Zadar je na tri dana postao središte kazališta za djecu i mlade

Zadar je proteklog tjedna ponovno postao središte kazališne umjetnosti namijenjene djeci i mladima. Trodnevna manifestacija »Kazališni vikend za djecu i mlade«, u organizaciji udruge Igrajmo se, okupila je brojne ljubitelje kazališta i ponudila raznolik program koji je, osim zabave, potaknuo i promišljanje o važnim društvenim tema kroz umjetnički izraz.

Kazališna udruga Igrajmo se, osnovana 2003. godine, već više od dva desetljeća promiče kazališnu kulturu i edukaciju djece i mladih, potičući ih na stvaralaštvo, kritičko razmišljanje i društvenu osjetljivost. U svojim projektima povezuje umjetnost i odgoj, stvarajući prostor u kojem kazalište postaje alat za razumijevanje svijeta i izgradnju empatije, a Kazališnim vikendom, koji se ove godine odrao treći put, sve su to podigli na višu razinu.

Ozbiljne teme

Kako nam je otkrila voditeljica udruge Matija Šango Šimurina, cilj ovogodišnjeg programa bio je povezati umjetnost i društvenu angažiranost, otvoriti teme koje se tiču mladih – od ovisnosti i nasilja do rodne ravnopravnosti te pokazati kako kazalište može biti snažan medij promjene.

U vremenu kad djeca i mladi sve više komuniciraju kroz ekrane, međunarodna manifestacija »Kazališni vikend« stvara prostoru kojem gledaju jedni druge u oči, osjećaju i dijele priče kroz umjetnost. Koliko su kazalište i kultura danas važni kao nadopuna onome što često izostaje u formalnom obrazovanju?

Uloga kazališne umjetnosti, umjetnosti općenito, tako i dramsko-pedagoškog rada podrazumijeva zadiranje u najosobnije dijelove naše osobnosti. U vremenu svakodnevnih izazova, prepoznatljivog, nažalost, po mentalnim bolestima upravo djece i mladih možda je važnija više nego ikad.

I kazalište i kultura jesu sastavni dio obrazovnog sustava. Kazalište kroz povijest drame i dramske tekstove, kultura kroz Kulturu i medije i naravno na različite načine pojedinih nastavnih predmeta i sadržaja. Obrađuju se uglavnom teoretski i uvelike ovisi o nastavniku kao pojedincu i njegovom načinu i potrebi da se djeci i mladima prikaže određeni nastavni sadržaj. Cijeli je niz problema na koje i nastavnik nailazi u tom procesu, od nedostatka nastavnih sati za provedbu terenske nastave do činjenice da to zahtijeva dodatni angažman pojedinca. Tu zalazimo u drugi problem sustava, čijeg sam i sama dijelom. Teoretski je sve posloženo kako treba, u praksi nažalost biva tek formalnost ili puko odrađivanje određenog sadržaja. Za realizaciju je potrebna podrška i suradnja i roditelja i nastavnika. Važno je »zaljubiti« ih u umjetnost i pažljivo odabrati materijal te održavati naviku posjećivanja ovakvih sadržaja od najranije dobi.

Prostor slobode

Kultura se, nažalost, često promatra kao dodatak svakodnevici, životu. No, vaš rad pokazuje da je ona zapravo njezino srce i duša. Što mislite, kako vratiti tu svijest u društvo, da kultura nije luksuz, nego način života i rasta?

Razvoj i odrastanje djeteta trebalo bi podrazumijevati sve odgojne segmente. Kazalište jest odgajanje, prevencija, mogućnost, zabava. Dijete treba izlagati sadržajima, upoznavati ga s njima, pružiti mu mogućnost razvoja kako bi našlo svoj put i odlučilo što je to što ga ispunjava, veseli, koje su njegove mogućnosti, talenti. Odrasli, od roditelja do sustava, imaju obvezu omogućiti, a ne nametati i odlučivati s opravdanjem »da znamo što je za njih najbolje«. Dijete mora znati da znanje koje posjeduje jest moć i naravno svojim im primjerom imamo obvezu ukazati na vrijednosti. Najčešće je pitanje naše odluke i činjenice hoćemo li takvom sadržaju dati priliku. Za mene je svaka aktivnost jednako važna, zvala se ona kultura ili sport i osobno ne podliježem trendovima. Možda se možemo zapitati, želimo li da naše dijete bude svoje i sretno. Svjesni smo svi da je to najteže, ali to je ono što se baš u svemu traži, bilo kao unutarnji mir ili ostvarenje.

Festival ste otvorili predstavom »Dnevnik jedne narkomanke« u vašoj režiju. Pripremali ste je s mladima, štoviše predstava je potekla iz njihove želje da se govori o ovisnosti. Koliko vam je važno da kazalište ne bude samo mjesto igre, nego i prostor gdje se ostvaruju teške, ali stvarne životne teme?

Važno je djeci i mladima omogućiti različite načine izražavanja, mogućnost i svojevrsni siguran i slobodan prostor izražavanja odnosno dijaloga. Današnje generacije čine mi se više željne pozornosti i slobode koja je onemogućena dijelom i strahovima odraslih. U većini ih ograničavamo, ne dopuštamo, ne iskazujemo povjerenje, a redom sve to zahtijevamo od njih. Odrasli ne znaju uvijek najbolje, i mi moramo naučiti saslušati.

Glas i poruka

Drugog dana festivala publika je imala priliku gledati predstavu »Zato što sam žena, zar ne?« Bjelovarskog kazališta u režiji Maje Margarete Fabičević. Riječ o je hrabroj i duhovitoj, ali i potresnoj priči o rodnim stereotipima i pitanju jednakosti. Koliko je važno da upravo mladi na sceni preispituju odnose moći, uloge i predrasude koje i sami nasljeđuju iz društva, te da kroz kazalište uče govoriti svojim autentičnim glasom?

Proces rada na svakoj predstavi, koji nije vidljiv publici, proispitivanje je određene problematike koja za sobom povlači različite oblike suočavanja, taj dio je iznimno važan u razvojnom smislu. Publici je vidljiva posljedica takvoga rada, ono što redatelj želi prikazati, glas i poruka kojom želi doprijeti do publike. Omogućiti im siguran prostor, bez osude ključno je. Često to biva i jedini način da se nešto kaže na glas. I nije važno hoćemo li se složiti i neslaganje potiče na promišljanje. Zato takve predstave svakako trebaju popratiti odrasli.

Pozorište mladih Tuzla na scenu je donijelo predstavu »Odjek tišine« u režiji Amile Beširović. Progovara o oružju, međuvršnjaćkom zlostavljanju i nerazumijevanju s kojima se mladi često suočavaju. Što mislite, koliko je važno da kazalište ne bude samo utočište kreativnosti, nego i prostor gdje se uoči o empatiji, slušanju i hrabrosti da se progovori o sebi, ali i drugima?

Gluma je rad na sebi. Osvještavanje sebe i svojih mogućnosti, prihvaćanje sebe, svjesnost. Kazalište je mogućnost ostvarivanje svega navedenog. Sve su se predstave pozabavile društveno angažiranim temama, nije slučajno da se tako posložilo. Potreba je to mladih ljudi da ukažu na stanje u društvu i okolini. A ako se osvrnem na sve naslove, zaključujem da ne samo da imaju potrebu reći, nego da traže i trebaju našu podršku koja je nužna za bolje sutra i rješavanje problema koji ih tište.

Umjestnost odrastanja

Treći festivalski dan započeo je predstavom »Tri medvjeda i gitara«, koja je na šarmantan način govori o različitosti, talentu i hrabrosti da budeš svoj, a zaokružen je dramskim igrama na Forumu, večeri improvizacije i okruglim stolom na temu angažirane umjetnosti. Koliko su vam takvi trenuci važni za djecu i mlade, da upravo kroz igru, improvizaciju i razgovor otkrivaju kako umjetnost nije samo zabava, nego i prostor u kojem mogu razumjeti svijet, pronaći svoj glas i pokrenuti svojevrsnu društvenu promjenu?

Dramske igre na Forumu za cilj imaju upoznati javnost s dramsko-pedagoškim radom. Večer improvizacije također je oblik predstavljanja našeg rada, djeci inače najdraži dio sata, ali i druženje i upoznavanje svih sudionika. To je naš oblik zabave s kojim želimo upoznati širu javnost posebice one koji rade s djecom i mladima. Tu organiziranu igru moderirala je glumica Petra Cicvarić koja kaže kao je ovaj Vikend objedinio dvije prekrasne stvari – mlade ljude koji, s još uvijek neokaljanom strašću stvaraju čaroliju kazališta i odrasle, koji hrabro i nesebično odgajaju novu kazališnu mladež i potiču tu njihovu strast. Istaknula je kako joj je iznimno drago što je sve to mogla promatrati i sama se zaraziti mladenačkom vizijom.

Ovogodišnji slogan »Umjetnost odrastanja« donijeli ste u grad u punom smislu. Kako biste ga objasnili onima koji možda nisu bili dio tog zajedništva?

Umjetnost treba biti sastavni dio odrastanja, ona to i jest, samo želimo da je prisutnija i da smo svjesniji njene snage. Činjenica da takva spoznaja dolazi od strane djece i mladih koji su toga itekako svjesni time je vrjednija.

Kazalište uči djecu i mlade kako ulaziti u tuđe uloge i razumjeti tuđe priče. No ponekad se čini da upravo odrasli sve teže pronalaze tu sposobnost empatije i da su nefleksibilniji. Mislite li da bi svijet bio drugačiji kada bi odrasli barem povremeno, kao vaši najmlađi glumci, imali odvažnosti stati na scenu, skinuti maske i iskreno zaigrati?

Ovakav tip rada svakako čini naš svijet ljepšim, s namjerom da ga ponekad i učinimo boljim. Dramski rad nije namijenjen isključivo djeci i mladima. Naš rad usmjeren je sve više i odraslima tj. svakom uzrastu, tom dijelu nadamo se dati više prostora i preporučamo svima da se okušaju u dramskoj igri. Ona može biti i razonoda i terapija i jednako je primjerena svakoj dobi.

Poticaj i motivacija

Festival je iz godine u godinu sve prepoznatljiviji, a broj sudionika raste. Kako vidite budućnost »Kazališnog vikenda za djecu i mlade«, u kojem smjeru želite da se razvija i što biste voljeli da ostane njegova prepoznatljiva poruka i najjača strana?

Ono što je prvotno postavljeno kao cilj: zajedništvo u stvaranju, igri, susretu djece, mladih i odraslih, mogućnost izražavanja, prostor slobode i prihvaćanja, poticaj dijaloga, mjesto ujedinjena zadarske scene mladih. Nadam se da će postati dijelom kurikuluma svih škola, dobra navika mojih kolega i učenika, cijele zajednice, naravno i kvalitetom i temama pratiti zanimanje publike svake dobi. Također, nadamo se i postati razlogom da Zadar postane mjesto povratka mladih umjetnika u svoj rodni grad, kao grad mogućnosti umjetničkog ostvarenja. Vikend je spontana posljedica i želja našega dugogodišnjeg rada, nadamo se poticaj i motivacija važnosti većeg ulaganja u kulturu i umjetnost, u rad s djecom i mladima koji se svakako treba ozbiljnije shvatiti jer je to ulog u budućnost i kvalitetnu zajednicu. Preko 200 sudionika i 2.000 gledatelja svakako potvrđuje snagu ove manifestacije.

Kad danas izgovorite »Igrajmo se«, što ta riječ za vas znači nakon svih ovih godina? Što biste poručili onima koji se možda još nisu usudili zaigrati?

Za mene je Igrajmo se puno više od igre i stvaranja, to je moja obitelj, dio mene, moj prostor slobode. Nemoguće je ne povezati se u tako bliskom procesu rada, posebno jer smo u tom procesu godinama. Odrastamo zajedno i jednom Igrajmo se to zauvijek ostaje. Krilatica koju rado ponavljamo i za primjer jest i Lucija Matković, glumica i sudionica Vikenda, nekad polaznica i dijete Igrajmo se danas tu u nekoj drugoj ulozi, ali prisutna zauvijek.

PIŠE: ĐURĐA BALJAK

Zajednički rad

Stalni suradnik Kazališne udruge Igrajmo se je i Pozorište mladih Tuzla koje je i ove godine sudjelovalo i to s predstavom “Odjek tišine” u režiji Amile Beširović koja je ponosna da učenici iz Zadra i Tuzle rade i stvaraju zajedno.

– Povezanost i emocije koje nastaju tijekom festivala traju godinama i ostaju naša najljepša sjećanja. Važno je da djeca i mladi otvaraju prilike za dijalog jedni s drugima koristeći umjetnost. Oni sa scene govore o ozbiljnim društveno angažiranim temama s kojima se kasnije u životu spremnije suočavaju. Zajedno odrastaju, stvaraju, šire pozitivan primjer utjecaja mladih na razvoj zajednice. Hvala Zadru, vjernoj publici koja nas svake godine prati i posebna zahvala članovima i voditeljici »​Igrajmo se« jer treću godinu kontinuirano čine da naš listopad dobije novi smisao.