AUTOMOBIL ZA RAZREDNICU IZ SNOVA Profesorica koju učenici obožavaju: 'Problema s autoritetom nemam, sve se rješava dogovorom'

Videozapis pun emocija, suza radosnica i iskrenog poštovanja i ljubavi, trenutak kada su maturanti smjera zrakoplovnih tehničara iz Tehničke škole Zadar svojoj razrednici Nini Lučić, na zadnji nastavni dan, poklonili automobil izazvao je ogromnu pozornost diljem cijele Lijepe Naše.

– Nina je čudo, bila im je kao druga majka, zaslužila je, da je bar više ovakvih…, samo su neki od komentara, a svi su primijetili isto, da o mladima ne govori pesimistično, kako to obično danas biva, već u njima vidi ljude pune potencijala i dobrote.

No, svojevrsnu slavu, ističe, nije očekivala, niti je navikla na to. Ona, kaže skromno, samo radi svoj posao. Međutim, slikovito rečeno, vidi se iz aviona da ga radi svim srcem.

Uzajamno poštovanje

– Kada zatvorim vrata učionice, imam osjećaj da sam u najboljem okruženju na svijetu. Obožavam raditi s mladima. U njima je toliko pozitive, ljubavi, neiskvarenosti… Mladima treba dati priliku i pitati ih, to su ljudi koji dolaze u školu s različitim pričama, situacijama, obiteljskim problemima. Oni osjete kad ih netko zaista čuje, zato mi baš smeta kada ih se gleda kao brojeve, kao robote, priča »omiljena profa« i ističe da, ako mladima damo ljubavi, oni to vraćaju, i to višestruko.

U njenim učionicama nema nikakvog kažnjavanja, sve se rješava dogovorom. Dogovor, otkriva, učenici uvijek ispoštuju, u startu su dogovorili jedno, ali vrijedno pravilo, a to je – uzajamno poštovanje. Isto je u svim četirima školama u kojima radi. Naime, završila je studij pedagogije i sociologije, a predaje u matičnoj, Tehničkoj školi, u Pomorskoj školi, u Strukovnoj školi Vice Vlatkovića i u Glazbenoj školi Blagoje Bersa. Pješačiti joj, napominje, nije bilo teško, dapače, to je odlična tjelovježba.

– Kada sam krenula u četiri škole, pitala sam se kako ću sve to stići. Ali, sada kad vrtim film unatrag, mislim da se sve događa s razlogom. Tada sam imala težak period, učenici su mene digli, unijeli su mi toliko veselja u život. U sve četiri škole imam i divne kolektive i ravnatelje koji su uvijek izlazili ususret. Svima sam im silno zahvalna, ističe Nina emotivno i napominje kako je uvijek i sa svim roditeljima učenika imala divnu suradnju.

U takvim je okolnostima, nastavlja, sve lagano, a odnose s ljudima gradi prilično jednostavno. Naglašava da nitko, naravno, nije savršen, no da u svakome treba tražiti dobro. A mnogo dobroga je u mladim ljudima danas i uspoređujući sadašnje te prijašnje generacije, Nina ne vidi neku razliku.

Biti razrednica

– Problema s autoritetom nemam, sve dolazi prirodno, mladi i dalje poštuju profesore. Oni samo traže vrijeme. Tempo života jest takav da odrasli često nemaju vremena, roditelji danas rade po nekoliko poslova da bi djeci osigurali egzistenciju. I onda, kada razrednik, a posao razrednika je puno više od dvaju školskih satova tjedno, osjeti da ga učenik treba, da nekome treba više podrške, onda mu to i da. U tome je cijela poanta, govori Nina.

Međutim, svakome iole upućenom u nastavnički posao i obveze, nameće se pitanje – kako, kako uz sve kurikule, ishode, ciljeve i ostalo pronaći vrijeme.

– Joj, ja ne volim taj birokratski dio, to me guši. Važniji mi je ovaj humani dio, škola je najprije odgojna ustanova, tek onda obrazovna, čini mi se kao da se zamijenilo, ali ima nade da se vraćamo na startnu poziciju. Cilj je da iz škole izađu kao dobri, pošteni, vrijedni ljudi. Mislim da sam u tome uspjela, ali moram naglasiti da sam imala dobar materijal, kaže Nina.

Snažan oslonac

Sve u svemu, govori Nina, raditi u prosvjeti je prekrasno, rad s mladima traži trud i ljubav, no uvijek se dobro dobrim vraća.

– Mladima treba usaditi to da probleme, a bit će ih svakome u životu, gledaju kao priliku za rast. Znaju mladi danas odustati nakon prve prepreke. Tu uskačemo mi odrasli, u psihološkom smislu, tada ih poguramo, prvi put, drugi, treći, kasnije nauče i sami. Najsretnija sam kad mi kažu: razrednice, pa riješit ćemo, idemo dalje, kazuje Nina sa smiješkom.

Ogromna je uloga profesora u razvoju onih na kojima svijet ostaje. Mnogi su profesori itekako ostavili traga i u Nininom razvoju, ali i današnji kolege. Od svakoga, naglašava, uvijek može nešto naučiti, mnogo je onih kojima se i sama divi.

A njeni se učenici zasigurno silno dive baš njoj. I to je najveća nagrada, nagrada s kojom se ništa materijalno ne može niti usporediti. Baš to, da rade ono što vole, što ih ispunjava, Nina od srca želi i njima, svu sreću ovoga svijeta i da ostanu ono što jesu, dobri i pošteni ljudi.