Pritisak okoline je velik, a sustav zatvara oči pred potrebama majki studentica: "Najveći izazov je..."

Kako poboljšati uvjete skupine koja je u potpunosti nevidljiva, koja nema niti vlastitu kategoriju koja bi olakšala svakodnevno funkcioniranje – pitanja su kojima su se pozabavili proaktivni studenti iz sveučilišne udruge ESN Zadar, što ih je u konačnici navelo da pokrenu prvi Dan majki studentica. Svjesni nezavidne situacije u kojoj se nalaze njihove kolegice koje studijske obveze balansiraju s odgojem djece, odlučili su pokrenuti inicijativu koja bi pojačala vidljivost ove ranjive skupine, pružajući majkama studenticama odgovarajuću potporu. Događaj je ponudio predavanja i radionice na temu mentalnog zdravlja, a organizirana je i animacija za djecu, kako mlade mame ne bi morale razbijati glavu o tome tko će pričuvati mališane, već da mogu u miru, zajedno sa svojom djecom, uživati u programu.

Inicijativu je pokrenula potpredsjednica ESN-a Nikolina Puškarić koju je, kako tvrdi, potaknula priča njezine bliske prijateljice na čijim se leđima prelama sva neefikasnost sustava koji zatvara oči pred potrebama majki studentica.

Maknuti stigmu

– Moja najbolja prijateljica je majka studentica i ima dvoje male djece: kćerkicu koja će uskoro napuniti tri godine i sina od pet mjeseci. Makar mi to ne želi priznati, vidim koliko joj je teško. Jako mi je bilo teško kada mi je ispričala da nije mogla upisati svoje dijete u vrtić zbog toga što ne postoji kategorija roditelj student. Morala je moljakati uokolo, tražiti vezu, da bi mogla upisati dijete u vrtić, naglašava Puškarić i dodaje da se, pored logističkih izazova, majke koje studiraju moraju nositi i s neodobravanjem društva koje mlade žene stavlja u uske okvire, prema rigidnim standardnima normalnosti.

– U našem društvu podrazumijeva se da, ako si student, financiraju te roditelji. Ako si roditelj, podrazumijeva se da si zaposlen, da privređuješ za svoju obitelj. Kada si roditelj student, u nezahvalnoj si situaciji. Govorit će o tebi da ne privređuješ za obitelj. Reći će: ‘Majka je, a nema stalni posao.’ Želimo maknuti tu stigmu s majki studentica. Želimo da se osjećaju prihvaćeno, kaže Puškarić ističući kako njihova nastojanja nadilaze okvire ovog događaja, budući da imaju konkretne zahtjeve od Sveučilišta, donositelja socijalnih politika, ali i društvene zajednice u cjelini.

Nikolina Puškarić, potpredsjednica ESN-a i pokretačica inicijative

– Prvi korak već smo napravili: počeli smo pričati o ovome, otvorili smo ovu temu. Nadam se da smo mi samo uvod u ovu temu i da će se kasnije sve više i više pričati o izazovima majki studentica. Neki od naših konkretnih ciljeva su: da se uvede kategorija roditelj student, tako da se u okviru toga može raditi dalje, kaže Puškarić istakuvši da je to osnovno polazište.

– Ako ne uvedemo ovu kategoriju, nemamo dalje što raditi. Nakon toga, želimo uvesti sustav vrtića i teta čuvalica za majke studentice. Naš krajnji cilj kao ESN (Erasmus Student Network) organizacije je da se u sklopu Erasmus+ studentske mobilnosti, uvede takozvani obiteljski Erasmus. Odnosno, da majkama studenticama bude plaćen smještaj u inozemstvu prilikom mobilnosti za njih, njihovog partnera i dijete te da se uvede sustav vrtića za majke studentice na Erasmus+ mobilnostima. Nadam se da ćemo uspjeti ostvariti makar onaj najvažniji korak, a to je da se uvede kategorija roditelj student, optimistična je Puškarić, dok predsjednica organizacije Ena Lesandrić napominje kako je slušala priče volontera čije su majke studirale, paralelno odgajajući djecu te kako je, slušajući o iskustvima njihovih majki, došla do zaključka kako se i nakon dvadeset godina baš ništa nije promijenilo, a majke studentice i dalje proživljavaju iste probleme, kao i njihove prethodnice generacijama prije.

Bez podrške

Što to znači usklađivati akademsku i roditeljsku ulogu najbolje znaju one čija je to svakodnevnica. Ena Savić, studentica na Odjelu za informacijske znanosti i tehnologije i majka sinčića Mihaela kao najveći izazov ističe organizaciju vremena.

– Najveći izazov je kada učiti, ali navečer kada dijete zaspi, nekako se to uspije. Problem je tko će ga čuvati kada su predavanja. Dobro je što sam izvanredni student pa su mi predavanja petkom popodne i subotom cijeli dan. Muž isto radi pa su to uvijek kombinacije. Uključe se prijateljice, nana, baba, snalazimo se na sve načine. Uz sve, još i radim, doduše, ne na puno radno vrijeme, no jako je teško sve uskladiti. Psihički mi je možda najteže jer ne mogu uvijek pohvatati sve za studij i sve što dijete zahtijeva, govori ova majka koja kao eventualnu pomoć navodi prostor u blizini kampusa u kojem bi mogla povremeno ostaviti svoga sina na čuvanju.

Ena Savić sa sinčićem Mihaelom

– Bilo bi izvrsno da postoji neki kutak gdje ga mogu ostaviti samo dok napišem ispit, da mi ga netko pričuva tih sat-dva, puno bi značilo. Ne dobivamo baš neku potporu, ali bila sam toga svjesna i prije nego sam upisala fakultet, iskrena je Savić.

Marija Erslan, koja se nada po završetku studija postati učiteljica, majka je dviju kćerkica. U drugom stanju je ostala kao brucošica pa je, uz hvatanje konaca u nepoznatom akademskom okruženju, paralelno prolazila kroz kompleksne biološke promjene, bez adekvatne potpore.

– Zatrudnjela sam za vrijeme studija, prvi put na prvoj godini. Kada sam prvi put ostala trudna, bila je korona i odlučila sam da ne želim pauzirati godinu, mislila sam da mogu sve izbalansirati. Međutim, nisam se uspjela usuglasiti s profesorima najbolje i nisam dobila neke posebne ustupke. Tu se dogodilo sagorijevanje i tako sam odlučila odustati od prvog studija. Nakon nekog vremena, ipak sam skupila hrabrosti i ponovno upisala fakultet, ovoga puta drugačiji studij, priča Erslan koja je, poučena negativnim iskustvom, odbijala tražiti ikakvu podršku akademske zajednice za vrijeme druge trudnoće.

Problem vrtića

– Kada sam bila trudna drugi put, nikoga od profesora nisam upućivala u svoju situaciju jer, poučena iskustvom od prvog puta, osjećala sam da to nema smisla. Drugu trudnoću sam praktički skrivala i sama izbalansirala sve, tako da ipak mogu izaći na ispite. Nisam to spominjala nego nekolicini profesora kojima sam morala malo više izostajati s predavanja. Oni su ipak pokazali razumijevanje. Možda je bio donekle i u meni problem jer sam sve držala za sebe, a treba o tome govoriti, otkriva Erslan koju pitamo dobiva ili ikakvi oblik formalne potpore, primjerice, olakšan upis djece u vrtić.

Marija Erslan majka je dviju kćerkica

– Ne, dapače, to mi je i najveći problem zato što ne postoji kategorija student roditelj. Primjerice, ideš upisati dijete u vrtić i pita te se jesi li zaposlen, znači, postoje samo kategorije zaposlen ili nezaposlen. Dok si student, vodiš se kao nezaposlena osoba, iako imaš obaveze, kao i zaposlene mame. Moje dijete je tako moralo ići u privatne čuvaonice koje su jako skupe, dok napokon nismo dobili vrtić. Taj vrtić je isto privatni, ali je subvencioniran od Grada Zadra pa nije toliko skup. Upravo nepostojanje kategorije student roditelj je ta otežavajuća okolnost pri upisu djeteta u vrtić, kaže Erslan koja se kao majka i studentica nalazi u svojevrsnom limbu, razapeta između dviju kategorija, dok nijednoj u potpunosti ne pripada. Uvođenje kategorije koja bi ispravno definirala njen status, smatra, napravilo bi značajnu razliku.

– Upravo kada bi se uvela kategorija student roditelj, mogli bismo tražiti neka prava. Ja osobno nisam, ni tijekom prve, ni tijekom druge trudnoće pauzirala godinu. Mogla sam jedino od profesora tražiti da mi oni svojevoljno daju neke ustupke, međutim, bilo bi super kada bi se uvelo kao pravilo, ako je majka rodila tokom akademske godine, da joj se možda produže neki rokovi za ispunjavanje obaveza ili da ju se oslobodi nekih predavanja. Postoje već različite kategorije studenata, primjerice, studenti sportaši koji imaju pravo nešto više izostajati s predavanja, ali studenti roditelji to ne mogu. Takvi mali ustupci bili bi od velike pomoći, tvrdi majka studentica koja nam otkriva kako bi joj život bio mnogo teži bez potpore bliskih osoba.

Kaotičan dan

– Jako je izazovno i teško je naći balans. Iz dana u dan stvari se mijenjaju: one rastu, na fakultetu se mijenjaju vrste obveza, izazovno je pratiti sve te promjene. Moj prosječni dan je kaotičan. Najteži mi je taj dio organizacije: tko će kćer odvesti u vrtić, tko će doći po nju. Predavanja nisu svaki dan u isto vrijeme, niti jedan dan nije isti. Iz dana u dan improviziram na različite načine, ali mislim da je najvažnije imati skupinu ljudi oko sebe. Baš volim onu izreku »it takes a village«, odnosno »potrebno je cijelo selo da se odgoji dijete«. Puno pomaže ako imaš na raspolaganju bake i djedove, tete. Uz pomoć svojih prijatelja nekako uspijemo proći kroz dan, kaže.

Uz različite poteškoće s kojima se suočava, mora biti i dovoljno psihički jaka kako bi se uspješno nosila s pritiskom okoline. »Što to ima u ljudima tužno – da ulaze u tuđe živote«, pjevaju Gazde, a isto se pitaju i mlade majke studentice koje su se naslušale primjedbi onih koji smatraju da znaju što je najbolje za druge.

– Pritisak okoline je velik, pogotovo ako osjete da nisi dovoljno psihički jaka i da im se nećeš oduprijeti. Dobivala sam svakakve komentare i bilo je tu dosta predrasuda. S jedne strane se misli da, ako studiraš, nisi dovoljno posvećena mama, da previše žrtvuješ i previše grabiš za sebe. S druge strane, postoje predrasude i od strane kolega koji misle da, ako si mama, ne možeš biti dovoljno posvećena studentica. Međutim, treba čvrsto stati iza sebe i pokazati svima da možeš oboje, poručuje ova snažna mama koja ima poruku za djevojke koje prolaze kroz slična iskustva.

Demografske mjere?

– Mislim da je najvažnije graditi odnose, povezati se sa ljudima koji su u jednakoj situaciji. Mislim da je u ljudskoj prirodi naći nekoga s kim ćemo se poistovjetiti da bi nam bilo lakše. Upravo je to nešto što je meni pomoglo u očuvanju mentalnog zdravlja: upoznavanje i povezivanje s drugim mamama studenticama, dijeljenje iskustava, kaže Erslan, ohrabrujući mlade majke, poručujući im da nisu same.

Ova hvalevrijedna inicijativa koju su pokrenuli zadarski studenti tek je prvi korak na putu prema osvješćivanju potreba majki studentica. Često se ponavlja da je znanje moć, da obrazovanje otvara vrata. Paralelno, trend pada nataliteta govori kako smo na korak od demografske katastrofe. U vremenu kada se diljem države organiziraju Hodovi za život, kada su političarima puna usta demografije, apsurdno je da sustav žene demotivira da, s jedne strane, prihvate roditeljstvo i s druge, ustraju u završetku akademskog obrazovanja. Formalna, socijalna i ljudska potpora majkama studenticama da ostvare svoje intelektualne potencijale, usporedno odgajajući novu generaciju hrvatskih sinova i kćeri bila bi dokaz da pronatalitetne mjere nisu tek puste riječi, prazna obećanja i mrtvo slovo na papiru.

Autor: Antonia Vodan