PIJAT TRADICIJE (1) 'Djed je oduvijek sanjao o gostionici': Posjetili smo sukošanski restoran koji radi već 62 godine

A je, je, veseljaci smo svi u obitelji, više-manje, kroz smijeh odgovara Šime Grginović, vlasnik sukošanskog restorana Veseljak koji uspješno radi od 1964. godine.

Otvorio ga je Šimin djed, u vrijeme kada to nije bilo ni približno popularno kao danas, a započeli su s dva, tri stola, vinom, rakijom i neizostavnim kartama. Danas je to veliki, mnogima omiljeni restoran.

– Djed je oduvijek sanjao o gostionici. Početak je bio težak, naravno, ali malo po malo uvodio je jela, a onda se sve zahuktalo razvojem turizma 80-ih godina. Doduše, nije ni tada bio neki velik izbor jela, spremala se janjetina, pečenje… I danas se naša ponuda temelji na isključivo tradicionalnim jelima. Imamo jela po narudžbi, ali najtraženije su marende. Poznati smo po tripicama, sarmama, sve spremamo onako kako je nekoć spremala naša baka, priča Šime s ljubavlju.

Kao doma

Nakon djeda, restoran su preuzeli njegov otac i stric, a danas ga vode Šime i njegova dva brata, Andrija i Ante.

– Otac i stric su radili 40-ak godina, a zadnjih četiri, pet godina radimo nas tri brata i naše obitelji. Nadamo se da će i nas imati tko naslijediti, malo stariji već pokazuju interes. Sve radimo obiteljski, vjerujem da smo zato i opstali toliko dugo, uz radnike koji su s nama već oko 25 godina, govori Šime.

Ključ uspjeha je, napominje, topao odnos i prema gostima i prema radnicima. Kada je riječ o radnoj snazi, nemaju problema što je danas rijetkost, jer su spremni na dogovor i iznimno se trude da svi budu zadovoljni.

S druge strane, misao vodilja oduvijek je da se gosti osjećaju kao kod kuće, stoga su im najveća nagrada stalni gosti, ali i turisti koji se godinama vraćaju. Jasno, ljeti je posla puno više, no »bijeli izlozi« za Grginoviće nisu opcija, uvijek nude ukusne i obilne marende po pristupačnim cijenama.

– Drugačije bismo teško opstali. Zima jest teška, ali izgura se. Lakše je jer je obiteljski posao, prostor je naš, ali možda najvažnije, osjećamo odgovornost prema našim precima i njihovom trudu i odricanju, ističe Šime.

Podsjetnik na tu vrijednu ostavštinu svakako je okrenutost tradiciji, usprkos trendovima, a i na početku jelovnika je djedov portet, uz nekoliko starih fotografija, sa samih početaka.

Put od skromnih početaka do uspješnog restorana nije bio lagan, preživjeli su krize, pandemiju… A na posao je utjecalo i otvaranje autoceste. Naime, ovaj se restoran nalazi na Jadranskoj magistrali pa je nekad prije bio neizostavna stanica, dok su danas autobusi i kamioni na parkiralištu prilično rijetki.

Kad stane autobus…

– Sjećam se kako je bilo prije, praktički sam odrastao ovdje, počeo sa slaganjem ambalaže i pranjem suđa. Tada, kad bi stao autobus, to bi bila prava radna akcija. Cijela bi se obitelj skupila u minuti i zasukala rukave. Toga više nema, ali se u međuvremenu razvio turizam u Sukošanu, kazuje Šime.

Nasreću, razvio se turizam, a sve se više razvija i svijest o važnosti autohtonih okusa, domaće spize posebne za neku destinaciju, a upravo je to ono što Veseljak nudi, uz neizostavan osmijeh i toplinu.

– Najveća nam je nagrada kad se gost vrati, a vraća ih se 90 posto. Kad nam na odlasku pruže ruku i zahvale, znamo da nešto dobro radimo, kaže Šime.

Ne bježe od promjena i prilagođavanja željama gostiju, no prioritet je zadržati kvalitetu, stoga nemaju ni iznimno popularne dostave.

– Može se uzeti za van, ali dostave nema, ne želimo zbog kvantitete narušiti kvalitetu. To nije opcija. Nismo ni na društvenim mrežama, usmena predaja je najbolji marketing, ističe Šime.

Zadovoljni gosti

A da je ovo prvo mjesto koje će nekome preporučiti, naglašava i Ana Mirkov koja uživa u ukusnim zalogajima s prijateljicama Anamarijom Smolić, Martinom Serdar i Andreom Rožman. Anamarija je rođendan započela marendom i kavicom baš u Veseljaka. Nipošto ne slučajno.

– I usluga i hrana, sve je vrhunski! Da nije tako, ne bi opstali toliko godina. Atmosfera je uvijek prijateljska, mladi konobari bi prvo trebali ovdje doći na obuku.Cijene su i više nego pristupačne. Onaj tko cijeni dobru spizu, doći će ovdje, a ako netko želi sliku na Instagram, to je već druga priča, kaže kroz smijeh Mirkov.

Da, interijer je uređen tradicionalno, u skladu s ponudom, jednostavni su stolnjaci i drveni namještaj. No, najvažnije, ispunjen je mirisima, pozdravima, ugodnim razgovorima… Sve je to zaslužno za činjenicu da neki gosti dolaze od otvorenja do dan-danas.

– Počeo sam dolaziti kad sam bio učenik, školarac, otkad se otvorio. Znao sam popiti i ne žalim za tim, ali evo, sad šetam svaki dan do Biograda, ovdje se hranim, zato sam tako vitalan. Nemam omiljeno jelo, sve mi je dobro. Dolazim zbog ove obitelji, prvo Šiminog dida, pa stričevića, pa ova tri mala, kaže 74-godišnji Ante Torbarina zvan Frane.

Ispratio je Frane cijeli vijek Veseljaka, a danas se na karte ne igra. Nema više tko…

Ali ima tko doći, sjesti, okusima se vratiti u djetinjstvo, porazgovarati i opustiti se. Ovdje tripice zavoli i onaj tko misli da ih ne voli.

Zasukat rukave

Recept za tripice je tajna, uspjeli smo saznati samo da je najvažnija dobra sirovina i ljubav, ali Šime je recept za uspjeh ipak otkrio…

– Zasukat rukave i imati puno strpljenja. Nijedan uspjeh ne dolazi preko noći. Treba imati i realna očekivanja. Može se pristojno živjeti od ovoga, ali ako netko ima megalomanske planove i očekuje neku ogromnu zaradu, od toga nema ništa, kaže Šime.

Od dva, tri stola uz vino i karte do mjesta na koje se gosti vraćaju desetljećima, Grginovići su pokazali da se dugovječnost ne gradi trendovima, nego radom, strpljenjem i poštovanjem prema onome što su ostavili oni prije njih. U Veseljak se dolazi zbog okusa koji podsjećaju na neka jednostavnija vremena, zbog topline domaćina i osjećaja da si među svojima.

I dok god je tako, za stolovima uz magistralu još će se dugo posluživati ista ona spiza koju je nekad davno započeo djed sa snom o gostionici, snom koji su sinovi i unuci nastavili.

Pijat tradicije

Zadarski list u novom serijalu »Pijat tradicije« donosi priče o restoranima i konobama u Zadarskoj županiji koji desetljećima čuvaju okus domaće kuhinje i kontinuitet obiteljske ugostiteljske tradicije. Riječ je o ugostiteljskim objektima koji posluju više od 40 godina, a iza kojih stoje generacije vlasnika, kuhara i konobara koji su uspjeli očuvati autentične recepte, način pripreme hrane i duh dalmatinskog gostoprimstva. Kroz svjedočanstva vlasnika, povijest restorana i priče iz njihovih kuhinja, čitatelji će imati priliku upoznati mjesta koja su obilježila gastronomsku sliku zadarskog kraja i ostala prepoznatljive adrese domaće spize.