Srbijanski pisac u Gradskoj knjižnici Zadar izveo Teatar iskrenosti: 'NajvećI izazov našeg vremena je ostati čovjek'

Stefan Simić ne piše kako bi ponudio odgovore, nego kako bi otvorio pitanja. O čovjeku, usamljenosti, ljubavi, društvu, empatiji i vremenu u kojem živimo. Upravo zato njegovi nastupi nisu klasične književne večeri, nego susreti na kojima se isprepliće poezija, proza, sociologija, teatar i razgovor s publikom. Kroz ono što naziva »Teatrom iskrenosti« nastoji vratiti čovjeka čovjeku i potaknuti publiku na promišljanje o temama koje nadilaze književnost, od otuđenosti i gubitka bliskosti do društvenih podjela, identiteta i smisla umjetnosti. Takvu je večer nedavno održao i u Gradskoj knjižnici Zadar, gdje je, kroz spoj teatra i kabarea te uz glazbu i interpretaciju vlastitih tekstova, ponovno okupio velik broj Zadrana, s kojima se susreće gotovo svake godine.

37-godišnji srbijanski pisac, sociolog i autor sedam knjiga sa svojim autorskim programom gostovao je diljem Hrvatske, ali i regije te velikog dijela Europe. Širu publiku stekao je zahvaljujući kratkim pjesmama, proznim zapisima i društvenim komentarima koje godinama objavljuje na društvenim mrežama, gdje ga prate deseci tisuća čitatelja. Nakon zadarskog gostovanja razgovarali smo sa Simićem, između ostalog, o tome može li književnost biti terapija, što sociologija može objasniti čovjeku, zašto suvremeni svijet proizvodi sve više usamljenosti i otuđenja, gdje vidi granicu između umjetnosti i društvenog angažmana te zašto vjeruje da je najveći izazov našeg vremena ostati čovjek.

Kad se ugase ekrani

Kako je protekao posljednji susret sa zadarskom publikom i kakve dojmove nosite sa sobom?

– U Zadru sam nastupao više puta, a ovo mi je bio drugi nastup u Gradskoj knjižnici, tako da praktički dolazim svake godine. Susret sam organizirao u vlastitoj produkciji, a zahvaljujući inicijativi Nine Dražević knjižnica nam je ustupila prostor, na čemu sam joj iskreno zahvalan. Posebno me razveselio odličan odaziv publike, iako gotovo da nije bilo medijske promocije ni ozbiljnije kampanje na društvenim mrežama. Dvorana je bila lijepo ispunjena, reakcije publike bile su iznimno tople, a nakon nastupa često čujem isto pitanje: »Zašto ovo nije bilo u kazalištu?«. To mi je uvijek veliki kompliment. Danas nije lako organizirati ovakve nekomercijalne programe, zato posebno cijenim što je knjižnica otvorila svoja vrata. Obišao sam stotine knjižnica diljem bivše Jugoslavije i mogu reći da je zadarska među najbolje opremljenima u kojima sam gostovao. Osim samog prostora, posebno su me dojmili ljudi koji ondje rade – iznimno su srdačni i susretljivi. Nadam se da ćemo se i dogodine ponovno družiti u Zadru.

Većina ljudi upoznala vas je kroz društvene mreže, gdje godinama objavljujete poeziju, prozu i društvene zapise. Tko je zapravo Stefan Simić kada se ugase društvene mreže i reflektori?

– Čovjek koji se bavi pisanjem i koji se bori za jednu vrstu socijalne pravde. Kroz svoje pisanje i teatar pokušavam prenijeti različite oblike humanizma. Mislim da su ljudi danas, kao i uvijek, ugroženi, ali na jedan poseban način. Pokušavam vratiti ljudskost, dostojanstvo i prkos besmislu. Svako vrijeme nosi svoje probleme, a kroz priče, pjesme, likove i humor koji imam na sceni pokušavam vratiti nadu. To je, zapravo, ono što radim. Teško je to prepričati. Jedno je govoriti o tome, a sasvim drugo doći i doživjeti nastup.

Po struci ste sociolog, pišete, a svoje tekstove izvodite kroz Teatar iskrenosti. Što vam svaki od tih izraza omogućuje u razumijevanju čovjeka i društva?

– Sociologija je fantastična jer objašnjava društvene pojave i daje im nazive. Književnost je spontanija, neposrednija i životnija. Niste vezani za citate, niste vezani za nauku, praktično niste vezani ni za koga. To je autentičan glas. Kazalište je još slobodnije jer se sve izvodi javno – na trgovima, u kazalištu ili gdje god. Treba spojiti sve to. Ima i taj terapeutski dio: način na koji govorite tekst, glas kojim govorite i teme koje obrađujete. Umjetnost je univerzalna i treba iskoristiti sva znanja koja su nam dostupna kako bi se ljudima prenijele neke istine, a prije svega emocija koja oslobađa, pokreće i budi. To je ta živa energija koja se osjeća kada čovjek stane pred publiku. Sve je značajno, ali sve je i ograničeno. Čovjek ne smije biti rob jedne nauke jer svaka ima svoja ograničenja. Treba biti, što se kaže, univerzalan.

Teret javne riječi

Vaši nastupi okupljaju publiku koja vas godinama prati. Koliko se taj susret uživo razlikuje od čitanja vaših tekstova?

– Kada se čovjek pojavi pred ljudima koji ga godinama čitaju, oni odjednom dobiju živu energiju, dobiju živog čovjeka. Kada čitamo pisce, zamišljamo ih. Ovdje imaju stvarnog čovjeka koji izvodi svoje tekstove na sceni. Nastupi su popraćeni glazbom i puno se toga događa između mene i publike. Uvijek se netko rasplače, a najljepše mi je kada ljudi nakon programa priđu, zagrle me i žele razgovarati.

Danas je, uz društvene mreže i umjetnu inteligenciju, sve teže doprijeti do publike. Mijenjaju li nove tehnologije način na koji ljudi čitaju i doživljavaju književnost?

– Danas je jako teško doći do ljudi. Umjetna inteligencija stvara tekstove, svi pišu, svi objavljuju. Produkcija je golema i sa svih strana postoji pritisak sadržaja. S jedne strane, društvene mreže otvorile su ogroman prostor, ali su, s druge strane, stvorile toliku količinu sadržaja da ljudi sve teže prihvaćaju nove autore. Postoje klasici i kanonska djela, a mi mlađi autori tek se probijamo. Ja imam tu prednost što pišem kratku formu. Moji tekstovi imaju deset, petnaest ili dvadeset rečenica i završavaju nekom poantom, pa lakše dolaze do publike. Ali ljudima koji pišu ozbiljne romane danas je puno teže jer takve knjige traže vrijeme – i za pisanje i za čitanje. Ovo je vrijeme kratkih formi. Zato su, primjerice, Bukowski ili Balašević danas vrlo često citirani. Pisali su sažeto. S druge strane, veliki pisci koji su stvarali opsežna djela danas puno rjeđe dopiru do mlađe publike. Sve se mijenja, pa tako i način na koji ljudi čitaju i doživljavaju književnost.

Mijenja li pisanje i vas samog? Djeluje li ono na neki način terapeutski?

– Mislim da je pisanje jedna vrsta emocionalne terapije. To je moj prostor slobode, moj prostor sreće, u kojem sva svoja stanja i osjećanja pretvaram u tekstove. Kroz njih se oslobađam i iznosim ono što nosim u sebi. Dobra stvar u umjetnosti jest to što je katarzična. Kada drugi ljudi čitaju te tekstove, osjete nešto što možda ni sami ne mogu definirati. Mnogi moji tekstovi autobiografske su ispovijesti, nastale iz trenutka i inspiracije. Sve ovisi o raspoloženju i vremenu u kojem nastaju.

Ako vaše pisanje pomaže i drugima, osjećate li zbog toga veću odgovornost prema čitateljima?

– Što vas prati veći broj ljudi, to je odgovornost veća. Pisac ima odgovornost prema svojoj publici, ali danas mnogi čitaju bez razumijevanja konteksta i metafore. Dovoljni su fotografija ili naslov da u tekstu vide nešto što ondje uopće ne piše. To je cijena društvenih mreža i javno iznesenog stava. Ipak, vjerujem da možemo pozitivno utjecati na ljude i potaknuti ih da neke stvari razmotre dublje.

Bolest modernog doba

Često pišete o usamljenosti, otuđenosti i potrazi za bliskošću. Jesu li to univerzalne teme kroz povijest ili ipak bolest modernog doba?

– Mislim da je to bolest modernog doba. Nekada su ljudi živjeli kolektivnije, dok danas sve više žive individualizirano, preko interneta i društvenih mreža. Anksioznost i osjećaj otuđenosti sve su prisutniji, zbog čega su ljudima potrebni dublji odgovori. Posljednja dva tjedna proveo sam u Hrvatskoj i osjetio veliku nervozu i otuđenje. Ljudi se više ne ponašaju spontano kao nekad, ima mnogo glume i pretvaranja. Čini mi se da suvremeni sustav čovjeku oduzima spontanost i neposrednost te ga često svodi na funkciju koju obavlja. Upravo zato umjetnost može biti važna jer omogućuje čovjeku da izrazi ono što osjeća. Kada stalno potiskujemo emocije i ponašamo se isključivo onako kako se od nas očekuje, udaljavamo se od sebe i drugih ljudi.

Naslovi vaših knjiga poput »Povratak čovjeku«, »Odjeci ljudskog«, »Prkos besmislu«… kao da se vraćaju istoj temi – kako ostati čovjek. Što danas, po vašem mišljenju, najviše ugrožava ljudskost?

– Ljudskost ugrožava upravo nemogućnost da čovjek ostane čovjek. Što je netko uspješniji u sustavu, često mora stvarati i održavati određenu sliku o sebi, a to ga udaljava od drugih ljudi. Danas se čak i dobrota nerijetko pretvara u predstavu i javnu objavu. Nedostaje dobrota radi dobrote. Ljudi sve teže zarađuju za život, rade zahtjevne poslove i pritom gube vrijeme za sebe i obitelj. Zato nam najviše nedostaje mogućnost da čovjek radi ono što voli, a da za to bude dostojanstveno i pošteno plaćen.

Javno ste podržali studentske prosvjede u Srbiji. Koliko umjetnik, po vašem mišljenju, ima odgovornost javno zauzeti stav o društvenim pitanjima?

– To, naravno, ovisi o čovjeku. Neki tekstovi nastaju za danas, a neki mogu živjeti deset, dvadeset ili pedeset godina. Sve ovisi o tome što želite ostaviti iza sebe. Ja vjerujem u mladost i vjerujem u mlade ljude. Nadam se da je upravo u njima klica budućih promjena. U Srbiji je politička situacija vrlo složena, sustav vrijednosti ozbiljno je narušen i više se ne zna kamo zemlja ide. Mladi koji su izašli na ulice donijeli su veliku energiju i to je u jednom trenutku bilo lijepo vidjeti. Međutim, poslije su se i oni pogubili, razočarali i povukli. Danas svi govorimo o studentima, a zapravo više ni ne znamo tko su ti ljudi ni što se točno događa. S druge strane, umjetnost je jasnije određena. Netko će, poput Ive Andrića, izabrati da se povuče i stvara. On je svoja najveća djela napisao tijekom Drugoga svjetskog rata, dok su se neki drugi pisci borili na drukčiji način. Mislim da je sve individualno. Svatko bira svoj način borbe.

Povezuje nas jezik

Koliko umjetnost danas još može povezivati ljude u regiji, unatoč političkim podjelama koje i dalje postoje?

– Mene prvenstveno povezuju kultura i umjetnost. Jugoslavija više ne postoji, ali postoje ljudi i postoji jezik na kojem se razumijemo. Kada odete u Njemačku, Austriju ili Švedsku, tamo više nije važno jeste li Srbin, Hrvat, Bosanac ili Crnogorac. Ljude zanima možete li razgovarati. Mnogi naši ljudi u tim zemljama ni nakon godina života ne govore dobro jezik države u kojoj žive. Zato i dalje traže naše pjesme, filmove i knjige. To je prostor koji mene povezuje s ljudima. Gdje god mogu govoriti na našem jeziku – kako ga tko zvao – osjećam da pripadam tom prostoru. Politika, s druge strane, neprestano proizvodi podjele i različite propagande. Ljudi često misle da brane istinu ili pravdu, a zapravo brane nečije interese. U svakodnevnom životu ljudi su puno bolji jedni prema drugima nego što se to vidi u javnom prostoru. Iz mog iskustva, život je zapravo mnogo mirniji nego što izgleda kada otvorite društvene mreže.

Velik dio svoje publike stekli ste upravo na društvenim mrežama. Kako se, po vašem mišljenju, promijenio način komunikacije na njima i što umjetnik u takvom prostoru uopće može učiniti?

– U počecima Facebooka vodili su se sukobi mišljenja, dok se danas komunikacija često svodi na vrijeđanje, obračune i stalnu iritaciju. Zato mislim da u tom prostoru treba stvarati humanističku svijest i pomoći ljudima da razumiju vlastita stanja, emocije i stavove. Kada čovjek bolje razumije sebe, može bolje razumjeti i druge. Umjetnost i književnost zato bi trebale povezivati ljude, a ne dodatno produbljivati podjele.

Unatoč svemu što opisujete, ostajete optimist?

– Apsolutno. Čovjek u svakoj profesiji mora vjerovati u ono što radi. Bez te vjere ništa nema smisla. Zato vjerujem u generacije koje dolaze i nadam se da će mladi lakše prelaziti naše barijere i granice.

Istu priču govorim u Zadru, Beogradu, Skoplju ili bilo kojem drugom gradu. Ne prilagođavam svoje tekstove mjestu u kojem nastupam. Jednostavno sam ono što jesam.

Što je, zapravo, zajednička poruka svih vaših tekstova i nastupa?

– Priča je glavno terapeutsko sredstvo. Svi mi pričamo priče. Sve što radimo i sve što živimo, na neki je način priča. To je moj način izražavanja. Ne znam snimati filmove niti raditi mnoge druge stvari, ali mislim da ovo znam raditi. Pokušavam poslati prave poruke, ali još više od samih poruka važan mi je način razmišljanja. Važno je širiti jedan humani način mišljenja, da ljudi razumiju procese i pojave oko sebe i da u njima aktivno sudjeluju. Bit svega je da radimo na tim stvarima i suprotstavljamo se zlu. Jer zlo samo po sebi ne postoji – ono se proizvodi.

Čovjek se mora igrati

Kad biste morali izdvojiti jednu pjesmu koja vas najbolje predstavlja kao autora, koja bi to bila?

– Jedna od pjesama koju često izvodim zove se »Nikome život na kraju ne kaže hvala, samo prođe«. Kroz nju pokušavam reći da život treba živjeti, da na kraju nema nikakvog »hvala« i da sve prođe. To je jedna od mojih osnovnih poruka – pobjeda života. Važan mi je i tekst »Zašto je dobro biti dobar«, u kojem pokušavam objasniti zašto dobrota ima smisla.

Jedna od vaših najpoznatijih pjesama je »Čija si tako ničija«. Zašto vam je bilo važno otvoriti pitanje partnerskih odnosa i ljubavi danas?

– Živimo u 21. stoljeću i mislim da se moramo mijenjati kada je riječ o partnerskim odnosima i tom osjećaju posjedovanja. Djeca bi prije svega trebala nastajati iz ljubavi, a ne iz potrebe da nekoga posjedujemo. Sve, na neki način, ima svoj rok trajanja, osim prijateljstva. Danas brakovi često usrećuju manje nego nekada. U vremenu terora informacija i stalnog stvaranja novih želja sve je teže opstati. Ljudi zbog razvoda i međusobnih sukoba ranjavaju jedni druge. Mislim da i te odnose treba redefinirati kako bi se ljudi više voljeli, poštovali i zdravije odgajali svoju djecu.

Često ističete da književnost mora imati i društvenu odgovornost. Kakvu književnost želite ostaviti iza sebe?

– Tolstoj mi je vrlo važan, posebno njegova posljednja faza stvaralaštva. Govorio je da se na kraju odrekao »Ane Karenjine« i »Rata i mira« te postavio pitanje: »Kakva je to književnost koja nema koristi za narod?«. Ja pokušavam pisati upravo takvu književnost – književnost koja, osim estetike, ima i etičku dimenziju i koja brani čovjeka. Uvijek sam nastojao stati uz ljude koji su bili izloženi progonu ili hajkama. Sve je vrlo kompleksno i nijedna priča nije ista. Svaki slučaj traži da ga se razumije zasebno.

Za kraj, kada bi vam prišla mlada osoba koja ne čita književnost ni poeziju i pitala vas zašto bi uopće trebala čitati, što biste joj odgovorili?

– Prije svega zbog boljeg razumijevanja emocija i lakšeg nošenja sa životom. Sve što nas u životu muči, netko je već napisao, netko je već prošao. Manje-više svi odgovori postoje u knjigama. Mladi ljudi još nemaju to iskustvo. Njih sve iznenadi, sve ih boli i sve ih povrijedi. Književnost daje jednu distancu i svijest da ono što se događa vama nije samo vaše iskustvo. Danas živimo u nekim suvremenim logorima – logorima kontrole i digitalnog nadzora, gdje jedni druge neprestano promatramo i čekamo tuđu pogrešku. Foucault je to nazivao »Panopticon«. Ja kroz književnost pokušavam ljude osloboditi toga da ne budu lovci na tuđe pogreške, nego afirmatori onoga što je dobro. Ako netko lijepo pjeva, nemojte ga obeshrabrivati. Ako netko piše, nemojte mu govoriti da prestane zato što ne zna gramatiku. Ljudi koji su u nečemu dobri trebali bi biti podrška onima koji tek počinju, a ne prepreka. Volio bih da se svi bave umjetnošću. Ne kao profesijom, nego kao načinom izražavanja. Zašto ne bi svatko pisao? Zašto ne bi svatko slikao? Čovjek se mora igrati. Igra je osnova svega.