Turističke zajednice dobivaju inspektorsku ulogu, pokretat će ovrhe protiv onih koji ne plaćaju pristojbu

Turističke zajednice u drugoj polovini ove godine mogle bi dobiti još jednu ulogu – »inspektorsku«. Naime, Ministarstvo turizma i sporta (MINTS) najavilo je krajem prošle godine kako bi se u drugom kvartalu 2026. u javnom savjetovanju trebale naći izmjene i dopune Zakona o turističkoj pristojbi kojima bi se turističkim zajednicama omogućilo samostalno pokretanje ovršnih postupaka protiv obveznika koji ne podmiruju turističku pristojbu.

Naplata pristojbe

Turistička pristojba – nekadašnja boravišna pristojba – obvezno je davanje koje plaćaju svi turisti stariji od 12 godina za svako ostvareno noćenje. Iznajmljivači je podmiruju u paušalnom iznosu. No, obveznici nisu samo profesionalni pružatelji smještaja: turističku pristojbu u smanjenom iznosu plaćaju i vlasnici kuća za odmor, odnosno vikendaši, kao i njihovi »prijatelji« – kojih prema zakonu mogu prijaviti do dvadeset godišnje. Visinu turističke pristojbe potvrđuju županijske skupštine, i to godinu unaprijed pa su tako već poznati iznosi koje će se naplaćivati u 2027. u svakoj pojedinoj općini ili gradu.

Riječ je o prihodima koji čine jednu od temeljnih financijskih osnova sustava turističkih zajednica. Turistička pristojba ne zadržava se samo na lokalnoj razini: dio sredstava raspoređuje se županijskim turističkim zajednicama i Hrvatskoj turističkoj zajednici, dio ostaje općini ili gradu u kojem je prikupljena, a manji udio usmjerava se Hrvatskom Crvenom križu, nerazvijenim područjima te programima udruženih turističkih zajednica. Sustav je, dakle, vertikalno postavljen i financijski međuovisan.

Unatoč tome, praksa pokazuje da je naplata problematična. Neurednim platišama teško je stati na kraj, a dugovanja se gomilaju. Kako se navodi u obrazloženju izmjene zakona, provedba prisilne naplate u postojećem modelu pokazala se neučinkovitom. Obračun, naplata i pokretanje odgovarajućih postupaka trenutačno su u nadležnosti Državnog inspektorata (DIRH), koji zbog manjka kadrova, opterećenosti drugim predmetima i činjenice da je riječ o postupcima relativno manje financijske vrijednosti, ne uspijeva pravodobno inicirati postupke protiv dužnika. Posljedica je da dio potraživanja zastarijeva i mora se otpisati. Zakonski rok zastare iznosi pet godina od dana dospijeća obveze. Nakon toga, dug se više ne može naplatiti. Upravo bi prijenos ovlasti na turističke zajednice – ako bude usvojen – trebao ubrzati postupke i smanjiti gubitke po osnovi zastare.

Inspekcijski nadzori

Prema podacima Državnog inspektorata za prošlu godinu, turistička inspekcija je u 1.148 inspekcijskih nadzora utvrdila obvezu uplate dugovanog iznosa turističke pristojbe. U 877 slučajeva dug je podmiren već tijekom postupka, odnosno prije donošenja rješenja. U preostalom 271 slučaju doneseno je rješenje o obvezi uplate, a po njegovoj izvršnosti izvršna su rješenja dostavljena turističkim zajednicama radi daljnjeg postupanja, odnosno pokretanja prisilne naplate. Koliki su konkretni iznosi utvrđenih dugovanja, u Inspektoratu nisu precizirali.

Turistička inspekcija, pojašnjavaju u DIRH-u, nadzore naplate i uplate provodi prema godišnjem programu rada, pri čemu se prioriteti određuju prema visini duga, razdoblju u kojem obveza nije podmirena i drugim relevantnim kriterijima. Ističu i da i turističke zajednice, kao zainteresirana strana s obzirom na to da je riječ o njihovim prihodima, sudjeluju u komunikaciji s dužnicima i nastoje ishoditi uplatu dospjele, a neuplaćene turističke pristojbe, u okviru svojih ovlasti. Međutim, nemaju mogućnost prekršajnog sankcioniranja niti donošenja upravnih rješenja.

Na pitanje o strukturi dužnika odgovaraju da su među najčešćim obveznicima s dugovanjima zastupljene sve kategorije obveznika plaćanja turističke pristojbe. No, Dalibor Civitković, direktor Turističke zajednice grada Malog Lošinja, kaže da je najveći problem s tzv. vikendašima. Iznajmljivači, naime, ovu obvezu plaćaju u paušalnom iznosu, i tu nema puno dvojbe kolika je njihova obveza. Kod vikendaša je situacija ipak nešto drukčija.

– Činjenica je da se smanjuje broj vikendaša koji se uopće i prijavljuju u e-Visitor i tu postoji velik bazen koji ostaje izvan naplate. Dugovanja su dosta velika upravo u segmentu vikendaša, dakle, vlasnika kuća za odmor koji duguju po 20, 30 ili 40 eura, što se u praksi u pravilu ni ne može naplatiti, kaže Cvitković. Pojašnjava kako se uvođenjem poreza na nekretnine, na Lošinju pokazalo kako je otprilike polovina vikendaša prijavljena u e-Visitoru, a ostatak je izvan toga. I među onima koji se prijavljuju kao vlasnici i »prijatelji« tek je manji dio njih koji tu obavezu i ispunjavaju, bilo iz neznanja ili jednostavno činjenice da će do eventualne naplate jako teško ili uopće neće doći.

Granice nadzora

– Teško je prejudicirati što će donijeti novi zakon, međutim, vjerujem kako bi turističkim zajednicama bilo u interesu da imaju mogućnost brže i lakše naplate dugovanja po osnovi turističke pristojbe, odnosno nekakvog ograničenog nadzora kod iznajmljivača i vikendaša, smatra Cvitković. Lošinjani su, kaže, i sami ukazivali na potrebu da se turističkim zajednicama daju veće ovlasti, osobito kod naplate boravišne pristojbe od iznajmljivača i vlasnika turističkih objekata, odnosno vikendaša. Državni inspektorat, svjesni su, s postojećim brojem turističkih inspektora niti ne može odraditi sav taj posao. No, napominje Cvitković, nije cilj niti da se turističke zajednice pretvore u inspekcije.

Da ideja da turističke zajednice dobiju određene ovlasti prisilne naplate može imati pozitivne učinke u smislu brže i učinkovitije naplate, veće financijske discipline, te smanjenja dugovanja kroz preventivni učinak, mišljenje je Petra Škarpe, direktora TZG-a Rijeke, koji kaže da današnji sustav produžuje cijeli proces prisilne naplate. Najvećim problemom on pak smatra dugotrajne naplatiše gdje je sustav trenutačno spor i nedovoljno učinkovit. No, upozorava i na neke »zamke« rješenja koje se najavljuje novim izmjenama zakona.

– Takvo rješenje otvara i niz operativnih pitanja, kao na primjer potrebu za dodatnim administrativnim i pravnim kapacitetima, potencijalno povećanje troškova rada te redefiniranje uloge turističkih zajednica, koje su primarno promotivne organizacije, a ne tijela fiskalne prisile, upozorava Škarpa koji smatra da bi eventualno davanje tih novih ovlasti turističkim zajednicama moralo biti jasno normirano, uz osigurane kadrovske i tehničke preduvjete, kako bi sustav bio učinkovit, a da se pritom ne naruši promotivna funkcija turističkih zajednica.

Prostor za prilagodbu

Prostora za prilagodbe ima i po pitanju definiranja područja prema kojima se određuje visina boravišne, smatra direktor TZG-a Mali Lošinj.

– Najveća primjedba dionika u destinaciji jest, ne toliko visina iznosa turističke pristojbe, već raspodjela tog prihoda jer lokalnoj razini ostane nekih 42 posto od uplaćenog. Tako da i, ako se turistička pristojba po noćenju i podigne za jedan euro, mi na lokalnoj razini od toga dobijemo oko 40 centi. Isto tako, nekad smo u Hrvatskoj imali unutar općine ili grada turističke razrede. Jasno je da nisu sva mjesta unutar jednog JLS-a ravnomjerno turistički razvijena. Konkretno, sada je turistička pristojba ista na Susku i u samom Malom Lošinju, iako ni infrastrukturno ni smještajno ne možemo usporediti te dvije destinacije, pojasnio je Cvitković.

Kada je o dugogodišnjim dužnicima riječ, iz turističkih zajednica upozoravaju i na nelogičnost da oni koji gomilaju dugovanja za boravišnu, odnosno turističku pristojbu, unatoč tim dugovima i dalje zadržavaju kategorizaciju. Problematičnim smatraju i to da taj dug, u slučaju stečaja tvrtke, ne ulazi u njezinu stečajnu masu, što znači da zapravo ne može biti nikada naplaćen.