Dirljiva francuska drama ‘Souleymanova priča’ trebala bi se naći na vašoj listi

U četvrtak 12. lipnja u Splitu je svečanom ceremonijom otvorenja započelo 18. izdanje cijenjenog ‘Festivala Mediteranskog Filma Split’ iliti popularnije – ‘F.M.F.S.-a.’ Od briljantno osmišljenog plakata koji odiše nostalgičnom erotikom i trunčicom simboličke provokativnosti, festival je kroz proslavu svoje punoljetnosti ponudio i niz ‘zrelih’, napose kvalitetnih ostvarenja uključujući i osvajača nagrade žirija ovogodišnjeg izdanja festivala u Cannesu – ‘’Sirât’’. Osobno bih vam ovom prilikom pozornost usmjerio ka još jednom od naslova iz službene konkurencije, filmu kojeg je domaća publika premijerno imala priliku pogledati tijekom subotnje večeri na fino ispunjenom prostoru Ljetnog kina Bačvice, dirljivu francusku dramu – ‘’Souleymanova priča’’. Zašto baš taj film? Mislim da će vam moj izbor uskoro biti kristalno jasan.

Životni izbori

Radnja filma prati Souleymana (Abou Sangaré), imigranta iz Gvineje koji dostavljajući hranu francuskom metropolom na biciklu paralelno i panično uvježbava generički ispisan tekst koji bi mu na skorašnjem intervjuu s OFPRA-om (op.a. francuski Ured za zaštitu izbjeglica i osoba bez državljanstva) trebao osigurati politički azil. Nesiguran u takav ishod, Souleyman kroz užurbana, napeta i iznimno stresna naredna dva dana propituje svoj životni izbor, a usput se bori i s nekim bazičnim problemima poput traženja prenoćišta ili dobivanja novca za dostavu s kojima će platiti lažne dokumente. Kako se intervju rapidno bliži, on postaje sve rastrojeniji i preplašeniji dok mu se život koji je ostavio za sobom polako raspada i gasi…

Sve tamo od proglašenja prestanka pandemije COVID-a pa i nešto ranije, nije prošlo niti dana/noći, a da na našim ulicama na električnim skuterima ili biciklima nisam vidio jednu pravu malu vojsku inozemnih radnika, mahom iz Nepala, Indije ili Pakistana koja marljivo, poput muha bez glave, jurca uzduž i poprijeko gradom kako bi našoj, sve debljoj i ljenijoj naciji dostavili hranu, piće i ostale potrepštine koje ovi nisu željeli sami doma spravljati ili bili sposobni dići dupe s kauča da bi se uputili do obližnjeg dućana. Prateći globalni trend sve bujajućeg nacionalizma, brojni lokalni (a i šire) mudraci će puni ispraznog gnjeva zaključiti kako nam ‘takvi’ kradu poslove i dovode nas kao naciju na prosjački štap premda će istovremeno priznati kako oni ni za živu glavu ne bi poput tih sirotih ‘pčela radilica’ danonoćno jurili ulicama i uličicama za ‘tamo neku crkavicu od plaće’.

Nova prilika

Da smo kao civilizacija izgubili empatiju jasno je baš svima, a ostala je još samo jedna porazna manjina onih koja se time ne diči. Postavljajući sebe na prvo mjesto, malo tko će danas reći da ga je briga za probleme drugih pravdajući se kako ionako imaju dovoljno vlastitih. U slučaju našeg naroda, izgleda kako je kolektivno selektivno pamćenje negdje usput ‘izgubilo podatke’ o domovinskom ratu koji kazuju kako su mnogi bili prisiljeni napustiti svoje razorene domove i utočište pronaći u susjednim zemljama poput Italije ili Austrije. Sebe takvi dakako nisu doživljavali kao neku invazivnu vrstu iz ‘treće zemlje’ već žrtvu agresije kojoj treba pomoć. Naravno, ti isti nemaju blage veze niti ih je briga kakva je pozadinska priča ovih sirotana koji danas bespoštedno rintaju od jutra do sutra. Ne, oni su za njih prijetnja. Khmm… ok. Zašto vam ovo sve govorim? Zato što upravo kroz filmove poput ‘’Souleymanove priče’’ možemo iz takvih umova brisati stigme o ljudima koji su svoju sreću/novu životnu priliku došli okušati na europskom tlu.

Znam kako u ‘svakoj košari ima i pokoje pokvareno jaje’, no to ne znači da cijelu tu košaru treba baciti. Na primjeru lika Souleymana, autor filma – Boris Lojkine (scenaristički potpomognut Delphine Agut), želi nam poručiti kako imigrante krivo procjenjujemo i olako osuđujemo nimalo ne mareći za njihove prave razloge zbog kojih su morali napustiti rodne grude. Souleymanova priča je inspirirana istinitim ispovijestima mnogobrojnih članova gvinejske migrantske zajednice smještene u Parizu uključujući i onu glavnog glumca Aboua Sangaréa. Da, dotični je imigrirao u Francusku nekih 6-7 godina prije samog castinga za film, do tad nije imao nikakvog glumačkog iskustva već je radio kao mehaničar nadajući se trajnoj dozvoli za boravak u svojoj ‘novoj domovini’. I zamislite što se dogodilo? Upravo mu je tumač Souleymana to u konačnici i omogućio. Sjajno, zar ne? Sangaréova i ispovijesti njegovih sunarodnjaka uvelike su pripomogli Lojkinu i Agut u kreiranju scenarija koji odiše autentičnošću i nerijetko se ne možete oteti dojmu kako gledate kakav neprekidni reality show ili napetu triler dramu iz života imigrantskog dostavljača hrane. Pripomogla je tome i metoda samog snimanja filma. Naime, scene u kojima Souleymane dostavlja hranu na biciklu snimane su s bicikla koji je vozio uz bicikl samog glumca. Ritam Souleymanijeva poluživota je užurban, stresan, anksiozan i neizvjestan i kako se bliži trenutak koji će predodrediti njegovu budućnost, on polako emocionalno puca. Pitanje kakvo bi mu mnogi rado uputili, postavlja u jednom trenutku i sam sebi – »Zašto sam uopće ovdje došao?«

Uskovitlane emocije

Kroz ta dva užasno turbulentna dana u kojima se odvija radnja, mi kao promatrači ne znamo njegove prave razloge dolaska u Europu/Francusku već cijelo vrijeme slušamo insceniranu priču, priču koja baca sumnju na njegovu iskrenost, priču u koju niti on sam ne vjeruje. Kako dolazimo do gotovog čina, konačno doznajemo što se zapravo dogodilo i zbog čega je napustio svoj stari život. Tu kao gledatelji ostajemo posramljeni i s osjećajem knedle u grlu. Sumnjali smo poput svih, ali nismo razmišljali što bi mogli biti pravi razlozi njegova bijega u bolju budućnost. Abou Sangaré je pružio uistinu dojmljivu izvedbu. Mnogo uskovitlanih emocija koje nam je demonstrirao kroz ulogu naslovnog lika produkt su njegove vlastite životne odiseje, trauma i strahova i gledatelj se jednostavno zapita, je li siroti čovjek uopće glumio ili iznova proživio svoje noćne more?

Da, ‘’Souleymanova priča’’ je priča o našoj današnjici i svijetu kakvog smo stvorili. Današnjici u kojoj ‘civilizirani’ osuđuju nedužne bez dokaza ili trunčice empatije. Priča koja nas još jednom propitkuje gdje i kad smo zakazali kao civilizacija? Ako žrtve moraju smišljati laži kakve nam odgovaraju umjesto da razvijemo empatiju spram njihovim pravim tragičnim sudbinama, onda nek’ sve ide kvragu! Dirljiva drama ‘’Souleymanova priča’’ je prošle godine u Cannesu zaslužila priznanja za najbolji film i najboljeg glumca u sekciji ‘Izvjestan pogled’, a prije svega je zaslužila vašu pozornost i promišljanje. Nakon gledanja ćete možda s nekim drugim očima promatrati te sirotane koji po suncu i kiši, paklenim vrućinama i hladnoći svoje zdravlje uništavaju kako bi zaradili neku ‘siću’ koju će u pravilu poslati doma svojim voljenima.