Jurica Gašpar predstavio knjigu: Iskustvo života na svjetioniku u potpunosti me je oblikovalo

Bilo je to iskustvo tri u jednom: promocija knjige »Legende svjetla – priče hrvatskih svjetionika i njihovih duša-svjetioničara«, susret i razgovor s Juricom Gašparom, osnivačem portala Morski.hr i autorom koji je najranije djetinjstvo proveo na hrvatskim svjetionicima, te na kraju – čarobni izlet na pramcu Orsere, druge najstarije bracere u Rovinju, koju je s »morske strane«, na njezinu putu prema svjetioniku Sv. Ivan na pučini, pratilo jato razigranih dupina.

Sve to – i još mnogo više, jer neki se osjećaji jednostavno ne mogu, a možda i ne trebaju opisivati riječima – omogućeno je putnicima u sklopu 19. Regate tradicijskih plovila. U dva navrata, potpuno besplatno i uz poziv upućen svima zainteresiranima – najprije mladima, a potom i ponešto starijim zaljubljenicima u veliko plavetnilo, nezaboravno iskustvo priredili su Udruga i Ekomuzej Kuća o batani.

Iskustvo iz prve ruke

Ovakvim pristupom pokazalo se da promocije knjiga ne moraju nužno slijediti ustaljeni obrazac – čitanje ulomaka, razgovor s autorom i pokoje sramežljivo pitanje iz publike. Kada se spoje originalna ideja i pažljivo osmišljena izvedba, promocija može postati događaj za pamćenje – doživljaj koji briše granice između riječi i mora, između književnosti i stvarnog života.

Iako nas je promocija knjige okupila, ona u ovom slučaju nije bila u prvom planu. Glavni cilj izleta bio je posjet svjetioniku Sv. Ivan na pučini – i to u društvu profesora povijesti i geografije Jurice Gašpara, čovjeka koji je ondje proveo dio djetinjstva s majkom i ocem svjetioničarom. Bila je to jedinstvena prilika da iz prve ruke čujemo osobna, topla i slikovita sjećanja na život u »kući usred mora«, kako svjetionik često nazivaju oni koji su ga nekoć zvali domom.

Njegove uspomene na to, ionako osjetljivo i formativno životno razdoblje, duboko su podijeljene. S jedne strane, nježne su i prožete emocijama – sjećanja na djetinjstvo u neobičnom, ali posebnom okruženju. S druge, nose sa sobom i težinu grubih, ponekad surovih stvarnosti života na osami, izloženog moru i tišini koja ponekad zna biti preglasna. Nije stoga iznenađenje da je istodobno zahvalan na iskustvu koje ga je oblikovalo u osobu kakva je danas – čvrstu, empatičnu i svjesnu sebe – ali i da, na pitanje bi li svom sinu poželio isto, samo tiho odmahuje glavom.

S morem i uz more

– Stvar je perspektive. Ja sam socijalni tip, dakle volim se družiti. Mene veseli kad vidim puno ljudi i kad mogu sa svima razgovarati, kada mogu izaći, razmijeniti neka iskustva. Sada je to puno lakše, imate internet. Uz to, danas se na svjetionicima ostaje po petnaest dana, a ne kako je to ranije bilo dva-tri mjeseca, a ponekad i dulje. Biti sam ne može svatko, a onak koji to i može, ne može dugoročno. To je stvar psihologije. Uistinu moraš biti poseban da izdržiš na svjetioniku, govori iskreno Gašpar, a na pitane koliko je obogaćen ili zakinut tim životnim iskustvom bez razmišljanja kaže kako je život na svjetioniku oblikovao ostatak njegovog života.

– Rekao bih da je to iskustvo oblikovalo cijeli moj život. Kao dijete i mladić, tragajući za onim čime bih se mogao baviti, iskušavao sam razne stvari – sve dok me put nije doveo do toga da postanem profesor povijesti i geografije, s diplomskim radom upravo na temu povijesti svjetionika. Paralelno sam radio kao novinar, godinama uređivao i vodio radijske emisije, intervjuirao predsjednike, premijere, ministre… A onda sam dao otkaz i odlučio pokrenuti vlastiti portal. S morem se moj krug zatvorio. Danas imam sina koji nosi djedovo ime, ide sa mnom na iste svjetionike, plovi istim brodovima i govori mi da bi jednog dana volio postati mornar. Dakle, odgovorit ću ovako »nekad ne biraš, nego ti život sam daje«.

Koristim priliku da ga upitam koliko se život na moru – i s morem – promijenio u proteklih tridesetak godina. I, jednako važno, koliko smo mi ljudi u tom razdoblju moru dali, a koliko mu oduzeli?

Podučavanje primjerom

– Uništili smo ga u potpunosti. Primjera radi, danas sam pričao s ribarom koji je poznavao mog tatu i koji nam je s mjesta koje smo upravo obišli s brodom u hrpama vadio rakove iz mora i donosio ih u krcatim kašetama na svjetionik. Rakova više nema, a sada nema ni srdela. Prolazim, gledam restorane na čijim jelovnicima nema svježe riba iz mora, nema trilje, samo riba iz uzgoja. Na žalost, za desetak godina ni toga neće biti. To nije crna slutnja, nego naša stvarnost. A hoćemo li mi more uspjeti spasiti? Iskreno – ne vjerujem. Ali se nadam da će naša djeca biti mudrija i uspješnija od nas, govori Gašpar i pojašnjava kako je na starijima da svojim primjerom pokažu mladima kako se brinuti o moru, a od toga svakako ne smijemo ni odustati.

– Evo svježeg primjera. Ploveći na Orseri s mališanima, jedna nam je plastična čaša pala u more. Zavukao sam se, sav sam se, ali sam je, uz malo muke, uspio izvaditi. Djeca će tu sliku upamtiti, ne samo zbog radnje koju sam učinio, već i jer sam objasnio zašto i za koga to činim. Od djece i od budućnosti, ne smijemo odustati, poručuje ovaj zajubljenik u more.

Život na svjetioniku nije bio lagan, a svakodnevica je uvelike ovisila o vremenskim prilikama i dostupnosti osnovnih potrepština. Doprema hrane bila je pravi izazov – osobito zimi ili za vrijeme jakih nevera, kada se more zatvori danima. Evo kako to opisuje Gašpar.

– Do svjetionika se nije dolazilo svakodnevno pa je valjalo dobro promisliti koliko je čega od hrane potrebno pribaviti do sljedeće nabave. Budući da se mnoge namirnice brzo kvare, s hranom se postupalo posebno oprezno. Od voća se, zbog svoje izdržljivosti, najviše kupovala jabuka koja je nama djeci s vremenom postala jednolična i dosadna, a koja nam je opet s druge strane osigurala »osmijeh s reklame«, prisjetio se Gašpar. Njegov je duhoviti komentar nasmijao suputnike, a potaknuo je i još jednog putnika – također dijete svjetioničara – da se prisjeti dogodovština iz djetinjstva, poput odlaska liječniku na kopno ili dolaska Djeda Mraza na svjetionik, u pravom Tom Sawyer stilu.

Svojevrsna enciklopedija

Upravo su te zgode i nezgode s kopna i mora potaknule Gašpara da napiše bogato ilustriranu monografiju »Legende svjetla« – knjigu posvećenu hrvatskim svjetionicima i svjetioničarima. Pažljivo je listajući i razgledavajući, odmah je jasno da se ne radi samo o osobnoj ispovijesti, već o svojevrsnoj enciklopediji hrvatskih svjetionika – djelu koje poziva na očuvanje i vrednovanje ribarske i pomorske baštine.

Istražujući svjetionike i njihove čuvare, autor je u knjigu uvrstio legende i osobne priče, koje je prikupio obilazeći čak 48 svjetionika. No, pritom ne poseže za romantiziranjem – iako brojne fotografije prizivaju nostalgičnu ljepotu. Umjesto toga, nudi stvarnu sliku života na lanternama: istovremeno surovu i veličanstvenu. Na to nas, više puta tijekom razgovora, podsjeća i sam autor.

Piše: Nina ORLOVIĆ RADIĆ