FILIP JURJEVIĆ: Tekst mora otvoriti prostor nelagode

Kazališni tekstovi se najčešće rađaju suptilno kroz različite verzije, prepravke i sumnje koje ostaju unutar uskog kruga autora, dramaturga te rijetkih prvih čitatelja. Rijetki su trenuci kada takav tekst, iz tog zatvorenog kruga, izađe prema javnosti i dobije jasnu potvrdu svoje vrijednosti. Upravo se to dogodilo zadarskom 32-godišnjem dramaturgu Filipu Jurjeviću, čiji su »Mravi« nagrađeni nagradom »Marin Držić« kao jednim od najvažnijih priznanja za suvremeno dramsko pismo u Lijepoj Našoj. U konkurenciji, gdje je bilo prijavljeno rekordna 83 teksta, njegov tekst osvojio je treću nagradu i time se svrstao među domaće autore koji u ovom trenutku oblikuju novu generaciju domaće drame.

No iza tog priznanja ne stoji nagli iskorak, nego kontinuirani rad mladog Zadranina – od studija dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu do suradnje s nizom kazališta, među kojima su Hrvatsko narodno kazalište Zadar, Dubrovačke ljetne igre, Hrvatsko narodno kazalište Zagreb i druga relevantna kazališna imena. Njegov autorski i dramaturški rad obilježen je nizom projekata i tekstova, od drame »House«, preko autorskih i koautorskih projekata poput »Teorija zavjere« i »Prijatelja«, pa sve do dramatizacija i dramaturških obrada djela kao što su »Genijalna prijateljica«, »U kažnjeničkoj koloniji« ili »Profesionalci«.

Za dramaturga Jurjevića se može reći da pripada onoj generaciji autora koji kazalište ne promatraju samo kao izvedbeni prostor nego i prostor pitanja. U svojim tekstovima, u svom dramaturškom radu, često se kreće na granici između intimnog i društvenog, gdje kroz obiteljske situacije otvara šira pitanja moći, odnosa i sustava u kojem likovi djeluju. Upravo je takav i nagrađeni tekst »Mravi«, drama koja iz jedne naizgled konkretne situacije – čovjeka koji bježi i skriva se – otvara jedan složen svijet unutarnje, ali i vanjske nestabilnosti.

Poticaj, ne završetak

Nagrada »Marin Držić« dolazi u godini rekordnog broja prijava. Kako ste se osjećali u trenutku kada ste saznali da su »Mravi« među nagrađenima?

– Prvo sam mislio da je greška, a onda sam osjetio neku vrstu olakšanja. Kad pišem tekst sumnjam u njega, vraćam mu se, prepravljam ga, rušim i ponovno gradim uz pomoć nekolicine kolegica i kolega koje gnjavim s čitanjem prve, pete i petnaeste verzije, ne znajući hoće li se sav taj rad isplatiti van tog malog kružoka.

U tom smislu ova vijest je bila bitna jer mi je potvrdila da je nešto što je nastajalo tako stiglo i do šire publike. Budući da je riječ o godini s velikim brojem prijava, priznanje dodatno dobiva težinu. Naravno da godi, ali najviše od svega sam dobio poticaj da nastavim raditi.

Što vam ovo priznanje znači u ovom trenutku? Gledate li na to više kao na potvrdu dosadašnjeg rada ili svojevrsni početak?

– Svakako je potvrda da ono čime se bavim ima neku vrijednost i izvan mog vlastitog radnog procesa, ali ne doživljavam to kao neku vrstu dolaska na cilj nego više kao poticaj da idem dalje. Pisanje je uvijek vezano uz rizik i preispitivanje, pa bi bilo opasno nagradu doživjeti kao potvrdu da sad »znam« što radim. Prije kao znak da vrijedi nastaviti tragati pa mi je u tom smislu ovo više poticaj nego novi početak.

»Mravi« su tekst u kojem otvarate intenzivan, pomalo tjeskoban svijet. Što je bio početni impuls za tu priču?

– Početni impuls bio je zapravo razmišljanje o obitelji, nasljeđu i o tome kako privatni odnosi nikad nisu izolirani od društvenih sila koje djeluju na nas. Zanimalo me što se događa s ljudima kada puknu modeli sigurnosti na koje su računali – obiteljski, ekonomski, emocionalni. Taj osjećaj unutarnje i vanjske nestabilnosti bio mi je važan. Iz toga je nastao svijet »Mrava«.

Refleks svijeta

Glavni lik traži sigurnost na stablu, gotovo onu dječju, ali stvarnost ga sustiže. Je li to priča o eskapizmu ili o nemogućnosti istoga?

– Prije o nemogućnosti. Stablo jest neka vrsta utočišta, možda i slika dječje sigurnosti, ali nije rješenje, nego imaginarni zaklon. Meni je bilo zanimljivo da ono što izgleda kao prostor slobode zapravo može biti i prostor zastoja. U tom smislu drama možda govori o ljudskoj potrebi za eskapizmom, ali i o tome da nas ono od čega bježimo obično sustigne. I privatno i društveno.

U tekstu se sudara intimno i društveno. Koliko Vas okupira upravo taj prostor, gdje osobno postaje društveno?

– Rekao bih da mi je to jedno od trajnih mjesta interesa jer što je to čisto privatni prostor? Obiteljski odnosi, ljubavni odnosi, strahovi, ambicije, sve je već uronjeno u šire društvene odnose. Često me zanima upravo ta točka gdje ono što se čini kao »samo obiteljski problem« odjednom otvara pitanje klase, moći, ideologije ili društvenih lomova. Mislim da tu nastaje drama.

Vaši likovi često djeluju kao da su »zarobljeni u sustavu«. Je li to svjesni autorski izbor ili refleks stvarnosti koju percipirate?

– Vjerojatno oboje. Svjesno me privlače likovi koji su na neki način stiješnjeni, jer u pritisku često izađe ono bitno o čovjeku. Ali to je sigurno i refleks svijeta koji promatram. Mislim da puno ljudi danas osjeća neku vrstu zarobljenosti, bilo ekonomsku, emocionalnu ili institucionalnu. To ulazi u tekst i kad to ne planiraš.

Koliko su »Mravi« društvena kritika, a koliko intimna drama? Vidite li uopće jasnu granicu između toga?

– Ne vidim oštru granicu. Meni je zanimljivo baš mjesto gdje se ta dva sloja dodiruju. Ako je intimna drama istinita, ona nužno nešto govori i o društvu. A ako društvena kritika nema ljudsko i intimno lice, lako ostane samo teza, pa drama nije drama nego aktivistički pamflet. Volim vjerovati da »Mravi« balansiraju ta dva pola zajedno.

Pitanja umjesto odgovora

Kao dramaturg u HNK Zadar nalazite se unutar kazališnog sustava. Kako ta pozicija utječe na Vaše pisanje? Osjećate li se »zarobljenim u sustavu«?

– Ne. Svaki sustav ima svoje hijerarhije i ograničenja, a mislim da je hijerarhija nužna, pogotovo u kazalištu. Meni je rad unutar kazališta uvijek više pomagao nego odmagao pisanju. Daje mi konkretniji osjećaj što tekst jest kad siđe sa stranice i susretne glumca, publiku, prostor. Također, malo zdrave napetosti prema sustavu možda i nije loša stvar za pisca.

Dramaturg je često između autora, redatelja i institucije. Kako vidite svoju poziciju unutar kazališta? Publici dramaturgija možda često ostaje »nevidljiva profesija«. Što dramaturg zapravo radi, koja je njegova uloga u kazalištu?

– Dramaturg je često teško objašnjiva profesija jer nema samo jednu funkciju. Nekad radi na tekstu, nekad prati proces, nekad je kritičko oko predstave, nekad sugovornik redatelju, glumcima ili autoru. Meni je dramaturgija u velikoj mjeri umijeće postavljanja pravih pitanja. Ne nužno davanja odgovora, nego otvaranja prostora da predstava postane preciznija i življa.

Kroz ostale projekte doticali ste se različitih tema i odnosa. Možete li ukratko približiti čitateljima svoj autorski put i što biste izdvojili kao lajtmotiv koji vas prati u radu? Postoji li uopće neki motiv ili pitanje kojem se redovito vraćate kroz tekstove?

– Mislim da se put kretao od tekstova koji su bili više usmjereni na generacijski nemir i intimne odnose prema sve izraženijem interesu za pukotine kroz koje privatno postaje društveno i političko. Neki lajtmotivi kojima se vraćam bi bili raspad zajednice, obitelj kao mjesto konflikta, humor kao način preživljavanja i likovi koji pokušavaju pronaći dostojanstvo u često apsurdnim okolnostima. Zanima me kako ideologija ulazi u svakodnevicu kroz odnose među ljudima. Tu se valjda prepoznaje neki kontinuitet.

Poticanje dijaloga

Što Vam je pisanje tekstova donijelo na osobnoj razini? Jeste li se kroz taj proces mijenjali kao autor, ali i kao osoba?

– Učinilo me strpljivijim prema složenosti. U pisanju često kreneš s uvjerenjima, a tekst te natjera da ih preispitaš, što je dobro i za autora i za čovjeka. Vjerojatno me naučilo više slušati proturječja umjesto da ih pokušavam rješavati.

Na društvenoj razini, imate li osjećaj da Vaši tekstovi otvaraju prostor za dijalog kod publike?

– Nadam se da da. Ne mislim da tekst treba nuditi rješenja, ali mislim da može otvoriti prostor pitanja i nelagode, a to je već dijalog. Ako publika izađe iz predstave s potrebom da nastavi razgovor, onda se nešto dogodilo.

Kada pišete, polazite li više od lika, neke konkretne situacije? Koliko ste spremni pustiti tekst da vas odvede u nekom drugom smjeru, a koliko volite imati stvari pod kontrolom?

– Najčešće od situacije ili glasa, nešto kao vožnja po noći s kratkim svjetlima, nikad nisi siguran gdje je sljedeći zavoj, kamoli što je iza njega. Više volim kad tekst malo izmiče kontroli i počne me voditi nego kad samo provodi unaprijed zadanu tezu.