Legendarni bibinjski fažol nekad je hranio selo, a danas ga sadi tek nekoliko obitelji: 'Mesnat je i debel, kao da jedeš meso'

Nekoliko zrna, donesenih iz Italije prije više od sto godina, othranilo je generacije Bibinjaca. A sad, samo nekoliko obitelji još sadi, za sebe, malo u vrtu, pravog bibinjskog fažola. Riječ je o mahunama koje su nekada davno bile na svakom kantunu, na svakoj njivi ovog mjesta i glavne zvijezde otkupnih centara koji su nekad bili žile kucavice trgovine.

U ono vrijeme kada se radilo i živjelo u polju, bibinjski fažol bio je na stolu i »petkom i svetkom«. Njegova posebnost je, kazao nam je jedan mještanin, što je bio »toliko ukusan, kao da jedeš meso«. Prema pričama, sjeme ovog fažola donijela je jedna žena iz Italije, a kako se pokazao izvrsnim polako ga se počelo saditi. I to samo u Bibinjama, nema ga nigdje drugdje u okolici.

Provirio iz zemlje

Tako je bilo, saznajemo u Bibinjama, do rata. Fažola se moglo naći na tri ili četiri otkupna mjesta u selu odakle ga se, u vrećama od 120 kg zvanima »bombaj«, vozilo dalje u Zagreb i Rijeku. Praksa je to koja se nakon rata izgubila, baš kao što se polako gubilo i sjeme u domovima. Danas je ostalo sačuvano u samo nekoliko obitelji, stoga smo morali vidjeti što je tako posebno u tom bibinjskom fažolu.

Jedan od onih koji još čuva sjeme i svake godine ga obnavlja je Stanko Šindija, koji nam je pokazao svoju zalihu, a koju rado i podijeli s ljudima koji ga se zažele.

– Otac mi je pričao o toj ženi koja je to prva donijela iz Italije, ona ga je prva imala. Pa onda, kad bi vidio da nema nikog na njivi, netko je došao, uzelo se, zrno po zrno, i kasnije su ga svi imali, svaka kuća, govori nam Šindija u čijoj se obitelji ovo sjeme čuva još od vremena kad je Zadar bio dio Italije, kad je njegova baka s propusnicom, koja i nije bila njena, riskirala i odlazila po namirnice u Zadar, kako kaže, da nahrani djecu.

– U Italiji ga možda i dandanas ima, a možda mu se sjeme i utrnulo jer danas svi idu na te hibridne vrste… Šteta! Nekad smo sadili po čitave njive tog fažola, to je bio pravi biznis, baš kako triba. To je bilo još šezdesetih…, to su bile tako velike mahune, divota. Inače, njega možeš na salatu, na varivo, kako hoćeš. Nema puno vlakna u sebi, mesnat je i debel… Kod ovih drugih što su iz uvoza, uvijek treba čistiti onu žicu, a kod ovog ništa…, govori Šindija objašnjavajući kako ga se treba saditi u ožujku. Ove godine, toplo pa hladno vrijeme pokvarilo mu je planove pa posađeno zrno nije ni niknulo. Zato je umjesto njega posadio salatu, ali eto njega, nije se dao bibinjski fažol pa je provirio iz zemlje zajedno sa salatom. Već u lipnju, mirisat će iz njegove kužine.

Red ili dva

– Ljudi su zaboravili na ovaj fažol. Isto, nekoliko me prijatelja pitalo za sjeme, pa će posaditi red ili dva. Iako, ljudi više nisu zainteresirani za njega, a nekome se i ako je staro sjeme, može dogoditi da se i »izvrgnulo« da je izgubilo na kvaliteti, pokušao nam je Šindija objasniti razloge njegova nestanka dodajući kako se puno toga primijenilo, kako nema ni polja, a ni ljudi koji bi radili poljoprivredu. Zato smo mi dobili malo sjemena i uputu kako ga posaditi, njegovati i na kraju sačuvati za proljeće.

Da su bibinjska polja nekad bila bogatija, kazala nam je i Katarina Badrak, još jedna vrijedna čuvarica sjemena. U njenoj obitelji se ono čuva od davnih dana i sjeća se kako je još njezin otac sadio fažol, pa je, kako kaže, »uvik je to isto sime«. Kad naraste, objašnjava nam, širok je i mesnat, a ima i svoje ljubičaste šare po sebi.

– Svi su prije sadili, a Bibinje je živjelo od toga. Fažol je odgojio Bibinjce, fažol i krumpiri. Sadim sada samo dva reda, samo za kuću. Sačuvam ga na način da kad posijem, jedan dio ne berem pa kad se mahuna osuši, očistimo zrno. Stavim ga u staklenku i tako čuvam od vlage, gdje stoji preko zime i čeka toplije vrijeme. Sadi se u ožujku, najčešće oko sv. Josipa, objašnjava nam Badrak. Ovom fažolu, saznajemo, treba puno vode, a smeta mu ljetna žega pa ga je Badrak pokušala saditi i u listopadu što se pokazalo kao pun pogodak.

Nitko neće u polje

– Prije se svugdje sadilo, ali sada samo za sebe jer slabo kupuju mladi…Neće nitko više radi zemlju, u tome je problem … Mladi ni ne znaju za naš bibinjski fažol, nije ih ni briga… Ali naši stariji će prije kupiti naš fažol nego na primjer »olovku« (vrsta fažola), a neki me i traže za sjeme kako bi i oni posadili. Ipak, mislim da će se polako sve skupa izgubiti kad prođe jedna generacija naših starijih. Ljudi više nemaju polja, nitko neće u polje, sve su apartmani…. Tako je to došlo vrijeme, govori nam gospođa pokazujući svoje polje gdje još uvijek sadi krumpire, salate, biži, rajčice, paprike, i pravi pravcati šari bibinjski fažol.

Taj pravi fažol, ipak žele sačuvati, pa je tako jedan mladi Bibinjac i preko društvenih mreža nedavno pokušao doći do sjemena.

– Tek nekoliko ljudi ima sjeme, a ja bih ga rado opet posadio jer ga želim sačuvati. To je nešto na čemu smo svi odrasli, ali treba ga sačuvati, iako, nitko više ništa ne radi u polju. Ipak želim nešto pokrenuti, pa da se sačuva naše staro sjeme i da se opet sadi, kazao nam je Roko Bugarija u nadi da će uspjeti u svom naumu.