RODITELJSTVO IZA REŠETAKA Kako odrastaju djeca čiji su mama ili tata u zatvoru: 'Govorimo o njih par tisuća...'

Lijepo je biti mama. Ali nije lijepo biti mama u zatvoru. Naravno da nisam ni u snu mislila da će mi se tako nešto dogoditi. Pogotovo što smo kći i ja već dugo same. Tata nam je umro dok je ona još bila mala, a ja sam sve svoje vrijeme posvetila njoj i samo njoj.

Ovako počinje jedna od 21 priče o roditeljstvu iza rešetaka, jedna od 21 priče iz publikacije »Tata u zatvoru – mama u zatvoru« koja govori o roditeljstvu iza rešetaka, izgradnji odnosa s roditeljem koji je u zatvoru te tretmanskom radu sa zatvorenicima. I ovo nije prva publikacija u nizu kojoj je izdavač Pravobranitelj za djecu, urednica zamjenica pravobraniteljice Maja Gabelica Šupljika i autorica Višnja Biti. Godinama se nastoji senzibilizirati javnost o specifičnom položaju djece zatvorenika te im pružiti sustavnu podršku kroz jačanje obiteljskih veza. Prvo predstavljanje publikacije održano je nedavno u suradnji Ureda pravobranitelja za djecu i Kaznionice u Lepoglavi (drugo je bilo u kaznionici u Požegi op.a.) Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije. Za predstavljanja se moglo čuti i to kako su tijekom 2024. godine, gotovo 40 posto osoba lišenih slobode bili roditelji maloljetne djece. Više od 4.800 djece u Hrvatskoj bilo je odvojeno od jednog, a ponekad i oba roditelja zbog izvršavanja kazne, a u više od 90 posto slučajeva bili su odvojeni od očeva, rečeno je. Ova publikacija, među ostalim, čini tu djecu vidljivom.

Psihološki mehanizam

Priznajemo zamjenici pravobraniteljice kako nas je brojka djece čiji su roditelji u zatvoru iznenadila.

Nije publikacija »Tata u zatvoru – Mama u zatvoru« prva što ju je izdalo Pravobraniteljstvo. Godina je 2009. kada Pravobranitelj za djecu izdaje publikaciju »Prava djece čiji su roditelji u zatvoru«. Gabelica Šupljika za ovu se temu zainteresirala ima i 20 godina, a sve je, kaže, počelo posve slučajno. Počelo je velikom konferencijom o pravima djece zatvorenika održanom u Parizu na koju je pozvano i naše Pravobraniteljstvo.

– Želeći se pripremiti za tu konferenciju, nazvala sam Upravu za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa i pitala upravo ovo što ste i vi pitali; koliki je broj i što se s tom djecom radi!? Moji kolege psiholozi koji su u tretmanu i koji rade jako važan posao u smislu rehabilitacije zatvorenika i zatvorenica su mi rekli: »Mi se time uopće ne bavimo, a i zašto bismo se bavili!? Mi moramo voditi računa o pravima zatvorenika i sigurnosti, a o pravima djece se moraju brinuti druge institucije sustava« – prisjeća se Gabelica Šupljika.

Heterogena skupina

Ta je konferencija bila prekretnica, početak njenog učenja o ovoj problematici.

Početkom 2000. godine Europa već neke standarde ima. Podcrtat će Gabelica Šupljika to da se pomoć djeci i roditeljima u zatvoru ostvaruje i suradnjom civilnog društva i zatvorskog sustava.

– Kod nas tada civilno društvo nije uopće bilo prepoznato, niti kao potencijal za to, niti je bilo interesa. Shvatili smo da moramo o tome početi govoriti javno – kazuje Gabelica Šupljika.

Godina je 2008., priča se o svemu javno i ljudi su, kaže, poslušali, javnost je temu prepoznala.

– U početku smo se najviše fokusirali na zatvorski sustav. Počeli smo obilaziti kaznionice i zatvore po Hrvatskoj i shvatili smo koliko su zatvorenici heterogena skupina kad govorimo o roditeljstvu, bez obzira što ih veže činjenica da su lišeni slobode. I njihova djeca su jako heterogena skupina, a zbog stigmatizacije, predrasuda, stereotipa postoji jednostrani pristup tim obiteljima, tim roditeljima i djeci na način »ah, to je kriminalni milje, to dijete nema šanse i samo će biti u vrtlogu kriminala«. A to nije istina. I o tome mi ovih 20-ak godina govorimo – ističe Gabelica Šupljika.

– Samo, čuje li vas itko!? – pitamo

– Da. Da. Ne u potpunosti, ne koliko bismo htjeli, ali da. Neki sustavi puno više, drugi nešto manje, no mi ne posustajemo i odlučili smo što duže i više raditi ovo što radimo – odlučna je Gabelica Šupljika.

Razbijanje predrasuda

Pritom ističe kako nema dionika društva kojeg se dotakli nisu. O kojem se nije razmišljalo na način da u okviru svog rada može ponekad razmisliti i o djeci čiji su roditelji u zatvoru.

– Oni su najčešće marginalizirani, nevidljivi, a kad ih se vidi onda su još jače marginalizirani, stigmatizirani, izloženi osudama i poistovjećivanju sa svojim roditeljima – upozorava.

Pomaka ima. Godine rada dovele su do toga. Gabelica Šupljika mišljenja je da su ti pomaci najvidljiviji i najveći u zatvorskom sustavu. Od onog »to nije naš posao«, i onog »zatvor nije mjesto za djecu« došlo se do toga da danas, primjerice, zatvori imaju djeci prijateljske prostore za susret s roditeljem.

– Morali smo raditi na razbijanju predrasuda. Ok, zatvor nije mjesto za dijete, dijete nije krivo, ali nije ni bolnica mjesto za dijete, a opet dijete odlazi tamo jer za to postoje razlozi. Koji je razlog da dijete kontaktira s roditeljem, ne pod svaku cijenu, dakako!? To je održavanje odnosa roditelja i djeteta u svakoj situaciji, pa tako i ovoj. Konvencija o pravu djeteta uostalom kaže da dijete ima pravo na roditelja bez obzira gdje se roditelj nalazio, bez obzira na njegov pravni status – naglašava Gabelica Šupljika.

S vremenom se odazvalo i civilno društvo. Apostrofirat će zamjenica pravobraniteljica 2013. godinu, kazati kako su se među ostalima angažirali Udruga RODA, a UNICEF je napravio veliku akciju opremanja kutića za posjete u zatvorskom sustavu.

– Bavili smo se i utjecajem medija, i mislim da smo tu puno napravili. Jedno je izvještavanje o djeci čiji su roditelji u zatvoru, tako da to bude za djecu zaštićujuće, a opet da se o fenomenu govori. Puno tražimo, da se djecu učini vidljivima tako da ih se ne ugrozi. Ali kad kažemo »učinite ih vidljivima« mislimo da njihove potrebe, da makar dotaknemo ono što društvu, sustavu, profesionalcima može biti pokazatelj kako da budu podrška – veli Gabelica Šupljika.

Prostor za napredak

A ako je negdje ostalo ponajviše prostora za napredak, to je, kaže, sustav socijalne skrbi.

– Taj sustav o toj djeci na neki način brine kroz neke druge pojavnosti. Vrlo često su to obitelji koje su u siromaštvu, ili tamo gdje doista postoje problemi roditeljske skrbi ili nasilje u obitelji. Ima i takvih da i ne znamo kako je jedan od članova u zatvoru. I ako me pitate koji je naš osnovni cilj, za mene je to borba protiv predrasuda i stereotipa. Jer i sama sam ušla u sve ovo s određenim predrasudama – iskreno će Gabelica Šupljika.

Publikacija donosi 21 priču, iskrenih ispovijesti onih koji su s obje strane rešetaka. I sve priče su manje-više takve da ostavljaju mogućnost nekog sretnog kraja u budućnosti.

– Mi ne želimo romantizirati i idealizirati boravak u zatvoru, niti roditeljstvo u zatvoru, nego želimo da bude takvo da dijete odrasta što normalnije djetinjstvo – naglašava Gabelica Šupljika.

A za one koji predrasude imaju uvijek je mudro pitati ih, odnosna podsjetiti ih kako i za vožnje gradskim prijevozom pojma nemaju tko su ljudi koji do njih sjede ili stoje, jesu li bili u zatvoru i zbog čega.

– Nikome ne bi trebalo biti svejedno kakvu je on rehabilitaciju prošao u zatvoru, kakav tretmanski rad, a istraživanja pokazuju da je kontakt s vanjskim svijetom, prvenstveno s obitelji, najsnažniji faktor rehabilitacije – ističe Gabelica Šupljika.

Posve osobne priče

Publikacija donosi 21 priču, posve osobnu. Ima li razlike između očeva i zatvoru i majki u zatvoru? Ima li razlike u njihovim ispovijestima?

– Muškarci su puno više plakali, puno više šutjeli. U razgovoru sa ženama je bilo jako puno emocija, također suza, puno pričanja o svom životu, nasilju u braku, podršci. Priče su većinom pozitivne, ali nemaju sve dobar kraj. Meni je jako upečatljiva priča u kojoj djevojčica sudjeluje u filmskoj družini u svojoj školi, treba ići na festival u Dubrovnik, ali otac je u zatvoru i komplikacija je da on potpiše pristanak. Ona živi u udomiteljskoj obitelji, a sustav je takav da udomitelji ne mogu dati suglasnost. I kada se sastala s ocem, shvatila je da on nema nikakav interes za nju. I rekla je da ga ne želi više vidjeti i da joj je najbolje s njenim udomiteljima. To je dirljivo, to je teško, to na prvu i nije sretan kraj jer ne znamo što će se dalje događati – kazuje Gabelica Šupljika.

Reći će zamjenica pravobraniteljica i da nisu oni publikacijom dali puno odgovora, ali jesu postavili puno pitanja. I to je istina, jer svaka priča, narodski rečeno, čitatelju daje misliti.

– Osim toga, priča je moćna. Moćna je jer daje dobar okvir za emociju, empatiju, za razmišljanje i razmišljanje o sebi. Jer, možemo danas poštovati zakon maksimalno, a da se sutra to ipak promijeni – s pravom veli Gabelica Šupljika.

I da, svako dijete ima pravo na roditelja. Na društvu je da takvoj djeci omogući čim sretnije djetinjstvo.

Direktna svjedočanstva

Višnja Biti je jako važna u ovoj priči o pričama – ne zaboravlja kazati Gabelica Šupljika.

Višnja Biti je novinarka Hrvatskog radija, danas u mirovini. Ona je ta koja je dala glas obiteljima i djeci iz publikacije, s njima razgovarala, od tih razgovora napravila i tri slušane i važne dokumentarne radiodrame i te razgovore oblikovala u priče u publikaciji, kako ovoj, tako i onoj iz 2021. godine »S obje strane rešetke«. Pokazalo se, kaže zamjenica pravobraniteljice, kako su čitatelje najviše emocionalno dirnula i angažirala baš direktna svjedočanstva koje je zapisala Biti. A Višnja Biti na početku publikacije »Tata u zatvoru – Mama u zatvoru« piše i ovo: »Najvažnije je da nas sve, bez obzira na to čime se bavili, obvezuje činjenica da dijete ima pravo na roditelja, makar on bio u zatvoru.«

Tijelo bez modrica

U knjizi je i priča o ženi koja je u zatvoru jer je, kako kaže, »uzvratila mužu koji ju je napao nožem« i učinila teško kazneno djelo. Za dijete je to, kaže Gabelica Šupljika, najteža situacija jer ono trpi dva gubitka.

– Ta žena je rekla dvije strašne rečenice. Bila je zlostavljana i kao djevojčica, i kao žena, i kao snaha, i rekla je: »Ja sam prvi put u zatvoru dobila glas. Prvi put sam čula svoj glas. Prvi put mogu slobodno govoriti. I netko me sluša.« I još je jednu strašnu stvar rekla, onako kako je Marina Vujčić slično napisala u knjizi »Sigurna kuća«: »Ja sam prvi put u zatvoru vidjela svoje tijelo bez modrica.« – veli Gabelica Šupljika.

S druge pak strane, u jednoj priči 18-godišnja kći majke koja je u zatvoru kaže da jedva čeka da joj mama izađe iz zatvora, a ona uđe unutra. Na pitanje »kako to« kazala je: »Kao pravosudna policajka.«

– I prošli tjedan u Požegi smo doznali da stvarno ide na natječaj za pravosudnog policajca – kaže Gabelica Šupljika.

Odličan riječki primjer

Kad govori o odgojno-obrazovnom sustavu Gabelica Šupljika ističe dobar primjer Osnovne škole »Nikola Tesla« u Rijeci. Tamo se u okviru izbornog predmeta Građanski odgoj govori i o ovoj temi. Djeca, njih 15-ak, posjetila su zatvor koji je inače u istoj ulici gdje i škola. Nisu se, dakako, susreli sa zatvorenicima, ali su prošli osiguranje, vidjeli prostore gdje se roditelji susreću s djecom.

– I postavljali su fantastična pitanja, poput onog može li kućni ljubimac u zatvor sa zatvorenikom. Ne! Ali, u stvari, zašto ne!? – prisjeća se Gabelica Šupljika.