Klapa Munita stalno pomiče granice: 'Klapska glazba se nije udaljila od svojih korijena, nego se razvila'

Dok mnogi klapu i dalje smještaju u prostor tradicije, Munita već više od desetljeća pokazuje koliko je taj okvir širok. Od osnutka 2013. godine ova zadarska klapa, koja danas djeluje pod okriljem Croatia Recordsa, ne miruje – od a cappella početaka i istraživanja gotovo zaboravljenih napjeva zadarskog kraja, preko autorskih pjesama i instrumentalnih iskoraka, do najnovije obrade pjesme Tedija Spalata objavljene prije nekoliko tjedana, njihov put obilježen je stalnim pomicanjem vlastitih granica.

No, iza svih stilskih zaokreta ostala je ista nit – znatiželja, potreba da pjesma ima svoj karakter i zajedništvo koje ih svih ovih godina drži na okupu. Upravo zato razgovor o novoj pjesmi s Munitom brzo prerasta u priču o zadarskim napjevima, o tome kako klapa danas traži svoj zvuk i zašto im je, unatoč svim promjenama, najvažnije da ono što pjevaju doista zvuči kao oni sami.

O svemu tome za naš list govorili su članovi klape Hrvoje Rančić (prvi tenor) i Vjekoslav Šuljić (bariton), dok su ostali članovi Marko Žorž (drugi tenor), Marko Vidučić (prvi bas) te Matej Sikirić (drugi bas).

Svaki glas je bitan

Nedavno ste objavili obradu pjesme »Sačekaj me«, koju u originalu izvodi Tedi Spalato, dok je autorski potpisuje Anton Lasić, a aranžerski Jere Šešelja. U kojem je trenutku sazrela odluka da je snimite u klapskoj verziji?

Hrvoje: Imali smo jedan zajednički koncert s Tedijem Spalatom, a nakon njega smo na večeri spontano zapjevali »Sačekaj me«. U jednom trenutku on je pitao čija je to pjesma, je li naša, jer je i sam na trenutak zaboravio da je njegova, što nas je sve nasmijalo. Nama je to zapravo bio jasan znak koliko nam je ta pjesma već prirasla i koliko smo je doživjeli kao svoju. Iako je objavljena davno, nama je odmah »ušla pod kožu« i s vremenom postala stalni dio našeg koncertnog repertoara. Izvodili smo je godinama, na svoj način, pa je odluka da je snimimo došla sasvim prirodno.

Naša verzija razlikuje se ponajprije po klapskom pristupu jer je riječ o višeglasju i drukčijem aranžmanu koji je radio Jere Šešelja, ali s idejom da se zadrži duh originala. Najvažnije nam je bilo da pjesma zvuči onako kako je izvodimo uživo. Kod nas proces često ide obrnuto nego inače – pjesma najprije dugo živi na koncertima, a tek potom ide u studio. Ne snimamo nešto što još nije »proživljeno« pred publikom. Upravo zato biramo pjesme koje su nam prirodne i koje su već pronašle svoje mjesto kod nas.

Uz pjesmu, objavili ste i videospot koji je danas gotovo neizostavan dio predstavljanja singla. Koliko vam je vizualna komponenta važna i kako ste pristupili ovom spotu?

Hrvoje: Danas je spot praktički nužan jer bez njega pjesma teško dolazi do publike. Ako nije prisutna na YouTubeu i u medijima, ljudi je jednostavno ne dožive. Radio više nije dovoljan kao nekad, sama audio snimka više ne može nositi stvar na isti način. Zato se trudimo da svaki put napravimo nešto drugačije i da spot ima svoju priču, a ne da bude samo ilustracija pjesme.

Ovaj put spot redateljski potpisuje Toni Mađerić, a većina scena snimana je na Silbi. Tamo smo pronašli zanimljivu poveznicu kroz priču o Toreti, kuli koju je, prema legendi, sagradio pomorac kako bi njegova draga, dok ga čeka, mogla vidjeti kad će se vratiti. Ta se priča lijepo uklopila u emociju same pjesme i bila nam je prirodan okvir za vizual.

Većina vaših novijih pjesama nosi vaš autorski potpis, pa se prirodno nameće pitanje kako kod vas izgleda proces nastanka pjesme i koliko u tom procesu ostavljate prostor ostatku klape?

Vjekoslav: Kod mene proces ide nešto sporije jer mi je važno da pjesma ima karakter i da ne nastaje po nekoj unaprijed zadanoj špranci. Ne težim klasičnom dalmatinskom zvuku u kojem su harmonika i mandolina u prvom planu, nego pokušavam napraviti nešto što je možda malo zahtjevnije i ujedno modernije, ali da i dalje zadrži emociju. U pravilu napravim prijedlog pjesme i pošaljem ga ekipi. Oni to poslušaju i ako svi osjetimo da je to, idemo dalje u realizaciju. Nema tu nekog kompliciranog procesa – pjesma ide aranžeru Jeri i on napravi svoj dio.

Ono što mi je posebno zanimljivo jest koliko se pjesma promijeni od prve ideje do završne izvedbe. Svaki glas donese nešto svoje, neku frazu, mali pomak, interpretaciju, i na kraju to više nije samo moja pjesma, nego zajednički rezultat. Iako često već imam predodžbu tko bi što mogao pjevati, uvijek se dogodi da netko iznenadi i ponudi nešto novo, i upravo te situacije često donesu ono najbolje.

Potraga za zapisima

U vašem radu posebno se ističe istraživanje i oživljavanje starih napjeva zadarskog kraja, čime ste zapravo otvorili prostor onome što se danas naziva »zadarskim bazenom«. Kako je započeo taj proces i koje biste napjeve izdvojili kao ključne u tom stvaranju vlastitog identiteta?

Vjekoslav: Dugo je u klapskom svijetu postojala ideja da Zadar nema svoje napjeve. Govorilo se o dubrovačkom, šibenskom i splitskom »bazenu«, a Zadar je ostajao po strani. To nam je bila velika praznina i nešto što smo željeli promijeniti. Postoje stari zapisi i notni materijali, ali do njih nije bilo lako doći. Kad sam ih uspio pronaći, krenuo sam raditi na njima i izvlačiti te pjesme iz zadarskog kraja i prilagođavati ih klapskom izričaju kako bi mogle zaživjeti na današnjoj sceni. Tako smo s vremenom stvorili jedan mali zadarski bazen od desetak pjesama koje su kasnije počele pjevati i druge klape. To nam je bio znak da smo napravili nešto što ima vrijednost i izvan našeg kruga.

Prvi napjev koji smo predstavili bio je pakoštanski »Žetvu žela za gorom divojka« s kojim smo nastupili u FKD Omiš i postigli jako dobar rezultat. To je bio naš prvi iskorak i trenutak kad smo se predstavili s nečim što nije klasični klapski repertoar. Nakon toga su došli »Nini nani, san te zove«, također iz zadarskog kraja, zatim »Zadarski tanac« i još niz pjesama. »Žetvu žela za gorom divojka« nam je ipak ostala najvažnija jer je označila početak tog smjera i otvorila prostor svemu što je kasnije došlo.

Zadarski napjevi tematski i ugođajno odstupaju od onoga što je publika navikla u klapskoj tradiciji. U čemu je njihova posebnost i kako su ih publika i scena prihvatili?

Vjekoslav: Tematski su dosta drugačiji. Većina napjeva iz južnijih krajeva vezana je uz more i ljubav, dok su naši često vezani uz težački život i svakodnevicu. »Žetvu žela za gorom divojka« je, primjerice, takva pjesma – govori o radu i onim aspektima života koji možda nisu bili toliko zastupljeni u klapskom repertoaru. Zbog toga su nas u Omišu u početku gledali pomalo čudno jer to nije bio standardni klapski sadržaj. Ali upravo to smo i htjeli, napraviti nešto drugačije i otvoriti prostor novom izrazu. Na kraju se pokazalo da je to bio dobar smjer i da smo time pokrenuli priču o zadarskom bazenu.

Meni je kao autoru uvijek važno da pjesma bude atraktivna i da ostavi dojam na publiku. Mora imati emociju, nešto što će je »uhvatiti«, kako volim reći – da bude malo »slana i paprena«. Ti napjevi su s vremenom našli svoj put do publike. Ljudi ih prepoznaju i jako dobro reagiraju, a zanimljivo je da i kad ne razumiju tekst, osjete emociju. To nam se često događalo i vani. Publika reagira, a onda nas naknadno pita o čemu pjesma govori, što je zapravo najbolji dokaz da je pjesma došla do njih.

Žanrovski iskoraci

Od vaših a cappella početaka do današnjih autorskih i instrumentalnih iskoraka, vaš se zvuk značajno mijenjao, ali istodobno ste ostali prepoznatljivi kao klapa. Koliko je taj razvoj bio svjestan i koliko je u tome važnu ulogu imalo zajedništvo koje njegujete od samih početaka?

Hrvoje: Na početku smo bili čisto a cappella – Omiš, smotre, festivali, to je bio klasičan klapski put. S vremenom smo se počeli širiti, krenuli smo raditi autorske stvari, ubacivati instrumente i istraživati različite zvukove. Danas radimo svašta – od čistog klapskog izričaja do pjesama koje imaju elemente rocka ili countryja. Imali smo i električne gitare, solaže koje bi bez problema mogle proći u rock bendu, ali sve to pokušavamo uklopiti tako da i dalje zvuči kao Munita. To nam je najvažnije – da zadržimo svoj identitet bez obzira na to u kojem smjeru idemo.

S druge strane, kontinuitet nam jako puno znači. Od početka, od 2013. godine, promijenio se samo jedan član, što je danas stvarno rijetkost. Stalno smo zajedno na putovanjima, probama, koncertima… praktički više nego s obiteljima. Ono što je ključno jest da smo se družili i prije nego što smo osnovali klapu. Nismo se okupili slučajno, nego smo već imali zajedničku priču i iz toga je sve krenulo. To zajedništvo se osjeti i u glazbi, a publika to vrlo brzo prepozna – ako toga nema, nema ni onog pravog osjećaja koji pjesma treba prenijeti.

Kažu »omen est nomen«, a i iza vašeg imena krije se zanimljiva priča. Otkud Munita?

Hrvoje:​ Munita znači sitni novac, a sama ideja nastala je zapravo iz šale. Inspirirali su nas pjevači na splitskom Vestibulu koji pjevaju »za munite«, pa smo u jednom trenutku razmišljali da bismo nešto slično mogli napraviti i u Zadru. To se na kraju nikad nije realiziralo, ali ime je ostalo. Na jednoj smotri na otoku Viru morali smo upisati ime klape i jednostavno smo rekli: »’ajmo Munita«. I tako je ostalo do danas. Zanimljivo je da smo kroz to ime, ali i kroz ljude s kojima se susrećemo, zapravo mnoge naučili što ta riječ znači, jer ni u Dalmaciji nije svima bila poznata.

Autorski identitet

Klapska scena danas prošla je kroz različite faze od velikog uzleta do svojevrsne transformacije prema modernijem izričaju. Kako je vi vidite danas, gdje se u njoj pozicionira Munita i koliko su se, u tom procesu, promijenili vaš stil i odnos prema tradiciji i autorskom radu?

Hrvoje: Prošao je jedan veliki »boom« klapa, bilo ih je stvarno puno i scena je bila jako jaka. Danas se to malo smirilo, ali to ne znači da nema kvalitete. Osobno bih volio da ima više mladih ljudi u klapama, jer to je jedan lijep način života – druženje, putovanja, glazba. To nije samo pjevanje, to je puno više od toga. Što se nas tiče, mi smo zadovoljni svojim putem. Radimo stalno, imamo koncerte i projekte i najvažnije nam je da se ne uljuljkamo. Za mene je najvažnije da klapa ostane klapa – ne samo glazbeni projekt, nego društvo. Da postoji taj gušt i da smo dobri i privatno, jer ako toga nema, to se odmah osjeti i u glazbi.

Vjekoslav: Klape su se s vremenom dosta promijenile. Nekad su bile više vezane uz festivale poput Splita ili Šibenika, a onda se pojavio Festival dalmatinske pisme u Kaštelima i tu se razvila jedna nova scena, više okrenuta klapskom popu. I mi smo se u jednom trenutku okrenuli tom modernijem izričaju, s instrumentima, jer smo vidjeli da se i publika i scena mijenjaju. Ali nikad nismo potpuno napustili ono izvorno – taj dio je uvijek tu i uvijek će biti. Samo smo malo proširili izraz.

Ne bih rekao da se klapska glazba udaljila od svojih korijena, nego da se razvila. Danas postoji više stilova unutar klapske glazbe – od izvorne do modernije, i mi pokušavamo balansirati između toga, raditi i jedno i drugo, ali da sve ima smisla i da ostane prepoznatljivo kao naše. Autorski rad nam je pritom jako važan jer tu možeš pokazati tko si. Obrade su lijepe, ali kroz autorsku pjesmu daješ nešto svoje. I opet se vraćamo na to da svatko od nas unese dio sebe, pa na kraju pjesma postane zajednička priča, a to nam je možda i najvažnije.

Kako se kroz godine mijenjala vaša publika i koliko je danas realno živjeti od klapske glazbe?

Hrvoje: U Zadru imamo vjernu publiku koja nas prati od samih početaka i to nam jako puno znači. To su ljudi koji dolaze na koncerte, prate naš rad i s vremenom su postali dio naše priče.

Što se tiče života od klapske glazbe, to je danas jako teško. Svi imamo i druge poslove, a čak i članovi najjačih klapa rade nešto uz to. Ali klapa je velika vrijednost za život jer donosi iskustva, putovanja, ljude i sve ono što se ne može mjeriti samo novcem.

Vjekoslav: S vremenom se publika proširila, pogotovo kad smo krenuli s modernijim pjesmama. Počeli su nas pratiti i ljudi iz drugih država, što nam je bilo posebno zanimljivo iskustvo. Imali smo situacije da ljudi dolaze iz Njemačke samo zbog našeg koncerta ili da nastupamo pred publikom koja uopće ne razumije jezik, ali reagira fantastično. Emocija očito prolazi i bez razumijevanja riječi, što je zapravo najveća potvrda da pjesma funkcionira.

Trajna vrijednost

Kako danas gledate na svoju diskografiju, od prvog albuma »Za šaku munite« (2016.) do drugog »Vratit će se naša dica« (2023.), i koliko u vremenu singlova album još ima težinu?

Hrvoje: Prvi album bio nam je potpuno a cappella, od kojih je većina pjesama bila ili izvorna ili autorska, uglavnom Vjekine. To su bili napjevi koje prije nas nitko nije izvodio i upravo nam je to bilo najvažnije – da ne radimo samo standardni repertoar, nego da ponudimo nešto svoje. To nam je ujedno bilo i prvo diskografsko iskustvo i praktički smo sve radili sami, od snimanja do produkcije. Možda nije bio komercijalan u klasičnom smislu jer nije riječ o »lakšem« klapskom zvuku, više je bio na tragu folklora, ali nama je izuzetno vrijedan jer predstavlja svojevrsnu ostavštinu. To je nešto što ostaje i drugima, možda će netko od mlađih u tome pronaći inspiraciju i nastaviti dalje.

Drugi album već je bio drugačiji, više autorski i s instrumentima, s desetak pjesama, također većinom Vjekinih, ali u punom aranžmanu. Tu smo napravili pomak prema modernijem izrazu i pokazali drugi dio našeg identiteta. Iako danas prevladavaju singlovi i digitalne platforme, mislimo da album i dalje ima svoju vrijednost. On je cjelina i ostavština. Možda više nema konceptualnih albuma kao nekad, ali činjenica da se pjesme snimljene prije 50 godina i danas slušaju govori koliko je važno imati takav zapis iza sebe.

Što je za vas glazba? Na čemu trenutačno radite?

Vjekoslav: Glazba je čudo. Kod mene nema pravila – slušam sve, od klasike do heavy metala i modernih izvođača. Dobra glazba je dobra glazba, to je jedino pravilo. Trenutačno radimo na novim projektima, stalno smo u pogonu. Stare napjeve smo malo stavili po strani, ali nismo odustali od njih. To je dio nas i uvijek će biti.

Postoji li među vašim pjesmama neka koja vam je posebno draga, možda i izvan onoga što publika najviše traži?

Hrvoje: Nama je, recimo, posebno draga »Serafina«. Ona je dosta neobična pjesma i odmah smo znali da vjerojatno neće biti tipičan radijski hit niti nešto što će svi odmah prihvatiti. Snimili smo je više za sebe jer nam je bila drugačija i zanimljiva. I danas nam je jako gušt izvoditi je uživo. Zanimljivo je da je baš ta pjesma dobila puno pohvala od kolega glazbenika, i to iz različitih žanrova – od rocka do solista. Možda upravo zato što je malo »pomaknuta« i ne uklapa se u očekivani okvir. Zato nam je i posebna jer je na neki način naša, bez kompromisa.

S druge strane, kad govorimo o pjesmi koju je publika najviše prihvatila, to je definitivno »Vratit će se naša dica«. Ljudi je baš vole i često nam prilaze nakon koncerata da kažu koliko ih je dirnula. Mislim da je razlog tome što se mnogi mogu prepoznati u toj priči – danas gotovo svaka obitelj ima nekoga tko je otišao vani i ta tema ljudima jako rezonira. To je neka naša stvarnost i zato je pjesma tako snažno »kliknula« s publikom.