Zadarski studenti rekonstruirali nekadašnji način života transhumantnih stočara i sagradili pastirsku kuću na Biokovu

Studenti arheologije i studenti doktorskog studija Humanističke znanosti sa Sveučilišta u Zadru ovog su proljeća i ljeta sudjelovali u nekoliko aktivnosti koje su bile dio nastavnog procesa, ali i uspješne suradnje sa Sveučilištem SETU u Irskoj, ostvarene preko EU-CONEXUS projekta EchoEco voditeljice izv. prof. dr. sc. Silvije Bekavac. Kako bi istraživačke spoznaje stečenim u projektima DisKont i EcoEcho o transhumantnom stočarstvu, pastirskim selima i stanovima te suhozidnom graditeljstvu primijenili u praksi,  odlučili su sagraditi pastirsku kuću na Biokovu.

Mistično Biokovo, sa svojom djevičanskom kulturnom baštinom, krije brojne tajne postanka, života i smrti prapovijesnih i povijesnih stočarskih zajednica. Bogato razvedeni krški reljef, strme gole stijene, česte zimske bure i topla i suha ljeta rezultirala su surovim ali i samoodrživim uvjetima življenja još od prapovijesnih vremena.

Taj najraniji period obuhvaća kompleksne kulturološke fenomene od formiranja Cetinske kulturne grupe pa do definiranja zajednica koje grčki putopisci i moreplovci Jadranom u svojim periegezama i periplima nazivaju Bulinima, Nestejcima i Manijcima. Ti indoeuropski stočari na Jadran dolaze iz istočne Europe, preko Panonske nizine, donoseći nove kulturološke postavke manifestirane u društvenim, ekonomskim, ideološkim i materijalnim značajkama. Promjene se očituju u pogrebnim običajima i sahranjivanju pokojnika pod tumulima, te u produkciji keramike, i umjetničkom oblikovanju i dekoriranju.

Osnovna gospodarska grana bilo je stočarstvo, i to ono transhumantno, koje je podrazumijevalo kombiniranje zimske i ljetne ispaše, za što planina Biokovo pruža izvrsne mogućnosti. Stoka, u prvom redu ovce i koze, ne samo da je bila izvor hrane, već je osiguravala i stvaranje proizvoda kojima se moglo trgovati. Biokovo, koje je tijekom ljetnih mjeseci služilo za ispašu, predstavljalo je direktni komunikacijski put zaleđa s priobaljem. Čuvajući stada na planini, biokovski stočari mogli su se s lakoćom spustiti do obale i prodati viškove svojih proizvoda (meso, vuna, sir, mlijeko, koža, kostrijet) u pristaništima. Ovakav način života na Biokovu je bio zastupljen sve do sredine 20. stoljeća, do kada je transhumantno stočarstvo bilo glavno zanimanje ljudi na Pirinejima, Alpama, Karpatima i planinama Balkana.

– Nastavni i istraživački cilj bio je dokazati da obrasci naseljavanja, način poljoprivrede i korištenja prirodnih resursa, prehrana i pogrebni običaji stočarskih zajednica Biokova predstavljaju idealan tip samoodrživog načina života bez degradacije i invazivnih promjena u okolišu, kaže Bekavac.

Pastirska sela i dnevni život stočara nadopunjena su istraživanjima kulturnog krajolika, osobito u segmentu arhitekture i prostorne dispozicije stambene arhitekture i infrastrukturnih elemenata na teritoriju pastirskog sezonskog sela Podglogovika. Istraživačkom metodologijom nastojalo se objediniti sve faktore koji su utjecali na život zajednica tijekom bogate povijesti te interpretirati materijalne, kulture ostatke, tehnologije i načine života u ovom zaista jedinstvenom krajobrazu.

Podučeni istraživačkim spoznajama stečenim u projektima DisKont i EcoEcho o transhumantnom stočarstvu, pastirskim selima i stanovima te suhozidnom graditeljstvu planine Biokova, studenti su odlučili sagraditi pastirsku kuću. Pothvat je proveden početkom lipnja ove godine u sklopu kolegija „Uvod u eksperimentalna arheologija“ čiji je nositelj prof. Silvia Bekavac.  Studenti su uz logističku pomoć planinara Rikija, Jure, Antiše, Denija i Marina te  prof. dr. sc. Željka Miletića i asistentice Antonele Čelan, obavili teški i zahtjevni pothvat i naučili se brojnim graditeljskim vještinama korištenim od prapovijesnih vremena.

– Za rekreiranje cijelog procesa izabrali smo položaj kod planinarske kuće „Slobodan Ravlić“ kod Lokve u Parku prirode Biokovo, usred ljetnih pasišta za stoku, na visini od gotovo 1.500 metara. Primitivnim alatima lomili smo kamen, grubo ga priklesavali i slagali u suhozidove. Ilovača iz nedalekog ležišta poslužila je za fugiranje zidova, a sasušene borove i bukove grane za krovnu konstrukciju vezanu konopcima od konoplje. Zbog nedostatka vremena potrebnog da se pobere i sasuši trava zimica, jedini kompromis u odnosu na originalni proces bilo je postavljanje pokrova od slame, ističe Bekavac.

Velika se pažnja posvetila i mogućoj ishranih biokovskog čovjeka, a rezultati tog istraživanja upućuju na konzumiranje namirnica koje su u velikoj mjeri i danas zastupljene u našoj ishrani (žitarice, mahunarke, zelje, mlijeko, med itd.) U suradnji sa šefom Michaelom Queenom sa South East Technological University Waterford, u sklopu EU-CONEXUS Student Research Huba, kojeg su mentorirale doktorske studentice, asistentice na Odjelu za povijest umjetnosti, Dora Štublin i Antonela Čelan, uspješno su rekonstruirana jela s biokovskih obronaka. Tijekom istraživanja na terenu a u sklopu radionice eksperimentalne arheologije u koju su bili uključeni studenti, istraživale su se stare sorte, pripremala tradicionalna jela i pića. Od vrškova borova i biokovskog meda proizvela se i biokovska rakija – Slatka bodlja.

Još se jednom pokazalo kako je jedini mogući način razumijevanja i rekonstruiranja minulog vremena i života naših predaka boravak i buđenje u tom surovom krškom krajoliku. Niski oblaci i mirisi borove šume tamo su na doticaju ruke i čula, daleko od civilizacije i suvremene užurbanosti i visoko iznad svakodnevice gdje je zrak rjeđi, a misli bistrije.