Od osobne traume do umjetničkog djela: Donosimo priču zadarske slikarice Mirte Boban

Zadarska slikarica Mirta Boban pripada onim autoricama koje ne stvaraju kako bi pratile trendove ili zadovoljile očekivanja publike. Njezini radovi nastaju intuitivno, iz osobnog iskustva, emocija i unutarnje potrebe da ono što se događa iznutra pretoči u boju, simbol i priču.

Posljednja izložba “Krv, sunce i slatkiši”, predstavljena u Kapetanovoj kuli u sklopu izložbene sezone Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zadar, pokazala je možda i najintimniju stranu njezina stvaralaštva, no razgovor s njom brzo otkriva da se iza vedrog kolorita kriju promišljanja o ženskom iskustvu, društvenim tabuima, ulozi umjetnosti i mjestu koje ona danas ima u svakodnevnom životu.

Iako je diplomirala slikarstvo te magistrirala na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani, Mirta priznaje da je najveće lekcije naučila iz samog stvaranja. Danas na vlastiti razvoj gleda s dozom samokritike, ali i zahvalnosti prema svim fazama kroz koje je prošla.

– Nekada imam osjećaj da sam, dok sam manje znala, stvarala hrabrije i zanimljivije slike. S druge strane, cijenim vlastiti napredak i iskustvo koje sam stekla. Neke radove iz studentskih dana čak sam i prebojala jer danas jednostavno znam bolje, započinje umjetnica.

Umjetnost kao iscjeljenje

Za razliku od ranijih ciklusa, ovoga puta odlučila je biti potpuno otvorena i vrlo osobne teme pretočiti u slike.

– Ovo je prvi put da sam odlučila biti toliko doslovna i koristiti umjetnost kao terapiju, da se zacijelim koliko mogu. Uvijek je osobno i uvijek dolazi iz mene i mog iskustva, ali nikada nisam toliko ogolila jednu specifičnu traumu. Tijekom stvaranja imala sam osjećaj da te slike nudim kao svojevrsni dar za iscjeljenje, govori Mirta.

Naslov njezina posljednjeg ciklusa možda djeluje neobično, no iza njega ne stoji nikakva skrivena simbolika.

– Prilično sam doslovna kada dajem nazive radovima. Ono što je na slici, često je i njezin naziv. Krv, sunce i slatkiši nalaze se na slikama, ali nisu slučajni motivi. Krv žene daje život, kao i sunce, a slatkiše nudim kao utjehu.

Ipak, od publike ne očekuje jednoznačna tumačenja.

– Voljela bih da svatko u tim radovima pronađe nešto svoje. Nešto što ga pokreće ili mu izaziva bilo kakvu emociju. To mi je puno važnije od toga da svi vide isto.

Žensko iskustvo jedna je od tema kojoj se Mirta često vraća, a smatra da je upravo ono neizbježno povezano s društvenim i političkim pitanjima.

– Ne mislim da umjetnik danas može pobjeći od društvenih tema. Dovoljno je da naslikam krv, ali ne onu društveno prihvatljivu krv iz rana, nego krv iz maternice. To je još uvijek tabu. Nekima će to biti sasvim normalno, a neki će se zgražati. Većina tema vezanih uz ženu i njezino tijelo istovremeno su društvena i politička pitanja.

Intuicija umjesto pravila

Kroz vlastiti rad često promišlja transformacije koje obilježavaju život žena.

– Kada pogledamo samo hormonalne promjene koje prolazimo svakoga mjeseca, jasno je koliko nas one oblikuju. A onda dolaze trudnoća, porod i sve ono što slijedi nakon toga. Možda sam tijekom rada najviše osvijestila koliko smo nevjerojatne i koliko u sebi nosimo ljubavi, boli, snage, ljepote, života i smrti. Sve to možemo nositi jer stojimo na ramenima svojih pretkinja.

Za razliku od autora koji pomno planiraju svaki detalj, Mirta priznaje da velik dio procesa prepušta intuiciji.

– Najčešće imam ideju koju želim izraziti i otprilike znam motive kojima ću to napraviti. Emocije i boje su mi alati pomoću kojih sve to pretvaram u slike.

Kompozicije rijetko unaprijed razrađuje, a teorijom boja nikada se nije previše opterećivala.

– Ostavljam puno prostora spontanosti i malo toga planiram. Jednom mi je netko rekao da postoje ljudi koji imaju urođen osjećaj za raspored elemenata na platnu i da sam možda jedna od njih. Ne znam je li to istina, ali kompozicija mi nikada nije zadavala glavobolje.

Ni odgovor na pitanje kada je slika završena nije posve jednostavan.

– Iskreno, nemam pojma. Većina posljednjih radova nastala je na starim platnima iz studentskih dana. Ako je slika još uvijek kod mene, sklona sam joj se vraćati i nešto mijenjati. Kad je prodam, onda je definitivno gotova, govori kroz smijeh.

Umjetnik više nije samo umjetnik

Iako je umjetnost njezin životni poziv, svjesna je da suvremeni umjetnik danas mora posjedovati mnogo više od kreativnosti.

– Da mogu razgovarati sa sobom na početku studija, rekla bih si da se gadno varam ako mislim da ću samo sjediti u ateljeu i slikati. Uz slikarstvo bih svakako učila marketing, ekonomiju i menadžment.

Slično razmišlja i o društvenim mrežama koje su, smatra, istovremeno prilika i opterećenje.

– Pomogle su umjetnicima, a posebno su izjednačile prilike između žena i muškaraca jer povijest umjetnosti i galerijski sustav nisu uvijek bili pravedni. S druge strane, teško je stalno biti prisutan. Ja sigurno ne mogu objavljivati svaki dan.

Govoreći o zadarskoj likovnoj sceni, ističe da posljednjih godina vidi pozitivne pomake.

– HDLU Zadar radi kvalitetne projekte, otvorili su se novi prostori i prilike za izlaganje. Naravno da uvijek može bolje, ali Zadar treba promatrati u okviru onoga što jest – mali primorski grad. Ovdje ne živim zbog umjetničkih prilika, nego zbog mora, obitelji, ljepote i sigurnosti.

Ideja za buduće projekte ne nedostaje. Među njima je i jedna koju zasad još nije ostvarila.

– Velika mi je želja napraviti prostornu instalaciju u koju bi ljudi mogli ući i doživjeti je iznutra. Ne mora se sve izraziti kroz platno.

A kada bi umjetnost morala sažeti u samo jednu rečenicu, odgovor joj dolazi bez razmišljanja:

– Umjetnost je nužan dio života i ona je za sve, zaključuje umjetnica.