Šime Fantela u karijeri dugoj tri desetljeća ispisao povijest: 'Jedrenje mi je omogućilo životni stil koji odgovara mom biću'

Nedavno je pala odluka da će Jedriličarski klub Uskok biti domaćin Otvorenoga EP za klasu Optimist godine 2028. Tim povodom iz ovog kolektiva su najavili da će objavljivati razgovore s jedriličarkama i jedriličarima koji su se svojedobno natjecali u toj klasi. Tako je prvi sugovornik Bernardu Paleki bio Šime Fantela koji je u Uskok, u Zadar, 1998. donio brončanu medalju sa Svjetskoga prvenstva u Portugalu. Dvije godine poslije (kao član Sv. Krševana) postao je svjetski prvak. U ovom razgovoru, shvatljivo, riječ je pretežito u Šiminu jedrenju u klasi Optimist, prvoj fazi njegove grandiozne karijere tijekom koje je osvojio (s Igorom Marenićem) i zlato u klasi 470 na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016.

Ledina

Vitrenjak je u danom trenutku postao kuća/dom zadarskih jedriličara. U početku, pak, jedan skromni hangar, nešto prateće infrastrukture i na mjestu današnjega golemoga asfaltiranoga parkirališta – ledina!

– E, ta je ledina služila i kao brodogradilište – smije se Šime Fantela, proslavljeni zadarski i hrvatski jedriličar, ptić koji je mora krenuo osvajati upravo iz Uskokova gnijezda.

Mnogi je zaljubljenik u more i u jedrenje na toj ledini počeo ostvarivati samogradnju nekoga plovila.

– Na primjer, obitelj Kostov tu je gradila Helios, pa današnji klupski predsjednik Draško Stipić svoj brod. Istovjetan njegovu nakanili su sagraditi moj otac Edo i njegovi bliski rođaci. Nakon posla i obveza, svi na Uskokovu ledinu, pa i mi djeca. Brat Mihovil bio je još mali i nije dolazio, ali smo nekolicina mojih rođaka i ja, dok su se odrasli bavili ozbiljnim poslom, stalno švrljali tom ledinom, istraživali, igrali se…

Bijaše to doba kad je svijet zagazio u zadnje desetljeće 20. stoljeća. I opasno, tegobno doba za Zadar, za Hrvatsku…

– Je, teška vremena, ali nekako je to išlo.

JK Uskok imao je i tada Školu jedrenja. Doduše, na malo drugačijim osnovama, upravo onako kako su dopuštale okolnosti.

– Trebam reći da moja obitelj prije toga nije baš imala neku povezanost s jedrenjem, niti je tko imao brod. Dakle, mi se dječaci tu motamo i nakon što je netko od nas vidio da su tu neki brodići, da jedan čovjek nešto vodi, govori djeci i slično, odvažili smo se.

Taj »jedan čovjek« bio je Ođo (nažalost, prerano je preminuo) koji je u Uskoku u to doba bio »Katica za sve«, pa neko vrijeme i trener.

– Mene je sve to zainteresiralo. Dosta rano iskazivao sam visoku razinu kompetitivnosti, želju za pobjedom, ali i veliku sklonost boravljenju u prirodi, što dalje od zatvorenoga prostora. Valjda sam se spontano našao u jedrenju, a u mom je biću, očito, ukorijenjena golema sklonost moru. Opčinjavajućoj, magičnoj privlačnosti mora.

Rat

Kao i drugima i obitelji Fantela teške ratne godine donose puno različitih zbivanja.

– Otac Edo otišao je kao dragovoljac u rat, a mi smo se selili, od Preka, Nina, Crikvenice, Šila… Dosta je to vremena potrajalo i u tom intervalu nisam odveć trenirao. Tek tamo negdje 1994., 1995. mogli smo češće dolaziti na Vitrenjak.

Iako je Zadar bio pod žestokim udarima.

– Jednom prilikom malo smo se kupali, a počeo je napad i jedna je granata pogodila neboder (misli na onaj na Branimirovoj obali. pr. a.), bilo je gadno.

Šime je dječarac, krhke građe, ali su ga zaokupili treninzi, nikad nije odustajao i jedva je dočekao ući u natjecateljski ritam. Godine 1996. u klubu je s Optimistima radio Mario Jeličić.

– Ne znam kako, ali dospjeli smo u Bol na pripremni reprezentativni kamp. Kao da se vjetar podčinio meni, fizički u odnosu na tadašnje reprezentativce Lolića, Nakrsta, Višića, Radelića… daleko najslabijem. Uglavnom, oko Bola nije puhalo kao što je uobičajeno nego mrvicu slabije i bogme sam dva ili tri puta imao prvi ulaz.

Upravo tu, na Braču, Šime je spoznao…

– Silna se iskra u meni stvorila. U dječačkoj glavi shvatio sam da se mogu nositi s tada najboljima u Hrvatskoj, starijima i iskusnijima od sebe.

Sljedeće ljeto u Vodicama Šime se prometnuo u jedriličara »na kojega treba računati«.

– Medalje i pokal, u nekom trenu shvatiš što je to. Možda u tom vremenu još nisam bio posve svjestan, ali meni je jedan od motiva i to da bilo koju jedrilicu učinim najbržom što je moguće. Jednaki je to gušt meni bio tada, početniku, kao što mi je i danas u bilo kojoj klasi.

Čovjek i jedrilica, subjekt i objekt, a – jedno!

– Čitanje valova, rad tijelom, manevri… Podloga je ljubav prema moru, iskreni pristup sportu. U klubu smo mi učili od starijih, od Ođe, Marija, Robija, Tome Bašića…

Rio

Godine 1998. na hrvatskoj ljestvici za klasu Optimist Šime je bio vodeći.

– Da, u reprezentaciju sam ušao s prvoga mjesta na toj ljestvici. Kad se definirao sastav za Portugal bilo je nekih sugestija da bi moglo biti bolje da propustim jer da je tamo (pre)jak vjetar i slično. Otac Edo nije to prihvatio. I gle čuda, nije puhalo prejako! Bio sam u skupini sa svjetskim prvakom i to mi je bilo korisno, na koncu treći. Brončana medalja.

Kako je svojedobno u natjecanjima na domaćem moru shvatio da može s najboljima, tako je Šime i ovom zgodom učvrstio svoju vjeru, ali na svjetskoj razini.

Potom su došla brojna međunarodna natjecanja. Na Gardi sam 1999. pobijedio, a bilo je skoro 400 sudionika, onda u Peruu imao osam puta prvi ulaz. Na SP na Karibima bio sam 12., dijelom i zato što nisam bio upućen kako u tropskom kraju nakon kiše nastaju nagle promjene vjetra.

Šesnaest godina prije trijumfa na Olimpijadi Šime se, kaže, zaljubio u Rio.

– Čudesan grad. Godine 2000. bio sam na prvenstvu Južne Amerike. Opčinio me tada Rio…

Vrijeme ide. Svakim danom Šime se primiče završetku jedrenja u klasi Optimist.

– Stvarno je bilo puno regata, na sve strane. Godine 2001. idemo u Kinu, baš tamo gdje se jedrilo i na potonjoj Olimpijadi, bili su još Marenić, Stipanović… Više nisam na težini kao nekad, tu sam negdje na 50 kilograma (40 – 42 za Optimist je optimalno), a sedam je dana bio neki slabašan vjetar. Jedrili smo u luci, među brodovima, bilo je jedva pet čvorova. Nismo bili dobri.

Brzo je za Šimu došao i kraj natjecanja u klasi Optimist.

– Rado se sjećam toga vremena. Zahvalan sam što mi je jedrenje otvorilo mnoga vrata, što mogu biti na moru, provoditi životni stil kakav odgovara momu biću. Nisam u nekom uredu, statičan, nego sam na moru, osiguravam obitelji i sebi egzistenciju radeći što najviše volim.

Prijateljstva

Istaknut će Šime i da jedrenje kao aktivnost ima svoju dubinu. Kad u nju čovjek pronikne…

– Jedrenje od čovjek iziskuje kontinuirano učenje, usvajanje novoga. Jedreći u različitim klasama obogaćuješ se. Svaka nova klasa znači i svojevrsni novi početak. Na primjer, da zajedrim na America’s Cupu, moram od ništice početi svladavati sve da bih mogao sudjelovati i dati doprinos. Zato brojne posade jedre godinama i godinama zajedno. Sve što čovjek nauči i usvoji prethodno, dobro će doći, ali nije samo po sebi dovoljno.

U svijetu jedrenja, brojna su i neraskidiva prijateljstva.

– Uvijek netko nekoga zove, pita nešto, predlaže neku regatu, neki projekt… Tijekom desetljeća ljudi se zbliže, surađuju, razmjenjuju mišljenja, družimo se s mnogima i obiteljski… Zbog toga smo u dubini svojih bića prezadovoljni!

Još bez odluke za Los Angeles 2028.

Šime Fantela čak je pet puta nastupio na Olimpijskim igrama. Debitirao je u Pekingu 2008., gdje je s Igorom Marenićem u klasi 470 osvojio deveto mjesto. Isti je dvojac četiri godine kasnije bio šesti u Londonu, a zablistao je 2016. u Rio de Janeiru, kada su osvojili zlatnu medalju i Hrvatskoj prvi put donijeli najsjajnije olimpijsko odličje u jedrenju. Nakon toga Šime i Igor uzeli su stanku, a u srpnju 2017. objavili su da više neće jedriti zajedno. Šime je potom prešao u klasu 49er i udružio snage s bratom Mihovilom. Početak njihove suradnje bio je sjajan – već u kolovozu 2018. u danskom Aarhusu osvojili su naslov svjetskih prvaka, čime su izborili i normu za Olimpijske igre u Tokiju 2021. (službeno Tokio 2020.).
Na igrama u Japanu bili su osmi, a posljednji zajednički olimpijski nastup upisali su 2. kolovoza 2024. u francuskom Marseilleu na regati koja je odlučivala o završnom poretku na Olimpijskim igrama u Parizu. U plovu za odličja, u kojem su imali priliku osvojiti medalju, zadarski su jedriličari diskvalificirani zbog preranog starta. Od tada se više nisu natjecali zajedno, a budući da je olimpijski ciklus za Los Angeles 2028. već počeo, ostaje otvoreno pitanje hoće li se Šime Fantela izboriti za nastup na svojim šestim Olimpijskim igrama.
– Još nismo odlučili za Los Angeles 2028. Vidjet ćemo – rekao je Šime Fantela.
Apsolutni hrvatski rekorder po broju nastupa na olimpijskim igrama je stolnotenisač Zoran Primorac, koji je na najvećoj svjetskoj sportskoj smotri nastupio čak sedam puta. Uz Šimu Fantelu, pet olimpijskih nastupa upisao je i njegov sugrađanin, stolnotenisač Andrej Gaćina. Gledajući hrvatske sportaše s najvećim brojem olimpijskih nastupa, Zadrani prednjače na toj ljestvici. Naime, osim Primorca, Fantele i Gaćine, nijedan hrvatski sportaš nema više od četiri nastupa na olimpijskim igrama.

EP Optimista 2028. u Zadru je veliki događaj

Za dvije godine u Zadru će ponovno biti veliko međunarodno natjecanje, Otvoreno EP za klasu Optimist godine 2028.

– Izvrsno je što je Uskok dobio domaćinstvo. Klub ima bogato iskustvo domaćinstva i organizacije i najvećih natjecanja. Infrastruktura je odgovarajuća, u Zadarskom kanalu uvijek ima vjetra i uz dobre pripreme, sve će biti u redu. Često se susrećem i razgovaram s brojnim ljudima koji su svojedobno u Zadru bili na tim velikim natjecanjima i svi se raduju da će ponovno doći. Za klub, za Zadar i za hrvatsko jedrenje značajan je to događaj.