaje kroz smijeh, još uvijek vodi majka Ivana.

– Nemam neki poseban plan prehrane, to većinom vodi mama. S novim trenerom Androm Franičevićem dobili smo neke nove upute pa ćemo vidjeti kako će to izgledati, kaže Duje.

Bepo i Šimun svoju su sportsku priču počeli mnogo prije nego što su mogli naslutiti kamo će ih plivanje odvesti. U školu plivanja krenuli su s četiri godine i više nisu otišli, dok je njihov brat Duje počeo još ranije, s tri i pol godine.

– Skoro 16 godina svaki smo dan zajedno, na treningu i na bazenu. Išli smo zajedno i u školu, tek smo se u srednjoj malo razdvojili, a sada smo i na različitim fakultetima. Ali na bazenu smo uvijek zajedno, govori Bepo. Biti braća blizanci i pritom gotovo svaki dan provoditi zajedno ipak ima svojih izazova.

– Nekada bude malo živciranja, ali nije to problem. Kada smo na bazenu, funkcioniramo. Dok smo bili mlađi, bilo je više svađa, a sada se ipak puno bolje slažemo. Stariji smo i zreliji pa je sve malo drukčije, kaže.

Odlazak na studij u Zagreb donio je prvo veliko odvajanje od zadarskog sportskog okruženja u kojem su odrasli. Plivanje, međutim, nisu ostavili. Nastavili su trenirati zajedno, ali u novom klubu i, kako Bepo opisuje, u još ozbiljnijem sustavu.

– Trener u Zagrebu je fantastičan, kao što je u Zadru bio naš Karlo. Rekao bih ipak da je u Zagrebu sve mnogo ozbiljnije. Fokus na treningu je veći i mislim da je, što se tiče samog treniranja, sve na jednoj razini više, ističe plivač.

Sportsku i studentsku svakodnevicu olakšava im kategorizacija sportaša. Bepo trenutačno ima treću kategoriju, koja mu omogućuje veći broj izostanaka s fakulteta, dok mu je do druge nedostajalo malo.

– Zbog kategorizacije mogu izostati s 50 posto nastave pa pokušavam sve iskombinirati i stići tijekom tjedna. Ovoga ljeta malo mi je nedostajalo do druge kategorizacije. S njom bi bilo još lakše zbog većeg broja izostanaka i dogovaranja ispita. Nadam se da bi ove godine mogla doći, govori.

Plivanje moraš voljeti

Nakon gotovo cijelog života provedenog u istoj stazi, Bepo ne pokušava plivanje prikazati lakšim ili uzbudljivijim nego što ono doista jest.

– Realno, dosadan je to sport, kaže uz smijeh.

Odmah potom objašnjava zašto se unatoč tome svakoga dana vraća bazenu.

– Ako ga voliš, onda ti nije dosadno. Mislim da plivanje stvarno moraš voljeti da bi toliko dugo ostao u njemu. Bez te ljubavi teško bi bilo svaki dan dolaziti na bazen, nekada u šest ujutro pa ponovno poslijepodne, i tako godinama. Ako to ne voliš, teško možeš izdržati deset ili više godina u kojima je svaki dan praktički isti, ističe Bepo.

Nagrada dolazi kada štoperica pokaže da sav taj rad nije bio uzaludan.

– Meni plivanje donosi sreću. Nakon treninga jesam umoran, ali osjećam zadovoljstvo. Posebno nakon natjecanja, kada vidim da se sav rad svih ovih godina zapravo isplatio. Tada sam ponosan na sebe, trenera, obitelj i sve koji su cijelo vrijeme bili uz nas, iskreno će Bepo.

Na posljednjem Prvenstvu Hrvatske u Zagrebu ponovno je osvajao medalje u seniorskoj i mlađeseniorskoj konkurenciji, a približio se i novom međunarodnom iskoraku.

– Malo mi je nedostajalo do norme za Europsko prvenstvo u Parizu. Rok za isplivavanje norme već je bio istekao, a trener i ja ranije smo se dogovorili da ove godine nećemo forsirati, nego ćemo vidjeti kakav će biti rezultat. Ove godine cilj mi je Europsko prvenstvo U-23. Postoji i Svjetsko prvenstvo u malom bazenu, ali još ćemo vidjeti. Najviše bih se volio dobro pripremiti za Europsko U-23 prvenstvo, otkriva Bepo svoje planove.

Iako su gotovo cijeli plivački život proveli zajedno, Šimun je pronašao i svoju posebnu disciplinu. Uz bazen ga je još od djetinjstva privlačilo daljinsko plivanje.

– S maratonima sam počeo s otprilike osam godina. Tada sam prvi put plivao maraton Preko – Zadar i bio sam najmlađi sudionik. Isplivao sam ga za sat i 42 minute, prisjeća se Šimun.

Od tada ga nije propuštao

– Svake sam ga godine plivao i to mi je postala tradicija. Bio sam jednom drugi, a jednom i treći u ukupnom poretku. Ove godine završio sam oko osmog mjesta jer sam se više pripremao za bazensko plivanje i Prvenstvo Hrvatske u Zagrebu, priča Šimun.

Veći fokus na bazensko plivanje donio mu je dvije medalje u mlađeseniorskoj konkurenciji.

– Na Prvenstvu Hrvatske bio sam treći mlađi senior na 100 metara leptir i treći na 200 metara kraul, dodaje. Sljedeći cilj dijeli s bratom – nastup na međunarodnoj sceni.

– Cilj mi je isplivati normu za Europsko prvenstvo. Vidjet ćemo kako će ići. Olimpijske igre svakako su nešto o čemu se može razmišljati, ali prvo treba napraviti ovaj korak, kaže Šimun.

U ostvarenju toga cilja mogla bi im pomoći i konkurencija koju su dobili preseljenjem u Zagreb.

– Društvo je stvarno odlično. Imamo dosta jako dobrih plivača, među njima i onih koji su na europskoj i juniorskoj razini. Puno je lakše trenirati kada uz sebe imaš nekoga tko je brz kao ti ili čak brži. Onda te povuče, potakne i dodatno motivira, objašnjava Šimun.

Nekada su Bepo i on bili oni koji su gledali prema starijima.

– Kada smo bili mlađi, stariji plivači su nas motivirali. Isto tako, uvijek smo imali obitelj, prijatelje i trenere. Kasnije smo znali plivati i s rekreativcima pa bismo onda mi njih malo potaknuli, dodaje.

Obitelj na tribinama

Koliko su Srzići povezani najbolje se vidjelo kada je došlo vrijeme da najmlađi brat lovi najveću medalju svoje dosadašnje karijere. Kada je Duje s Hrvatskom igrao za naslov svjetskog prvaka, obitelj je bila na tribinama.

– Baš mi je drago zbog njega, pogotovo sada nakon što je osvojio Svjetsko prvenstvo U-16. Išli smo ga gledati mama, tata, sestra i ja, a na finale je stigao i Bepo jer prije nije mogao zbog posla. Finale je bilo fenomenalno, neopisiv osjećaj. Očekivali smo dobar rezultat, ali ipak je postati prvi na svijetu nešto posebno. Stvarno smo bili u šoku i jako ponosni, prisjeća se Šimun.

Kada se zagrebe malo dublje u obiteljsku povijest Srzića, postaje jasno da se vodeni sportovi u njoj pojavljuju već generacijama.

– Mama je plivala dok je bila mlađa i živjela u Zagrebu, a prestala je nakon što se preselila u Zadar. I ujak Domagoj je plivao. Tata Vjeko također je nekoliko godina kao mlađi igrao vaterpolo, a njegov otac, naš djed iz Makarske, bio je vaterpolski vratar. Dosta je dugo branio za Galeb iz Makarske. Moglo bi se reći da je cijela obitelj u vodenim sportovima, a mi smo samo nastavili tu tradiciju, jasan je Bepo. Šimun bi volio da se ta priča nastavi.

– Valjda će se nastaviti kroz generacije i generacije, kaže.

Ipak, barem je jedan član obitelji odlučio ostati na suhom. Njihova sestra trenira odbojku, što je njihovu ocu, nakon godina provedenih uz bazene, treninge i natjecanja trojice sinova, očito sasvim dovoljno.

– Tata je rekao da više ne želi nikoga u vodenim sportovima, našalio se Šimun.

Nakon svih ranih buđenja, vožnji na treninge i vikenda provedenih uz bazene, teško mu je zamjeriti. Ipak, obitelj Srzić od vode neće tako skoro pobjeći. Bepo i Šimun u Zagrebu nastavljaju loviti europske norme, Duje sa svjetskim zlatom oko vrata tek otvara novo poglavlje svoje vaterpolske priče, a ono što ih povezuje ostaje isto kao i kada su kao djeca prvi put uskočili u bazen – obitelj, sport i želja da budu još bolji.