Nakon koncerta u Zadru, Latica Anić otkriva više o svom glazbenom putu: 'Sve što znam – naučila sam od profesora Dešpalja'

Nakon večeri u kojoj je sama, bez ikakvog oslonca osim vlastitog instrumenta i unutarnje koncentracije, iznijela jedan od najzahtjevnijih ciklusa violončelističke literature, jasno je zašto se o koncertu Latice Anić i dalje govori među ljubiteljima klasične glazbe. U dvorani Braće Bersa u Kneževoj palači, u organizaciji Koncertnog ureda Zadar, izvela je integralno »Šest suita za solo violončelo« Johanna Sebastiana Bacha pod naslovom »Tragovima Valtera Dešpalja«.

Program nije bio samo tehnički izazovan, nego i duboko osobni. Naime, 32-godišnja Zagrepčanka iza sebe ima put koji je vodio kroz ključne europske glazbene centre gdje se susretala s najvažnijim imenima violončelističke scene. Violončelo je počela učiti sa sedam godina, a njezin se razvoj usmjerio prema ozbiljnom i predanom radu. Presudnu ulogu u tom procesu imao je i njezin profesor i mentor Valter Dešpalj, čije je nasljeđe i bilo u središtu zadarskog koncerta.

Osim toga, usavršavala se kod niza uglednih glazbenika, među kojim su Jian Wang i Raphaël Merlin, a školovanje ju je vodilo od Zagreba preko Karlsruhea do Pariza. Upravo ta kombinacija čvrstih temelja i međunarodnog iskustva oblikovalo je glazbenicu koja danas gradi prepoznatljiv, osoban izraz, oslobođen za pukom perfekcijom, a usmjeren prema suštini glazbe. Uz solističku i komornu karijeru, Latica Anić djeluje i kao pokretačica Međunarodnog festivala komorne glazbe »Ostinato« u Omišu, čime aktivno sudjeluje u oblikovanju suvremene klasične glazbene scene.

Ovim zadarskim nastupom violončelistica Anić još je jednom potvrdila umjetničku zrelost koja nadilazi godine i otvara prostor za dublji razgovor o glazbi, interpretaciji i onome što ostaje nakon što utihne posljednji ton, o čemu je, između ostalog, govorila u razgovoru za naš list.

Ogoljena pred glazbom

Nakon ovakvog koncerta, gdje ste sami s instrumentom i publikom, ogoljeni – što vam prvo ostane? Postoje li trenuci tijekom izvedbe kada u potpunosti zaboravite na publiku i ostanete samo Vi i glazba?

– Najčudesnije nakon ovakvog iskustva apsolutne izloženosti jest nevjerojatno oslobađajući osjećaj, gdje se, bez obzira na to što sam sama na pozornici, ne odvija sve oko mene i nisam ja ta koja je bitna, nego glazba, koja je univerzalna i postoji sama za sebe. Takav osjećaj me ohrabruje da i dalje radim stvari do kojih mi je stalo, koje su veće od mene same.

Kada netko prvi put dođe na koncert, što biste voljeli da ponese sa sobom?

– Neka svatko ponese sa sobom djelić vremena koje je izgubljeno, a istovremeno univerzalno povezano s današnjom ljudskom emocijom.

Kako danas doživljavate publiku? Postoji li razlika između domaće i strane publike te utječe li publika na izvedbu?

– S vremenom je vrijeme na pozornici i sviranje pred publikom postalo nešto prirodno i ugodno. Ne radim razliku između Hrvatske i strane publike, uvijek krećem od pretpostavke da nikad ne znaš tko ti sjedi u publici.

Violončelo se često opisuje kao instrument najbliži ljudskom glasu. Što ga, po Vašem mišljenju, čini tako posebnim? Postoje li trenuci kada imate osjećaj da instrument »uzvraća«, da vodi u interpretaciji?

– Violončelo je instrument nevjerojatnog opsega, velikih dubina i visina, koji je iznimno topao i blizak srcu. Naravno, postoje trenuci u kojima se kao izvođačica mogu prepustiti pa bi se moglo reći da instrument vodi mene. Ali to je ta konstantna komunikacija i bivanje na frekvenciji neprekidnog slušanja i mikroreagiranja.

U klasičnoj glazbi često se naglašava perfekcija. Gdje danas povlačite granicu između tehničke preciznosti i slobode izraza? Kako pristupate novoj skladbi?

– Mislim da je to opet neki »ples« između osobnog viđenja, glazbene analize djela te tehničke izvedbe. Ne mogu reći da koristim nekakvu šablonu po kojoj radim. Svaki kompozitor je svijet za sebe, tako da i vježbanje varira. Perfekcija me ne interesira. Mislim da je to tužan život. Puno bolje se stvari događaju kad se fokus prebaci na srž. Što dublje »kopamo« po djelu, bolje ćemo čuti vlastiti unutarnji glas.

Sudbonosan instrument

S obzirom na to da Vas je karijera vodila kroz različite zemlje i suradnje, što zajedničke trenutke na pozornici čini posebnima? Koliko je rad s drugim glazbenicima utjecao na razvoj?

– Ne mogu izdvojiti najdraži trenutak na sceni. Doživjela sam nebrojene magične trenutke s drugima na pozornici i to je ono što me najviše oblikovalo kao profesionalku. Sjećam se da je profesor Valter uvijek govorio da je naučio više od kolega muzičara nego od profesora. Ja osobno mogu reći da sve što znam – naučila sam od profesora Dešpalja. Ali mislim da me sviranje s ljudima, koji su jači i bolji od mene, fasciniralo i uvijek sam htjela biti bolja i bolja.

Školovanje Vas je vodilo kroz različite gradove i sustave. Gdje se dogodio najveći zaokret ili promjena? Je li Bach i temeljni repertoar kroz sve te faze ostao isti ili se mijenjao zajedno s Vama?

– Teško je izdvojiti jedan trenutak u kojem se nešto »prelomilo« u meni. Mislim da je tu jako puno ljudi i utjecaja imalo ulogu, ali mogu reći da sam u trenutku nakon odlaska iz Hrvatske i suočavanja sa stvarnim životom i prilikama naučila tražiti put koji vodi prema nekim mojim glazbenim idealima, koji su vjerojatno dijelom instinktivni, a dijelom usađeni od strane profesora i mentora kroz život.

Bach je uvijek bio dijelom tog dugogodišnjeg glazbenog razvoja, ali dugo se nisam usudila uhvatiti u koštac sa zadnjim dvjema suitama. Za vrijeme studija u Parizu zaljubila sam se u Gabriela Fauréa te pobliže upoznala različite pristupe sviranju, sve više se približavajući komornoj glazbi kao pravcu u kojem želim ići. Tu je veliku ulogu odigrao moj mentor, tadašnji violončelist poznatog kvarteta Ébène, Raphaël Merlin.

Kako je došlo do toga da još kao dijete odaberete violončelo? Je li taj instrument odmah »pronašao« Vas ili ste ga zavoljeli kroz rad i vrijeme? Kada je postalo jasno da glazba nije samo škola, nego životni put?

– Vrlo rano sam se u glavi opredijelila da će moja budućnost biti u klasičnoj glazbi, ali je susret s violončelom bio slučajan, ili sudbonosan za mene. Zahvalna sam što sam imala vodstvo jednog od najkarizmatičnijih čelista s ovih prostora – Mihovila Karuze – koji nas je, nažalost, prerano napustio. Bio mi je beskrajna inspiracija, sve do dolaska u klasu profesora Dešpalja, i dalje.

Velik dio karijere odvijao se u inozemstvu. Što je to iskustvo donijelo u pogledu na Hrvatsku? Postoji li razlika u uvjetima rada i mogućnostima koje postoje vani i ovdje? Gdje se danas vidi vlastita budućnost – više uz Hrvatsku ili međunarodnu scenu?

– Teško je reći. Naravno da bih voljela biti u Hrvatskoj i istovremeno sretna u karijeri, no to nije uvijek lako. Mi smo mala sredina i jednostavno nema toliko prilika kao, recimo, u Njemačkoj. Nadalje, ima jako puno kvalitetnih mladih ljudi, tako da je budućnost hrvatske glazbene scene vrlo svijetla.

Kvaliteta bez kompromisa

Kao pokretačica Međunarodnog festivala komorne glazbe Ostinato u Omišu, što je potaknulo preuzimanje organizatorske uloge? Kako je to iskustvo promijenilo pogled na glazbenu scenu i koliko je danas važno da mladi glazbenici sami stvaraju prostor za izvedbu, umjesto da čekaju prilike?

–​ Ostinato festival nastao je iz prijateljstva i ljubavi prema zajedničkom stvaranju i takav će za mene uvijek ostati. Ne gledam na to kao na stvaranje prilike za sebe, već kao na izražavanje nekih dugogodišnjih glazbenih želja. Neka djela koja biram imala sam želju izvoditi godinama.

Dosta je emotivna ta priča i meni i mom prijatelju i kolegi Lovri Marušiću, koji je sa mnom u tome od početka. Zahvaljujući toj predivnoj prilici koju smo dobili od grada Omiša, uz beskrajnu pomoć gospodina Petra Buljevića iz Centra za kulturu Omiš, možemo svako ljeto uživati u dragim ljudima i kolegama iz svih krajeva svijeta i Hrvatske. Jako sam zahvalna na tome.

Imate li osjećaj da klasična glazba danas gubi publiku ili se samo mijenja način na koji joj ljudi pristupaju? Tko je danas Vaša publika? Dolaze li mladi ili i dalje prevladava starija publika? Zašto klasična glazba kod dijela ljudi još uvijek ima etiketu »elitne«?

–​ Ne mislim nužno da klasična glazba gubi publiku. Mislim da će to uvijek biti »manja« skupina fanatika koji cijene uživanje u klasičnoj glazbi, ali mislim da je i dobro da bude tako. Nemoguće je »pojednostavniti« nešto da bi se privukla šira publika. Ja sam jedna od onih koji ne planiraju previše mijenjati pristup svom radu zbog trendova – kvaliteta će uvijek biti važna.

Ovisno o sredini mijenja se i publika. Naravno da, primjerice, u jednom Berlinu ima više mlade publike na klasičnim koncertima, jer je sredina ogromna i ima puno više sadržaja.

Pripadate generaciji koja je odrasla uz društvene mreže. Koliko one mijenjaju način na koji se klasična glazba danas predstavlja? Osjećate li pritisak da se kao glazbenica morate »prezentirati« i izvan same glazbe? Može li se danas uspjeti samo kvalitetom ili je vidljivost postala jednako važna?

– Tema društvenih mreža jedna je od onih koja se sve više poteže među glazbenicima i, iskreno, to je pomalo tužno. S druge strane, mislim da ima i pozitivnih strana u tome da odrastaš u takvom vremenu. Smatram da to treba prihvatiti, ali ne nužno preozbiljno shvaćati.

Tek na početku

Kako izgleda Vaš život izvan pozornice? Možete li se uopće »isključiti« od glazbe? Ima li trenutaka sumnje ili zasićenja i kako se tada vraćate sebi i instrumentu?

– Mislim da se dosta dobro mogu isključiti i prebaciti u privatni mod. Moj sin mi sigurno pomaže u tome. Odrastanje mi je bilo također dosta neopterećeno i povezano s prirodom, tako da mogu reći da se osjećam zahvalno i da na razne načine punim baterije u slobodno vrijeme. Volim prirodu, čitanje, jogu, filmove… Naravno, u svakom poslu dolazi do trenutaka sumnje ili zasićenja. Mislim da su klasični glazbenici jako dobro istrenirani u tome da ne čekaju inspiraciju da dođe, nego prioritet daju ustrajnosti i strpljenju.

Što biste danas savjetovali mladima koji kreću putem klasične glazbe? Koliko su danas važne stipendije, natjecanja i kontakti u razvoju karijere?

– Jako je važno sve – od početnog osnovnoškolskog obrazovanja i upoznavanja s instrumentom do kasnijeg usavršavanja ili specijalizacije za konkretni glazbeni izričaj. Nakon svega što sam završila, ne mogu reći da je taj dio učenja ni blizu kraju, i to me raduje. Dok god napredujem, želim i dalje učiti. Hvala Bogu pa se bavim poslom u kojem tome jednostavno nema kraja. Nije za svakoga.

Ima li danas klasična glazba drugačiju ulogu nego prije? Zašto nam je uopće potrebna?

– Glazba i umjetnost potrebne su nam da izrazimo ono što se drugačije ne može izraziti. Vrijeme u kojem živimo iz mnogo je razloga grozno. Bića poput Bacha mogu samo donijeti pozitivno u život i izliječiti duh i srce.

Danas ste već izgradili snažan put. Gledate li na svoju karijeru kao nešto što se tek razvija ili kao nešto što je već definirano? Postoji li nešto što još niste napravili, a osjećate da Vas čeka?

– Puno toga još želim napraviti. Htjela bih ostvariti projekt izvođenja svih Beethovenovih sonata i varijacija za violončelo i klavir, zatim Fauréovu komornu glazbu izvesti u cijelosti, također Schumanna… još je nekoliko želja koje čekaju da se realiziraju. Definitivno se osjećam kao da je putovanje tek na početku. Nadam se da ću imati privilegij dugo se baviti ovim prekrasnim poslom.

Profesor za pamćenje

Kako je bilo biti dijelom klase profesora Valtera Dešpalja?

– Teško je riječima opisati koliko sam zahvalna što smo u ovako maloj zemlji imali tako veliku osobu, naglašavam osobu, ne samo glazbenika. Njegova energija bila je toliko snažna i sveobuhvatna da nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim. Najviše ću pamtiti njegove fraze i način na koji je govorio o glazbi. Imao je specifične, duhovite i pomalo ironične poštapalice koje su se stalno ponavljale i koje jednostavno ostanu u glavi zauvijek.

Na mene je najviše utjecao tehnički i svirački, možda i najviše od svih mojih profesora. No, kako vrijeme prolazi, sve više shvaćam i dubinu njegova glazbenog znanja, posebno kada je riječ o ranoj i kasnoj romantici. Danas vidim koliko mi je otvorio pogled na skladatelje poput Brahmsa i Dvořáka.

Imao je i poseban humor i ironiju, ali uvijek s ciljem da potakne studenta da bude bolji. To sam uvijek tako i doživljavala, njegove cinične rečenice nikada me nisu smetale, dapače, bile su mi motivirajuće i zabavne. Bio je izniman čovjek i mislim da smo svi svjesni koliko je značio violončelistima u Hrvatskoj. I danas nam jako nedost​aje.