Jadranka Fatur u Ogranku Matice hrvatske u Zadru predstavila svoju novu knjigu

Poznata hrvatska slikarica i književnica Jadranka Fatur jedna je od onih umjetnica koje svijet promatraju istim žarom — i kistom i perom. Rođena u Zagrebu 1949. godine, završila je Školu primijenjenih umjetnosti, a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je 1974. diplomirala u klasi Miljenka Stančića. Umjetnički se formirala u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića i Ljube Ivančića, a kao stipendistica francuske vlade usavršavala se na École nationale supérieure des Beaux-Arts u Parizu. Fotografijom se počela baviti još početkom 1970-ih, a kasnije ju je pretvorila u dio svog slikarskog procesa. Prepoznatljiva po hladnom koloritu i preciznom potezu, Fatur je u svom hiperrealističkom slikarstvu stvorila osebujan svijet u kojima donosi kadrove suvremenog života, od gradskih veduta, tišine i svjetla, do ljudi kojima se susreću vanjska pojavnost i unutarnji doživljaj. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, a njezini se radovi nalaze u zbirkama istaknutih hrvatskih i inozemnih muzeja.

U Ogranku Matice hrvatske u Zadru predstavila svoju novu knjigu »Dnevnik pisanja i umiranja« (2025.), u izdanju Ogranka. O knjizi su, uz autoricu, govorile prof. Elvira Katić i Jelena Alfirević Franić, koje su u njezinu rukopisu prepoznale misaonu dubinu i poetsku izražajnost u promišljanju života, smrti i umjetnosti.

Presudno iskustvo

Povodom tog predstavljanja razgovarali smo s Jadrankom Fatur o njezinom umjetničkom putu, slikarstvu i književnosti, mjestima koja su je oblikovala te iskustvima koja su obilježila njezin pogled na svijet.

Na samom početku osvrnuli smo se na njezine umjetničke početke u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića i Ljube Ivančića, jednom od središta hrvatskog modernizma, i pitali je koliko je to iskustvo oblikovalo njezin današnji pogled na umjetnost.

– Sudjelovanje u Majstorskoj radionice Krste Hegedušića bilo je za mene presudno iskustvo. Ono što me tada najviše oblikovalo bila je potpuno sloboda izraza koju je profesor zagovarao. Nije se miješao u rad suradnika, nego je poticao samostalnost i osobni razvoj svakog umjetnika. Ta ideja slobode i odgovornosti prema vlastitom izrazu ostala je ključna i u mom kasnijem radu. U radionicu sam došla gotovo slučajno, kao mlada slikarica bez ateljea i sigurnih uvjeta za rad, ali s velikom željom da stvaram. Krsto me primio nakon što je vidio moje radove, a u tom prostoru sam prvi put osjetila što znači istinsko umjetničko zajedništvo. Radili smo rame uz rame s umjetnicima iz cijele Jugoslavije, uz stalne posjete pisaca, glumaca i teoretičara… Bila je to živa, dinamična sredina, u kojoj su se izmjenjivale ideje i informacije o tadašnjim suvremenim strujanjima u umjetnosti, započela je Fatur koja je u Majstorskoj djelovala između 1973. i ’77. godine.

Fatur se pridružila na samom početku 1973. godine, nakon što je profesor Hegedušić vidio njezinu sliku “Telefon” na Zagrebačkom salonu.

– Kada sam čula da mu se slika svidjela, javila sam mu se telefonom i donijela pokazati druge radove. Volio je crteže pa sam ih donijela. Primio me iako sam još bila studentica kod Stančića, prisjetila se slikarica.

Predložak za sliku

Dodala je kako je Hegedušić znao odabrati suradnike, nije birao svakoga, nego one koji su pokazivali individualnost. Nakon toga im je davao potpuno slobodu.

– Ta otvorenost i povjerenje bila su najveća škola. Danas, iako sam davno izašla iz okvira radionice, u meni je ostao taj duh slobodnog promišljanja umjetnosti. U tom smislu, mogla bih reći da sam i dalje »učenica« tog načina mišljenja, gdje je sloboda stvaranja temelj svega, istaknule je.

Premda se njezine slike često svrstavaju u okvir hiperrealizma, iza preciznog poteza krije se i tihi, introspektivni svijet koji sloj koji nadilazi čistu stvarnost. Pitali smo je kako sama vidi svijet koji slika.

– Promatram svijet kroz njegove oblike, svjetlo, atmosferu i lica ljudi. Taj vizualni svijet je moja orijentacija i izvor nadahnuća. Polazim uvijek od vlastitog života i doživljaja. Moje slike nisu nadrealne ni izmaštane, nego su proizašle iz onoga što živim i osjećam, priča nam akademska slikarica.

Još tijekom studija počela je koristiti fotoaparat, snimajući crno-bijele filmove koji su joj ubrzo postali važan dio stvaralačkog procesa u kontekstu slikarstva.

– Fotografija mi je postala svojevrsna skica, predložak za sliku – ne cilj sama po sebi. Snimam prizore iz svakodnevnog života, neinscenirane, često prolazne trenutke koji mi zaokupe pažnju. Ponekad bi kombinirala više fotografija u jednu kompoziciju, tražeći svjetlo i atmosfere koje prenose ono što sam doživjela. Ako prizor u meni ne izazove unutarnje uzbuđenje, nemam potrebu slikati. Hiperrealizam me zanima samo kao način da izrazim istinu viđenoga, ne kao puko oponašanje stvarnosti, naglašava Fatur.

S vremenom je, kaže, iz crno-bijelih tonova prirodno prešla na boju. Bio je to logičan nastavak njezina razvoja, i kao umjetnice i kao osobe, potaknut napretkom fotografske tehnologije; ali i njezinom sve snažnijom potrebom da izrazi život u njegovoj punoći. U središtu njezina umjetničkog izraza ostaje spoj vizualne realnosti i unutarnjeg doživljaja, neprekidni dijalog između onoga što vidi i onoga što osjeća. Sličan se senzibilitet prepoznaje i u njezinim književnim tekstovima – isti precizan, refleksivan pogled kojim promatra svijet iznutra.

Paralelna potreba

– Teško ih je strogo razdvojiti, iako su to dva različita medija. Još od djetinjstva privlačili su me i pisana riječ i slika. Vrlo rano sam naučila čitati i pisati, pa sam već kao dijete pokušala pisati priče i pjesme. Kasnije, uz studij slikarstva, pisanje je ostalo moja paralelna potreba, način da izrazim ono što možda ne mogu bojom ili oblikom. Za mene su slikarstvo i književnost dvije strane iste stvaralačke energije. U oba slučaja riječ je o izražavanju unutarnjeg doživljaja, o pokušaju da se prenese ono neuhvatljivo – osjećaj, ritam, tišina, svjetlo… Razlika je samo u jeziku kojim se služim: u slici govorim vizualno, u tekstu riječima, ali cilj je isti – pronaći autentični izraz, nešto što nije otrcana fraza, nešto što je živo i istinito. Uvijek sam vjerovala da da je umjetnost jedna, bez obzira na medij. Svaki zahtijeva svoj »zanat«, svoje zakonitosti, ali u srži to je isti impuls, ista potraga za smislom i istinom, naglasila je slikarica i književnica.

U »Dnevniku pisanja i umiranja« iscrtava vlastitu geografiju identiteta – Zagreb, Rudine i Zadar. Zadar, otkriva, nije postao dio njezina života tek nakon udaje za kipara Ratka Petrića, istaknutog hrvatskog umjetnika, suosnivača avangardne skupine Biafra, poznatog po socijalno angažiranim i provokativnim skulpturama te brojnim javnim spomenicima u Zadru i Zagrebu – već puno ranije, još u djetinjstvu.

– Moj otac je radio u željezničkoj radionici koja je imala odmaralište u Diklu, pa smo ondje redovito ljetovali. Sestra i ja bismo pješice išle do Zadra, a kasnije sam kao srednjoškolka radila na restauraciji u Nadbiskupiji i katedrali sv. Stošije. To su bila prva iskustva s poviješću i umjetnošću u gradu koji mi je kasnije postao doma. U Zadru sam provela mnoge godine, najprije dolazila, a zatim živjela s obitelji, priča nam Fatur koja trenutačno živi u istom gradu, a kako kaže, dobro ga poznaje iznutra. Zadar joj je, kaže, jednako blizak kao Zagreb u kojem je odrasla, ali njezini korijeni sežu dublje – do Rudina na Hvaru, malenog sela u kojem je rođena njezina majka i gdje je ona sama, kao dijete, provodila bezbrižna ljeta.

Otkriće slobode

– To mjesto, sjećam se nije imalo struje, možda je dobilo tek kad sam bila osnovna škola. S bunarima i kamenim kućama, za mene je bilo otkriće slobode. Iz Zagreba sam dolazila u svijet gdje su životinje, ljudi i priroda bili jedno. Taj kontrast, gradsko-seosko, sivo-sunčano, duboko me obilježio. Tek kasnije sam shvatila da je to iskustvo materijal za pisanje. Rudine su danas gotovo nestale, selo je koje je nekoć 1911., kada je rođena moja majka, imalo je sto stanovnika, dok ih sada ima samo nekoliko stalnih. Jedna kuća se pretvorila u motel te je često iznajmljuju gosti. Zato sam, nakon Domovinskog rata, predložila da se zaštiti kao etnografska baština Starom Gradu i konzervatorima iz Splita. Prihvatili su moj prijedlog, i danas je Rudine upisano kao eko-etno selo. Kuće se izvana ne smiju mijenjati, čuva se izvorni izgled dalmatinskog naselja iz 19. stoljeća, priča nam Fatur te ističe kako su Zagreb, Zadar, Rudine tri mjesta, tri sloja njezina identiteta: grad, more i kamen.

U »Dnevniku pisanja i umiranja« piše kako je njezina majka s njom »rodila cijeli univerzum«. Pitali smo je kako se taj univerzum danas ocrtava u njezinu životu, umjetnosti i svakodnevici.

– Moja majka je za mene bila iznimna osoba – ne samo majka, nego i žena osebujna duha i bogate životne priče. Bila je najmlađa od petero kćeri, pomalo »suvišna« u svojoj obitelji, pa je vrlo rano odlučila otići iz sela i stvoriti vlastiti život. Taj njezin osjećaj slobode, neovisnosti i hrabrosti duboko je utkan i u mene. Kad sam napisala da je s »sa mnom rodila cijeli univerzum« mislila sam na svijet o svijetu, o ljudima, o životu – na sve ono što nosim u sebi kao dar njezina postojanja. Ona me ne rodila samo fizički, nego i duhovno – sve što mislim, osjećam, razumijem o svijetu, potječe od nje. Zato i danas, kad razmišljam o životu, često pomislim da bi na rođendan svatko trebao čestitati i svojoj majci, iskreno će Fatur te dodaje kako joj je njezin odlazak bio veliki gubitak, ali i poticaj za stvaranje.

Umjetnost joj je, kaže, pomogla tugu preoblikovati u nešto što ima smisla. Pisanje i slikanje za nju nisu bili bijeg, nego način da boli da oblik, da je pretvori u iskustvo koje može progovoriti i drugima. U tom smislu, umjetnost je za nju uvijek čin zahvalnosti i života.

Odnos prema ženama

Nakon što smo razgovarali o osobnom i stvaralačkom iskustvu, dotaknuli smo se i onog dijela njezina Dnevnika u kojem piše: »Sve je tada bilo protiv žena u umjetnosti.« Otkrila nam je kako danas gleda na tu rečenicu – je li se položaj žena u umjetnosti doista promijenio ili se tek prilagodio novim, suptilnijim oblicima predrasuda.

– Istina je da je dugo sve bilo protiv žena u umjetnosti. Kad sam se odlučila baviti slikarstvom, nisam razmišljala o spolu, ni o tome kako će me netko tretirati kao ženu. Vjerovala sam da se umjetnost vrednuje po daru i radu, a ne po spolu. I danas tako mislim – djelo govori samo za sebe. Ipak, povijest pokazuje koliko su žene bile ograničene. Stoljećima im nije bilo dopušteno javno baviti se s umjetnošću. Mnoge su slikale ili pisale u sjeni, neke pod muškim imenima, druge iz dokolice, rijetko iz profesionalne potrebe. Samo žene iz viših slojeva imale su pristup obrazovanju, dok su talentirane, ali siromašne žene, ostajale nevidljive. Primjerice umjetnice poput francuske kiparice Camille Claudel ili naše slikarice Slave Raškaj uvijek me diraju – darovite, ali tragično sputane društvom i predrasudama. Zato sam napisala je »sve bilo protiv žena«, jer su im i obitelji i društvo često okretali leđa, kazala je Fatur koja nije imala takvih problema.

Danas, naglašava, promjene su vidljive – žene imaju pristup obrazovanju, galerijama i tržištu umjetnina.

– No, predrasude nisu nestale, samo su poprimile suptilnije oblike. Žene još uvijek moraju balansirati između umjetnosti, obitelji, posla. Kad sam rodila sina, radila sam noću, dok bi on spavao – to je bio moj način da ne prekinem stvaranje. Dakle, majčinstvo me nije udaljilo od umjetnosti, nego mi je dalo dublje razumijevanje života. Umjetnost i majčinstvo nisu u suprotnosti, oboje traže predanost, pažnju, sposobnost da se stvara iz ljubavi. Što se tiče »ženskog pogleda«, mislim da upravo cjelovitost ono što žene donose u umjetnost – povezanost duha, tijela i misli. Žene spajajaju iskustvo, osjećaj i refleksiju. To nije pitanje biologije, nego senzibilitet. Umjetnost žena ne mora biti »ženska« tema, ali nosi tu sposobnost da istodobno misli, osjeća i promatra svijet iznutra. To je, vjerujem, naš istinski doprinos vremenu, kaže.

Potraga za smislom

Ovaj dnevnik, kako objašnjava, nije nastajao s unaprijed postavljenom namjerom da postane knjiga, nego spontano; kao niz bilježaka uz život. U njima je zabilježila sve što ju je okruživalo i pogađalo, od bolesti, smrti majke, rata, nesreća do svakodnevnih događaja koji su oblikovali njezinu stvarnost.

– To je za mene bila neka vrsta razgovora sa samom sobom, način da promislim o svemu i shvatim što se događa. Pisanje mi je pomoglo da sagledam stvari, da ih preoblikujem – ne kao kroniku, nego kao osjećaj. Nisam zapisivala da bih nešto zadržala, nego da bih to razumjela. Iznenadilo me koliko sam zapravo osjećajna, jer sam sebe oduvijek smatrala racionalnom osobom, sklonijom razmišljanju nego emocijama. Dnevnici su nastajali kao kratke opservacije o pisanju, ljudima koje sam susretala i svemu što me dotaknulo. U tim teškim vremenima pisanje mi je postalo način da ostanem budna, da preživim i pronađem smisao u onome što se događa, zaključila je Fatur, za koju su život i umjetnost nerazdvojno povezani.

PIŠE: ĐURĐA BALJAK