Zašto toliko volimo miris kiše? Čak ima i specifičan naziv

Koliko ste puta duboko udahnuli nakon intenzivnih sati padanja kiše? Sve je to oduvijek fasciniralo znanstvenike koji su miris kiše nazvali petrichor.

Riječ koja se prvi put pojavila 1964. u časopisu Nature zahvaljujući australskim geolozima Isabel Joy Bear i RG Thomas, a nastala je od grčkih pétra (kamen) i ichór (krv bogova).

U svom članku autori su ga opisali kao “miris koji dolazi od ulja koje ispuštaju određene biljke tijekom sušnih razdoblja”.

Ovo ulje apsorbiraju površine stijena, uglavnom sedimentnih stijena kao što su glinene stijene, a kada dođe u dodir s kišom ispušta se u zrak zajedno s drugim spojem, geosminom.

Miks proizvodi upravo onaj miris kiše koji toliko volimo.

Znanstvenici su napravili preko 600 eksperimenata kako bi reproducirali ovaj miris i došli do zaključka da se petrichor mijenja ovisno o tlu u koje padne.

Kiša se, naime, miješa sa spojevima tla i stvara mjehuriće zraka koji pri pucanju ispuštaju aromatične čestice u atmosferu.

No, zašto smo time toliko fascinirani? Sve je to kemija. Geosmin privlači naše osjetilo mirisa (a i životinja) jer ima vrlo intenzivan miris.

Ali ostavimo na trenutak po strani striktno znanstvenu stranu, razmislimo o vezi između mirisa i našeg mozga.

Svaki dan dolazimo u kontakt sa stotinama mirisa koji aktiviraju naš mozak i daju nam osjećaje i emocije.

Znanstvenici tvrde da je sve to primitivnog podrijetla jer su naši preci dosta koristili njuh, poput životinja.

Zato, dakle, kiša može u nama nešto pokrenuti: bilo da se radi o nostalgijskom osjećaju, radosti, spokoju, petrichor nas povezuje s prirodom i čini da živimo nekoliko trenutaka daleko od gradskog kaosa.