Održana promocija nove zbirke poezije pjesnika i esejista Milana Bešlića

Gradskoj loži, pod svodovima što čuvaju duh prošlih epoha i susrete suvremenosti, održana je promocija nove zbirke poezije Milana Bešlića pod naslovom »Boje riječi«. Okupljena publika svjedočila je jednom od onih trenutaka kada se riječ povezuje s bojom, a stih s podlogom platna. Na samom početku, ravnateljica Narodnog muzeja Zadar Vesna Sabolić istaknula je važnu ulogu Bešlića kao likovnog i književnog kritičara, naglašavajući njegovu dugogodišnju vezu sa Zadrom, podsjećajući kako je u Gradskoj loži i drugim izložbenim prostorima Muzeja predstavljao brojne eminentne slikare.

Osvrnula se i na posebnost zbirke »Boje riječi«, istaknuvši da nije samo knjiga poezije, već umjetničko djelo koje oblikuje osebujan svijet riječi povezujući ih s bojama.

–​ Bešlić je u svom osebujnom izrazu stvorio sjajnu poetsku sliku, a njegova interpretacija djela Igora Rončevića pokazuje duboko razumijevanje obiju dimenzija stvaralaštva, kazala je Sabolić.

Duh medija slike

Na predstavljanju su sudjelovali izvanredna profesorica dr. sc. Sanja Knežević, književnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić, te sam autor Milan Bešlić. Događaj je organizirao Narodni muzej Zadar u suradnji s Društvom hrvatskih književnika – Ogranak Zadar.

– Poštovani dragi prijatelji, veliko mi je zadovoljstvo predstaviti ovu zbirku pjesama upravo ovdje u Zadru. Razloga za to je mnogo, ali najviše zbog mog dragog prijatelja Igora Rončevića. Zahvaljujući njemu, i onom vremenu kada smo počeli dolaziti u Zadar uz pokojnog akademika Pavla Pavličića prije gotovo pola stoljeća, ovaj grad mi je postao poseban.

S Igorom i njegovom suprugom, mojom prijateljicom Brozović, dijelim brojne uspomene, a veseli me što su i danas ovdje. Posebna mi je čast pozdraviti akademika Nikolu Bašića, s kojim sam surađivao, i rektora Faričića, s kojim tek započinjem jednu novu suradnju. Vidjeti sve ove prijatelje, osobito mlade ljude, jer je i u njima ista ona duhovnost kao u nama koja nas je okupila ovdje, istaknuo je Bešlić.

Osobitu zahvalu uputio je i domaćinima — Narodnom muzeju Zadar te ravnateljici Vesni Sabolić, kao i interpretatorima profesorici Sanji Knežević i književniku Tomislavu Marijanu Bilosniću, čije su riječi, kako kaže autor, i njemu samom dale novi uvid u vlastite stihove.

Govoreći o samoj zbirci, Bešlić se osvrnuo na njezinu povezanost s likovnim djelima Igora Rončevića.

–​ Rončevićeva slika, s tom svojom vjerom u podlogu i snagu boje, ostavila je trag koji već dugo apostrofiram. Njegov rad nosi duh medija slike, gdje se boja neprekidno spaja s površinom, kazao je ovaj pjesnik, te je s dozom poetske skromnosti podijelio više o procesu svog stvaranja.

Stihovi u ladici

–​ Vergilije je pjesnicima savjetovao da minimalno deset godina drže stihove u ladici prije nego što ih pokažu svijetu. Iako sam počeo pisati od šesnaeste ili sedamnaeste godine, ali objavljivati sam počeo tek mnogo kasnije nakon što sam vidio da neke stihove vrijedi podijeliti s ostatkom svijeta, i nadam se da nisam pogriješio u tome, skromno će ovaj pjesnik.

Sanja Knežević, kao i Tomislav Marijan Bilosnić, održala je podužu interpretaciju Bešlićeve poezije. Na samom kraju izlaganja istaknula je kako čitatelji, uranjajući u njegovu poeziju, uživaju u vrckavim i inventivnim jezičnim igrama, ali se istovremeno prepuštaju i sanjarenju.

– To je poezija koja otvara prostor mašte, gdje čitatelj uranja u njezine riječi i počinje gubiti osjećaj razlike između vlastitih misli i autorovih stihova, prisvajajući ih kao svoja osobna iskustva. Tako postaje drugi glas te poezije. Ovi stihovi nastaju trajati i trajat će dokle god budu živjeli vjera i riječ, naglašava Knežević.

S druge strane, književnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić u svojoj analizi, između ostalog, ističe i glazbenu i slikarsku dimenziju Bešlićeva poetskog izričaja.

– Sam jezik dopire do nas svojom glazbom, gdje se jezik, glazba i strast boje i svjetlosti stapaju u pustolovnu priču o prirodi i njezinoj egzistencijalnoj zagonetnosti. Bešlić je pjesnik koji svjedoči upravo to, a kako bi rekao njegov prijatelj i kum Ante Stamać, on vraća pjesničku riječ stvarnoj konkretizaciji života, zaključio je Bilosnić.