Petar Kozina o stanovima za mlade od 18 kvadrata: 'Suludo je pomisliti da u takvim mikrostanovima možete kvalitetno živjeti'

U još jednom u nizu pokušaja da se izbori s rastućim cijenama najma i nekretnina, država je najavila novi plan za pomoć mladima koji trebaju prvi krov nad glavom – mikrostanove. Arhitektonski je to koncept popularan u državama Dalekog istoka, kojeg karakteriziraju male, ali funkcionalne stambene jedinice, najčešće za samce. Iako je ideja daleko od zakonski definirane, već je počela privlačiti pozornost stručne javnosti, jer mikrostanovi bi prvenstveno trebali biti namijenjeni mladima do 30 godina, na određeni rok, uz priuštivu najamninu, koja bi, zajedno s režijama, trebala iznositi do 30 posto primanja stanara.

U političkoj i ekonomskoj situaciji u kojoj su stambene politike za mlade omiljena tema političara koji se žele dodvoriti potencijalnim biračima, mladi i dalje vrlo teško mogu do krova nad glavom. Cijene kvadrata su enormne, a svi pokušaji države da investitore odvrate od daljnjih ulaganja u novogradnju za turizam, koji je ionako pojeo veliki dio postojećeg stambenog fonda, propadaju. Mikrostanovi se tako čine kao samo još jedan očajnički potez koji ne uspijeva obuzdati skoro pomahnitalu novogradnju u Hrvatskoj.

Rušenje standarda

Upravo je novogradnja očita u Zadru, gdje neprestano niču novi stanovi. No, koliko smo uspjeli saznati iz Grada Zadra, mikrogradnja im još uvijek nije ni u primisli, jer prvo valja završiti započete projekte POS-ove stanogradnje u Crnom i na Smiljevcu.

Za komentar smo pitali stručnjake na tržištu, jer život u 18 kvadrata se teško može smatrati kvalitetnim. Ove stambene jedinice zamišljene su kao prijelazno rješenje s ograničenim vremenom korištenja, no život proveden u takvim stanovima, kazao nam je uz podsmijeh Petar Kozina, predsjednik Društva arhitekata Zadra, nikako ne bi bio kvalitetan.

– Bilo bi bolje da se politika usmjeri na revitalizaciju postojećih građevinskih prostora, umjesto da troši nova područja na politike koje dugoročno neće postići željene efekte, ističe Kozina.

Život se, dodaje, ionako sveo na stanovanje u mikrostanovima, jer u novogradnji se polako ruše životni standardi koji su nekada bili uobičajeni.

– Nama ne treba ministar kako bi nam predložio mikrostanove jer nove se stambene jedinice ionako grade u sve manjim gabaritima, kaže Kozina te dodaje kako bi politički i životni doseg bio da se stanogradnja vrati u nekadašnje standarde.

Ninčevićev model

U priču o priuštivom stanovanju za mlade u Zadru svojim se posebnim poslovnim modelom priključio i poznati zadarski poduzetnik te kandidat za gradonačelnika Zadra na posljednjim lokalnim izborima – Mladen Ninčević. Stambeno naselje na predjelu Skročini njegova je inicijativa kojom želi parirati državnim projektima poticajne stanogradnje i priuštivog stanovanja za mlade obitelji.

– Ono po čemu se ovaj model razlikuje od uobičajenih leži u činjenici da mi želimo surađivati s našim klijentima, te nekretninu koju gradimo prilagoditi njihovim potrebama. I cjenovnim mogućnostima, naravno. Cijena kvadrata zato će ići od 2.400 eura, što je znatno povoljnije od trenutačno dostupnih cijena na tržištu. Interes je velik te se ovim novim konceptom nadamo dokazati na tržištu jer, umjesto da kupac pristaje na tipski izgrađenu nekretninu, mi idemo putem personalizacije, najavljuje Ninčević i dodaje kako se vode pristupom koji je usmjeren prema potrebama kupca. On vodi i manjoj marži na kraju cijelog projekta, ali Ninčević je uvjeren kako je isplativ i atraktivan za poduzetnike.

– Ono što je nama cilj je okupiti mlade obitelji u jednom stambenom naselju koje bi imalo sve ono što im je danas potrebno te im pomoći u kreiranju povoljnijeg proizvoda, u odnosu na ono što im je trenutačno tržišno dostupno. Dodana vrijednost ovog projekta nije tako samo u njegovu pristupu, već i u održivosti jer cilj nam je da mladi ostanu u Zadru. Mi želimo bolje za prostor koji nam je na raspolaganju, da ga maksimalno iskoristimo na način koji će donijeti dobrobit zajednici koja će ga koristiti, naglašava Ninčević.

Kritike i komentare, ističe, očekuje, pa čak i porugu i ismijavanje.

– Dugoročno nam je cilj privući poduzetnike sličnog svjetonazora jer, iako znamo da će nam zarada biti manja od one na koju su poduzetnici u građevinarstvu naviknuuli, ona neće izostati. No, krajnji je proizvod kojem težimo važniji od profita. Strani je kapital ionako pojeo sve mogućnosti koje su mladi u ovoj državi imali, zaključuje Ninčević.

Kao kazna

– Oni su se polako počeli gubiti već 2008. godine jer kriza je učinila svoje, a s protekom vremena samo su gori i gori. Vjerujem kako ta ideja postoji samo zato jer je jeftinije graditi manje prostore nego velike. No, suludo je pomisliti da se u jednom takvom mikroprostoru uopće može kvalitetno živjeti. Standardi u građevinarstvu i arhitekturi nekada su podrazumijevali da svaki pojedinac za zdravu svakodnevicu mora imati životni prostor od minimalno 25 kvadrata. Loše stambene politike i rast cijena najma i kvadrata jednostavno se ne mogu kompenzirati izgradnjom sve manjih stambenih jedinica, koje bi se iznajmljivale ili prodavale po nižim cijenama, naglašava Kozina.

Takvi stanovi, dodaje, zvuče kao kažnjavanje pojedinaca koji nemaju dovoljno novca da si priušte normalan životni prostor.

– Prostor je ionako najjeftiniji dio jednog građevinskog projekta. U situaciji kada se životni prostor sve više stišće i postaje sve manji, dok s druge strane postoje neiskorištene stambene jedinice, bilo u novogradnji ili napuštenim prostorima, suludo je okretati se projektima koji bi progutali još prostora. Mikrostanovi su samo paradno rješenje jer u državi nema dovoljno priuštivih stanova. Treba reciklirati postojeći građevni fond, obnavljati zapuštene i urušene zgrade. Apsurd je da se uopće razmišlja o takvim stanovima, kada je u državi itekako dovoljno stambenog prostora da se skuće četiri Hrvatske, zaključuje Kozina.

Slabi »igrači«

Nikica Begonja, predsjednik županijskog Strukovnog udruženja agencija za promet nekretninama pri HGK kaže, pak, kako je država jednostavno preslab igrač na tržištu da bi, bez europskog novca, mogla imati ulogu u formiranju tržišnih cijena.

– Isto je i s jedinicama lokalne samouprave, koje jednostavno same nemaju dovoljno novca da bi ušle u jedno takvo ulaganje, posebno ako govorimo o gradnji većeg broja priuštivih jedinica. No, inicijativu moram pozdraviti, jer svaki pokušaj da se pomogne mladima treba pozdraviti. No, daleko smo mi od toga da se javnim projektima mogu ostvariti takva ulaganja. Potreba za životnim prostorom uvijek je veća od ponude, a cijene su otišle u nebo, upozorava Begonja, rekavši i to kako je pitanje životnog prostora postalo luksuz kojeg si samo rijetki uistinu mogu priuštiti.

– Kada bi se stanarima u takvim mikrojedinicama nakon određenog roka ponudila mogućnost povlaštenog otkupa, tada bismo mogli govoriti o učinkovitom sustavu stambenog zbrinjavanja. No, u krajnjoj liniji govorimo o planiranju budućnosti cijelog društva, jer glavni cilj svih ovih politika mora biti da se mladima omogući da ostanu u svojim zajednicama, a ne iseljavaju u inozemstvo, rekao nam je Begonja.