PIJAT TRADICIJE (5) Vratili su se u Kruševo i obnovili restoran sravnjen u ratu: 'Od početka su se ovdje stvarale lijepe priče...'

Moj djed bio je prvi iz Kruševa koji se spustio na more, tada ljudi i nisu baš bili svjesni vrijednosti mora. Čak bih rekao da je tada djed bio predmet podrugivanja. Djed se bavio ribarenjem, bio je i vozar, a moji otac i majka otvorili su restoran 1979., imali su i smještaj i trgovinu.

U ratu je sve srušeno do temelja, obnovili smo i ponovno otvorili 2005. godina, od tada ja vodim, započinje Duje Perica, vlasnik poznatog restorana »Duje« u Ribnici, u Kruševu.

Barkajol s Vozarice

Ovaj predio, ukrašen prekrasnom prirodom i pogledom od milijun dolara, naziva se i Vozarica, baš zato što se nekoć preko kanala između Karinskog i Novigradskog mora prevozilo, i ljude, i blago, onda kad nije bilo drugih načina prijevoza. Bavile su se vozarenjem mnoge obitelji, nadimak vozari zadržao se kod nekih i dandanas, a priča o ovim vrijednim ljudima sačuvana je i na staroj novinarskoj stranici, uokvirenoj na zidu restorana, sugovornik je bio Dujin djed, »barkajol s Vozarice«, a iznad članka je fotografija Dujinog oca, u brodiću. Djed je imao desetero djece, jednog sina, Dujinog oca, i devet kćeri.

Dujin otac i majka, koji su se vjenčali vrlo mladi, otvorili su kasnije restoran naziva Bero, prema očevom nadimku Berko.

– Tada je kompleks bio skoro duplo veći nego sada, imali smo restoran, 16 soba za smještaj, imali smo i market čak, Bukovčanka. Odmah je to bila, recimo to tako, ozbiljna priča. U to vrijeme smo već imali npr. solarno centralno grijanje. Posluživalo se školjke i ribu, ribu su donosili ribari iz Novigrada, govori Duje.

Od početka su se ovdje stvarale lijepe priče, primjerice, znali bi svratiti Belgijanci s kamperima, pa ostati kod njih 20 dana i – ići s Pericama u vinograd. Prijateljski i srdačan odnos prema gostu, uz iznimno kvalitetne, svježe i lokalne namirnice, uvijek je zaštitni znak ovoga mjesta obitelji Perica, mjesta kojeg su snašle nedaće, ali koje se, godinama kasnije, podiglo kao feniks iz pepela.

Kruševo je u Domovinskom ratu, nakon okupacije 11. rujna 1991., konačno oslobođeno 1995. godine. Djeca i žene bježali su ribarskim brodovima…

– Za vrijeme rata mijenjao sam adrese, kao čarape, a najduže smo se zadržali u Zadru, zapravo sam dite Kalelarge, formativne godine proveo sam tamo, kaže Duje koji je ‘91. imao šest godina, no ističe kako se nipošto ne želi prikazati kao »žrtva«, smatra da ga je sve oblikovalo u osobu kakva je danas.

Strpljen spašen

A ovaj, kako kaže kroz smijeh, gradski mangup htio je mir. Roditelji su se 2000-ih vratili u Kruševo, a brzo im se i on pridružio te otvorio restoran i apartmane Duje.

– Znao sam da neću ništa postići ako ne dam u to cijeloga sebe. Naravno da nije bilo lako, sve je bilo srušeno do temelja, nije bilo sredstava za obnoviti, uspjeli smo kroz kredite s velikim kamatnim stopama 2005. opet otvoriti. Ovo je ogromno, puno je uloženo, kazuje Duje.

Nakon toga uslijedili su novi izazovi, nisu u urbanom mjestu, nisu ni uz cestu i trebalo je godina i godina da se pročuje za njih. Nasreću, dobar glas se daleko čuje.

– Uvijek smo bili otvoreni, radimo cijelu godinu. I bili smo strpljivi, trebalo je deset i više godina da dođemo do ovoga što smo danas. Danas imamo ozbiljnu klijentelu, dosta radimo s poslovnim sektorom, gospodarstvenicima, političarima…, dodaje.

Na ovom se području danas provode brojni projekti fokusirani na obnovljivu energiju, a valja napomenuti i da ljudi koji imaju vikendice više ne dolaze jednom godišnje, zahvaljući prometnoj povezanosti, dolaze praktički cijelu godinu.

– Sa svim tim ljudima sam razvio odnos pun, rekao bih, povjerenja. Vjerujem da prepoznaju dobronamjernost, bez gledanja nekakve koristi, a svakako prepoznaju kvalitetu koju nudimo. Mi radimo isključivo s domaćim namirnicama, ribu nam donose lokalni ribari, nudimo novigradske dagnje koje čuvamo u dnu moru, imamo svog mesara, ženu za blitvu, za maslinovo ulje…, nabraja Duje dok ulijeva u čašu njihovo vino, izvrsnu Maraštinu, no nude i buteljirana vina.

Okus Mediterana

Način pripreme također je na visokoj razini, roštilja se na drva, sve se sprema tradicionalno, čuvajući okus Mediterana.

– Sve to nije lako, ali to je način koji smo mi odabrali, naglašava.

Imaju raznoliku ponudu ribljih i mesnih jela s naglaskom na dalmatinsku kuhinju; brancin, tunu, lignje na žaru, razne salate, rižota, carpaccio, riblje juhe… S druge strane, ljubitelji mesa uživat će u finim steakovima, a naravno u ponudi su pršut, sir i razne slastice.

– Majka je i dalje u kuhinji, pomaže, a puno pomaže i otac u nabavi i papirima. Naravno, njihov doprinos je nemjerljiv i puno sam naučio od njih, ali ipak ja imam svoj put, neki svoj pogled, možda malo urbaniji, no od svakoga mogu nešto naučiti, kaže Duje.

Priznaje da, kao u svakom poslu, ima uspona i padova, dobrih i loših dana, ali ipak – ništa ne bi mijenjao. Oni sad imaju stalnu klijentelu, gosti se uvijek iznova vraćaju, imaju apartmane, grijane bazene, ogromni parking, ovo je praktički poput malog naselja. Ali, nije se izgradilo (ni prvi ni drugi put) preko noći.

– Čini mi se kako danas ljudi žele riješiti svoj život preko noći, bez ikakve financijske pismenosti. Kad govorimo o pitanju radne snage, problemu svih ugostitelja, moram priznati da je jako teško pronaći adekvatnu osobu. Ovo nije kafić ni krčma, bez uvrede ikome, stvarno nam treba visoka razina usluge. Ostanem zaprepašten kad vidim kako su odrasli, formirani ljudi, iz svih dijelova svijeta, nerealni i kaotični. Nedostaju im od opće kulture do bontona, socijalnih vještina, emocionalne inteligencije. Imamo svi mana i napravimo nesvjesno grešku, ali ovo danas su ekstremi, iskreno će Duje.

Važno je biti sretan

Ipak, usprkos mukama i duljim potragama, uspijevaju pronaći kvalificiranu radnu snagu, a olakotna okolnost je i mogućnost smještaja radnika.

– A, uvijek je borba u ovom periodu, pa na kraju sve bude dobro. Mogu ja zanemariti svoje osnovne potrebe, dodaje sa smiješkom Duje koji je u 20 godina rada na odmoru bio – deset dana, unatoč zahtjevnom poslu, i fizički i psihički.

Ovaj posao, napominje, kao ni bilo koji drugi nije za svakoga, a ključ uspjeha je ljubav prema gastronomiji i prema ljudima.

Iako Duje ima tek 40 godina, provjerili smo hoće li ga netko od djece naslijediti i nastaviti ovu lijepu obiteljsku priču.

– Ja želim da moja djeca budu ono što oni žele. Ja se nadam da ću ja njima omogućiti da se oni realiziraju kroz svoje obrazovanje i ono što isključivo oni žele. Jer najbitnije od svega je da u životu, bez obzira na sve, budeš sretan s onim što radiš. Ja sam sretan, zaključuje Duje.