Slijepčević na posebnoj projekciji: "Radi se o herojskom činu, neovisno o lokaciji ili nacionalnosti"

Na Sveučilištu VERN u utorak je održana posve posebna filmska projekcija i panel rasprava. S jedne strane studenti, njih puna dvorana, a s druge Nebojša Slijepčević redatelj filma „Čovjek koji nije mogao šutjeti”, baš kao producentica filma Katarina Prpić te glumac Silvio Mumelaš, uz moderatora Boška Piculu.

I ne čudi da je hrvatski film nominiran za Oscara, laureat Cannesa, dobitnik najveće europske filmske nagrade privukao toliku pozornost. A ne čudi ni da je Slijepčević, uz sve adrese koje je valjalo i valja obići ne bi li film pogledalo čim više članova Akademije što o Oscarima odlučuju, našao vremena i za studente VERN-a.

Slijepčević, naime, predaje dokumentarni film na diplomskom studiju Filmska i TV režija i produkcije na Sveučilištu VERN. Ona koja ga je prije koju godinu ‘privele’ katedri je pročelnica Umjetničkih studija na VERN-u Ozana Ramljak, a privela ga je, kako nam reče pred projekciju, u želji da izvrstan dokumentarist prenese znanja studentima.

Povukla je pročelnica sjajan potez, jer izvrstan dokumentarist Slijpčević i sjajan je redatelj igranih formi. Njegov „Čovjek koji nije mogao šutjeti” gledao se u utorak na VERN-u šutke.

Lijepe vijesti

A onda je uslijedio velik, dugotrajan aplauz i zanimljiv panel koji je Picula otvorio duhovitim i intrigantnim pitanjem: „Ne sjećam se, a pratim Oscare desetak godina, da je itko dočekao nominacije uz punjene paprike!?”

– Iskreno, ja sam veliki tremaš. Bio je jedan zahtjev američke Akademije da se snimamo dok čekamo nominacije, ali odbio sam to. Ja to ne mogu. Moj način nošenje s takvim situacijama je taj da sam s prijateljima otišao na ručak i ugasio mobitel.

Ali, netko ga je ispod stola imao, u 14.33 uključio mobitel i slikao me preko paprika – objasnio je Slijepčević onu fotografiju uz tanjur punjenih paprika uz koje je dočekao sjajnu vijest.

Istaknuo je Slijepčević među ostalom i kako je ovaj film lijep primjer dobre suradnje između svih sektora, od produkcije nadalje. Uostalom, ideja da se radi film o Tomi Buzovu, čovjeku koji nije mogao šutjeti, i krenula je od producentske kuća „Antitalent” i to nakon što su Katarina Prpić i Danijel Pek pročitali kolumnu Borisa Dežulovića o Buzovu.

Herojstvo Tome Buzova

– Odmah nam je bilo jasno da je to snažna priča, bez obzira je li u formi teksta, ili filma, jer se radi o herojskom čini kojeg s e ne može zanemariti bez obzira na nacionalnost, bez obzira o kojoj se lokaciji radi – istaknula je Prpić.

Da Slijepčević bude njihov izbor za redatelja ‘kriv’ je, kazala je Prpić njegov dokumentarac „Srbenka”. Da pak koncept filma bude taj da u prvom planu nije lik Toma Buzova već lik onog koji šuti, ako ne i lik svih nas koji u pravilu šutimo, Slijepčević je, kako reče, odlučio dosta rano.

– Od početka je ideja bila baviti se ljudima koji nisu reagirali. Jer, nije u igri samo herojstvo Tome Buzova već njegova usamljenost. On je bio jedini. Zato u njegovim Kaštelima i stoji spomen pločica na kojoj piše: „Čovjeku koji nije mogao šutjeti, jednom od tisuću” – istaknuo je Slijepčević.

Život jednostavno, kako reče, ne funkcionira po principu super junaka koje nam nudi Hollywood, u životu ti usamljeni junaci ne da nisu svemogući već zbog junaštva gube glavu.

Velika tenzija

– Činilo mi se poštenije pričati o nama koji šutimo – jednostavno će, s pravom, Slijepčević.

A Silvije Mumelaš onaj je koji besprijekorno odglumio strah. I dok je Gorana Bogdana Slijepčević u startu imao na umu, Mumelaša je našao preko svojevrsnog javnog poziva. Jedino je on snimio kratku scenu tako da Slijepčević ne vidi tu glumca već čovjeka koji umire od straha.

„Kako se glumi strah”, pitao je Picula. Ne zna ni Mumelaš, ali zna da je sve odigrao rukama i nogama, da je sva tenzija bila dolje taman da se na ekranu ne vidi.

A što čeka film već danas, sutra!? U srijedu se čekaju nominacije za francusku filmsku nacionalnu nagradu Cesare, a do dodjele Oscara na članovima Američke filmske akademije je da film i pogledaju.

Prpić vjeruje da će u konačnici presudan biti utisak što ga film na članova Akademije ostavi. Taj je utisak, za sada i svuda, sjajan, baš kao što je bio i u utorak na VERN-u.