KRVOLOČNI ČOPOR Vukovi rastrgali pse u Medviđi, stočar razmišlja o odlasku: 'Ako nisi navečer zatvorio stoku, ujutro je ne moraš tražiti'

Rano ujutro, u 6.30 dočekala ga je ispred štale kujica Šiba, cvileći. Došla je sama, bez svoje mame Snješke i sestre Done. Njih je Goran Erstić pronašao malo dalje, rastrgane. U žestokoj borbi s vukovima, kako bi zaštitile grla stoke, izgubile su život, a prizor koji je dočekao njihova vlasnika bio je toliko potresan da su mu oči suzile dok nam je pokazivao tragove krvi, tragove borbe, ostatke.

Kao članovi obitelji

Erstić se bavi stočarstvom, a kako nam govori, zadnjih tjedana u Medviđi je nemoguće živjeti radi napada čopora vukova pa se danas pita ima li smisla nastaviti.

– Jučer ujutro je bio napad vukova isprid štale, na udaljenosti od 20 metara. Udavili su mi dvije kuje. Ne znam što reći, strava, grozota…Prizor koji sam zatekao jučer ujutro, u 6.30 kada sam došao tu, to je bilo nemoguće. Mislim, da su dva bika zaklana da ne bi bilo toliko krvi. Od tih kuja, ostale su samo glave i utrobe. Kuje su branile štalu, krave i telad i na kraju su nastradale, platile glavom, govori Erstić dodajući kako su napadi vukova sve učestaliji na ovom području.

Dok razgovaramo, oko nas Šiba trčkara, ali i cvili, i dalje. Ona je mlada kujica od tri mjeseca, baš kao što je bila i njena sestra Dona. Kuja Snješka je imala pet godina i kako Erstić kaže, nadaleko nije bilo tako neustrašivog i pametnog psa.

– Šiba je preživjela, utekla je, kaže nam Erstić, kao i još jedan pas koji nije ulazio u borbu.

Kako nam objašnjava, smatra da su vukovi prvo zgrabili mladu kujicu koja je, kako kaže, bila neustrašiva, što ju je i koštalo života. Nakon toga su zgrabili i Snješku, koja je bila križanac argentinske doge i azijata, pasmina koje glase za snažne i odvažne. Psi su im bili članovi obitelji, i kako kaže, nitko i ništa mu ih ne može nadomjestiti.

Jezivo zavijanje

– To je kuja koja je vrijedila više nego… ne znam što… Držao sam koze godinama, a nikad mi nije vuk ušao među stado. Imao sam nju, i još tri psa, a ona je uvijek bila uz mene i nitko nije ni mogao ući u štalu bez mene. Stala bi na vrata i nema šanse da bi nekog pustila do stoke, priča nam Erstić koji je radi prijetnji vukova odlučio prodati koze, jer ih nije mogao na ovom terenu zaštititi. Sad ima samo krave i telad, a u protekle tri godine su mu vukovi dohvatili dvije krave i tri teleta od kojih, kako kaže, nije našao ni ostatke.

– Zadnjih dvadest dana u Medviđi je nemoguće živjeti. Dakle, dva telića, par junadi, par krava, ovaca, sve je stradalo. Postaje sve gore, iz godine u godinu ih je sve više. Znači, dolaze blizu kuća i iza šest sati navečer to je užasno slušati, to zavijanje. To nije, kako kaže gospodin koji je jučer ujutro bio tu kod mene, da tu nema vuka. Tu ima vuka, i to nije jedan vuk, dva, tri, pet. To su čopori od možda preko deset vukova, usuđujem se reći. Čopor koji sam čuo prije nekoliko dana, možda ima preko petnaest vukova. Mada se tvrdi da je to nemoguće, da su oni tu samo u prolazu. Svakako, sinoć su opet bili tu, a čuli ste što radi pas koji je ostao živ – cvili i laje, govori nam stočar potreseno.

– Vukovima se više ne zna, ni kraja ni broja! U jednom je čoporu sigurno više komada, jednom je jedan čovjek koji je čuvao krave vidio 18 komada. To može biti lovačka priča, ali i kad bih odbio par komada, to je opet puno. Navečer kad se čuje kako zavijaju, to je čudo. Nekad čujemo čopor udaljen svega dvjestotinjak metara od kuća, ističe Erstić.

Postaje neizdrživo

Kako nam dalje priča, večer prije, predvečer dok su bili oko štale i hranili stoku, čuli su čopor kako zavija. Erstić pretpostavlja da se napad dogodio nedugo nakon njihova odlaska od štale. I dok nam pokazuje tragove krvi, pas i dalje laje, a Erstić nam govori kako su vukovi u blizini. No danju miruju, a noću su aktivni.

– Stalno su u blizini, ne miču se odavde. Njihov je ophod svaku drugu noć i u Medviđi stradavaju telad, junad, krave. Ako nisi navečer zatvorio stoku, ujutro je ne moraš tražiti. Nema je, jednostavno je nema i gotovo. Nas nekoliko koji se bavimo stočarstvom u Medviđi, dobili smo upozorenje, i od vuka i od svih. Mislim da bi najbolje bilo pitati državu što misli s nama. Hoće li nas staviti na socijalu ili će riješiti problem vukova? Da se mi selimo ili da se uklone vukovi? Ovo je više nemoguće za izdržavati. Ono što držiš bolje nego sebe, čuvaš i voliš, dođeš ujutro i ostaneš zatečen užasnim prizorom, govori Erstić.

– Živimo tu daleko od svega i opet… Borimo se, držimo se, unatoč svim nedaćama, svim mukama… ali sad je došlo vrijeme da selimo od vuka, govori nam Erstić sliježući ramenima.