Zlatko Gall predstavio svoju knjigu: Vinili su privilegij profesionalaca i onih koje nazivamo hipsterima

Povodom Mjeseca hrvatske knjige, u Američkom kutku Gradske knjižnice Zadar organizirano je predstavljanje knjige Šezdesete autora Zlatka Galla, novinara, pisca, glazbenog kritičara, povjesničara umjetnosti i arheologa. Gall već dugo objavljuje tekstove iz područja likovnosti i stripa, a svoju novinarsku karijeru započeo je još u studentskim danima u Omladinskom tisku. Pisao je o raznim temama iz područja likovnih umjetnosti, glazbe i društvenih fenomena, surađujući s brojnim publikacijama poput Vjesnika, Poleta, Džuboksa i mnogih drugih. Bio je kolumnist u Vijencu i mjesečniku More te novinar u Feral Tribunu, gdje je radio kao glavni urednik rubrike vezane uz glazbu. Također, član je Hrvatskog društva skladatelja, Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog novinarskog društva i hrvatskog PEN-a.

Predstavljanje knjige vodio je knjižničar i književnik Branimir Čakić, a na samom početku se Gall prisjetio svog prvog albuma kada je počela njegova diskofilija ili – ljubav prema sakupljanju ploča, albuma i općenito ljubav prema glazbi.

Glazbena inicijacija

– Album Revolver je za mene jedan od esencijalnih albuma, ne samo u diskografiji The Beatlesa, nego općenito u povijesti glazbe. Osobno sam emocionalno vezan za taj album jer sam ga prvi put nabavio dok sam bio u šestom razredu. Sjećam se da sam skupljao dinare, umotao ih u indigo papir i poslao u Englesku, firmi koja se zvala Central Record, koja je tada jedina prihvaćala dinare i slala albume poštom. To je bio moj prvi album. Zanimljivo je da sam ga naručio točno u vrijeme kada je izašao. Bio sam samo klinac, ali sam odabrao dobro – to je bio trenutak moje prave glazbene inicijacije. Apsolutno obožavam taj album. Omotnicu je dizajnirao Klaus Voormann, basist i prijatelj Georgea Harrisona i ostalih Beatlesa. To je za mene i dalje jedan od najvažnijih i najdražih albuma u povijesti rocka, započeo je Gall svoje predstavljanje bogatog štiva u kojem je prikupio niz zanimljivih činjenica.

Čakić mu je postavio pitanje kako mladima približiti slušanje ploča, s obzirom na to da se vinili polako vraćaju u modu, ali na »mala vrata«. Gall je na to odgovorio kako je nedavno pročitao podatak da su prve polovice 2024. obilježene stagnacijom prodaje vinila, što je prvi takav trend u posljednjih nekoliko desetljeća. Ključni razlog za to, kako ističe, su njihove visoke cijene.

– Za cijenu jedne long play ploče u bilo kojem CD shopu, možete imati pretplatu na brojne glazbene servise. Zato su vinili danas uglavnom ostali privilegij profesionalaca i onih koje nazivamo »hipsterima«, kojima je to »in«, ali i koji si to mogu financijski priuštiti, podijelio je Gall svoje mišljenje.

Kada je Čakić upitao Galla koji su po njemu najvažniji povijesni događaji šezdesetih, ovaj legendarni hrvatski glazbeni kritičar i novinar započeo je s Woodstockom, ističući ga kao apsolutno zanimljiv fenomen koji se održao 1969. godine.

– Ako bih birao pet ključnih događaja koji su obilježili šezdesete, krenuo bih unatrag, od Woodstocka. Taj događaj apsolutno fascinira kao fenomen. Po prvi put 500 tisuća ljudi okupilo se na jednom mjestu, što simbolizira vrhunac i kraj utopijskog hipijevskog sna. Nakon toga, taj san se pretvorio u noćnu moru, simbolički prikazano na koncertu Rolling Stonesa, gdje su Hells Angelsi, angažirani kao zaštitari, počinili brutalno ubojstvo. Woodstock je svakako fenomen, ali u glazbenom smislu bio je mnogo slabiji u usporedbi s trajno podcijenjenim Monterey Pop Festivalom. Na Montereyu su briljirali Jefferson Airplane i Otis Redding, a tamo je nastala i ona ikonična fotografija Jimi Hendrixa kako pali svoj Stratocaster. Niti jedna snimka s tog festivala nije loša, a zabilježeni su svi ključni nastupi na box setu, istaknuo je ovaj autor dodajući kako je drugi ključni događaj bio koncert Beatlesa na Shea stadionu u Chicagu, tijekom njihove turneje po SAD-u.

Trijumf Beatlesa

– Taj koncert bio je prekretnica jer je okupio 50 tisuća histeričnih tinejdžera koji su vrištali i padali u nesvijest. Beatlesi su svirali na maloj pozornici postavljenoj u centru stadiona, s nevjerojatnim razglasom za to vrijeme – pojačala od sto vata koja je za njih izradila tvrtka Vox. Nije bilo monitora, pa zbog vriske nisu čuli sami sebe, tako da su svirali bez sola. Pjesma bi završila kad bi John Lennon nakrivio gitaru, a Ringo Starr bi odsvirao završne udarce. Taj koncert je bio trijumf Beatlesa u Americi, prvi veliki nastup na stadionu, i nadahnuo je mnoge kasnije bendove, poput Ramonesa. Pjesme bez sola, ali s ogromnom energijom, pokazale su da melodiozna pjesma može biti odsvirana agresivno i trajati dvije minute ili manje, podijelio je Gall.

Kao treći bitan događaj navodi pojavu britanske glazbene skupine The Who, posebice u njihovoj postmodernoj fazi.

– Oni su, kao power trio – gitara, bas i bubanj – s karizmatičnim pjevačem, postavili temelj za mnoge kasnije bendove, poput benda Free i Led Zeppelina. Njihov koncertni album pokazao je nevjerojatnu snagu u tom formatu i utemeljio svojevrsni prototip za hard rock bendove koji su slijedili, kazao je ovaj vrsni poznavatelj glazbe, navodeći kao četvrti ključni događaj izlazak Bijelog albuma ponovno se vraćajući legendarnim Beatlesima, koji su zasigurno odigrali veliku ulogu u razvoju popularne glazbe.

– Iako je Abbey Road remek-djelo, Bijeli album je zapravo označio početak kraja Beatlesa kao grupe, jer su se počeli ponašati kao četiri individue pod jednim imenom. Na ovom albumu svaki član benda donosi svoj jedinstveni autorski pečat. Primjerice, Helter Skelter je možda prva rock pjesma sa svim elementima žestokog hard rocka, heavy metala i grungea, a ima čak i pankersku energiju. McCartney je želio snimiti nešto »žešće«, dok je Julia Johna Lennona pjesma koja je anticipirala indie folk ’90-ih. Taj album donosi i prvu reggae pjesmu u pop mainstreamu, Ob-La-Di, Ob-La-Da, te brojne inovacije koje su otvorile vrata za mnoge žanrove koji su i danas aktualni, objasnio je Gall.

Ploče umjesto honorara

I na koncu, zaključuje kako je peta ključna pojava ’60-ih godina bila glazbena revolucija koju su predvodili The Beach Boys, čiji doprinos također nije zanemariv.

– Njihova kreativnost i eksperimentiranje, osobito na albumu Pet Sounds na kojem su postavili nove standarde u glazbenoj produkciji, stvorili su trajnu ostavštinu u popularnoj kulturi, naglasio je Gall.

Govoreći o američkoj sceni tijekom 1960-ih, istaknuo je kako su američki glazbenici itekako bili svjesni ne samo Beatlesa, nego i onoga što se tada nazivalo Prvom britanskom invazijom u SAD-u.

– Kada govorimo o glazbenoj sceni Zapadne obale krajem ’60-ih, obično mislimo na San Francisco, iako je i Los Angeles bio dio te priče, ali u nešto manjoj mjeri. U LA-u su nezaobilazni bili The Doors i grupa Love sa svojom čudesnom psihodelijom, kao i brojni drugi bendovi koji su nastupali u legendarnom klubu Troubadour. Pritom je zanimljivo spomenuti jednu anegdotu o Eltonu Johnu. Naime, kada je dogovarao dvodnevni nastup u Troubadouru, kao veliki diskofil, dogovorio je da ga umjesto honorara isplate gramofonskim pločama iz tada najveće prodavaonice ploča na svijetu. Šezdesetih su se na sceni LA-a događale neobične stvari, a takvih primjera ima i kasnije. U glazbenom žargonu često koristimo izraz »čudo jednog hita«, no prijatelj me nedavno podsjetio da postoji i izraz »čudo bez hita« – za izvrsne izvođače koji nikada nisu imali ni jedan hit. Osobno jako volim tu garažnu scenu ’60-ih i psihodeliju u SAD-u, Britaniji i Europi, iz koje je kasnije nastala zanimljiva krautrock scena. Koliko vas je gledalo Oscarom nagrađeni film Searching for Sugar Man o kantautoru koji je šezdesetih u Detroitu objavio album za koji nitko nije čuo, dok je u Južnoj Africi, zahvaljujući pomorcima koji su donijeli tu kazetu, bio apsolutna zvijezda, i to do te mjere da su njegove pjesme ilegalno izdavali i distribuirali zbog “aparthejda”. E, pa taj kantautor u Detroitu nije imao šanse za uspjeh jer su u tom gradu prevladavali snažniji, protupunk bendovi poput Iggyja i The Stoogesa te MC5-a. S druge strane, da je živio u LA-u, gdje su postojali Love i brojni autori sličnog senzibiliteta, možda bi bio slavljen i u SAD-u. Puno toga u povijesti rocka, kao i u mnogim umjetnostima, ovisilo je o slučajnosti — ponekad je određena scena jednostavno bila spremna za novi zvuk, a ponekad nije, zaključio je ovaj iskusni glazbeni kritičar.

Teren za punk i grunge

Gall ističe bitan aspekt ove knjige, a to je da sve što se događalo u 1960-ima zapravo je postalo ključni temelj za eksploziju novih glazbenih žanrova u ’70-ima, pa čak i u ’80-ima, ’90-ima i 2000-tima.

– Korijeni gotovo svakog novijeg glazbenog pravca vode nas natrag u ’60-e – čak i hip-hop, koji su pioniri tog žanra temeljili na uzorcima izvođača poput Jamesa Browna, Georgea Clintona i drugih s početaka elektronske glazbe. Bez krautrocka i motoričkih, repetitivnih ritmova koji su tada uvedeni, danas ne bismo imali techno, a ni industrial. Isto tako, heavy metal i hard rock duguju puno ’60-ima, dok punk ne bi postojao bez garažne scene i ikona poput The Stoogesa i MC5-a – bendova koji su pripremili teren za punk scenu i grunge koji je kasnije procvao u Seattleu. Kako kaže stara uzrečica, koju ova knjiga dodatno potvrđuje: »Svaki novi val nastaje od stare vode«. Naime, nijedan glazbeni žanr ili desetljeće nisu se pojavili u potpunom vakuumu; svaki je, u većoj ili manjoj mjeri, utemeljen na onome što je bilo prije njega, bilo da se radi o izravnom preuzimanju utjecaja ili o reakciji na prethodne trendove, navodi Gall.

U svojoj knjizi autor posvećuje poseban osvrt na domaću scenu, koja tijekom ’60-ih u tadašnjoj Jugoslaviji, osobito u Hrvatskoj i Sloveniji, predstavlja početak jednog novog desetljeća koje se, za razliku od SAD-a, nije oblikovalo pod utjecajem generacije baby boomera, nego prestankom poslijeratne oskudice i partijskim kongresima te gospodarskim reformama koje su na određeni način liberalizirale politiku.

– Ta liberalizacija nije značila pluralizam političkih sustava, ali je svakako smanjila ideološki otpor prema robi i trendovima sa Zapada, što se izrazito osjetilo tijekom 1960-ih. U to vrijeme, Jugoton potpisuje licencne ugovore, a festivali zabavne glazbe cvjetaju, dodajući svojim programima i rock večeri, koje će krajem ’60-ih i početkom ’70-ih dovesti i strane izvođače, poput The Hollies i The Shadows. Robne kuće postaju simboli novog potrošačkog društva, a domaća modna industrija održava prve modne revije. Sve su to prekretnice koje potiču formiranje socijalističke verzije zapadne pop kulture. S glazbenog aspekta, počinje ozbiljniji razvoj domaće rock scene. Nažalost, tijekom 1960-ih snimljena su samo dva albuma koja bismo mogli smjestiti pod zajednički nazivnik pop-rocka – Naši dani Grupe 220 iz 1968. godine te Čovjek kao ja, prvi album Arsena Dedića iz 1969., koji kombinira pop i šansonijerske elemente. Iako su LP ploče bile rijetkost, tržište je bilo preplavljeno singlovima i EP pločama s dvije ili četiri pjesme. Na radijskim postajama počinju se vrtjeti domaće pjesme, a nakon uspjeha Grupe 220 i njihova hita Osmijeh, sve više domaćih izvođača i bendova snima covere stranih hitova koji su se u to vrijeme slušali na Radio Luxembourga. Upravo su oni namijenjeni plesnjacima te ubrzo motiviraju bendove na stvaranje autorskih pjesama, objasnio je Gall.

Domaća popularna kultura

Dodaje kako su ’60-e zapravo prapočelo domaće popularne kulture, te se osvrnuo na tadašnje tiskovine.

– Primjerice, 1969. izlazi Pop Express, nažalost kratkotrajni, no glazbeno inovativan časopis koji je neumorno promovirao pop kulturu, a grafička rješenja kreirao je sjajan dizajner Mihajlo Arsovski, poznat po dizajnu za zagrebačko kazalište ITD. Također, Plavi vjesnik, koji je sredinom ’60-ih pod uredništvom Pere Zlatara prošao značajnu transformaciju, od lista za mlade s dobrim stripovima postao je ozbiljan pop magazin. Na naslovnicama se pojavljuju domaći bendovi, prati se pop kultura, svjetske top-liste i domaća rang-lista najprodavanijih singlova, pa čak i talijanska. Dragutin Mlinarec, tadašnja ikona scene, u Plavom vjesniku uređuje autorsku kolumnu pod nazivom Visoki napon. Nešto takvo bilo je nezamislivo tek nekoliko godina ranije, no pop kultura polako ulazi u mainstream i postaje ozbiljan fenomen, osobito u Hrvatskoj. Upravo u ’60-ima kod nas počinje kultura slušanja albuma, iako LP format u potpunosti prevladava tek u ’70-ima, navodi ovaj glazbeni kritičar.

Prava ekspanzija dolazi tek u ’70-ima, a veliki korak predstavlja Bijelo dugme, bend koji postaje masovni fenomen i preokreće percepciju rocka na ovim prostorima.

– Prije Bijelog Dugmeta rock je bio više eksces nego unosna diskografska opcija. Prvi album grupe Time tiskan je u svega 500 primjeraka, no s Bijelim dugmetom sve se mijenja. Njihovom pojavom koncerti postaju profesionalniji – standardi produkcije, rasvjete, scenografije i ozvučenja dižu se na višu razinu. Rani koncerti ’60-ih i ranih ’70-ih bili su DIY, nerijetko s farovima Fiće, dok Bijelo dugme donosi pravu profesionalnost. Goran Bregović kao gitarist i frontmen bendu donosi scenski izgled inspiriran Jimmyjem Pageom. S njima rock i diskografski postaje ozbiljan biznis, s prodajama od 100 do 200 tisuća primjeraka. Bez njih i njihovog komercijalnog uspjeha, diskografske kuće poput Jugotona ne bi ni počele s objavama novovalnih i punk bendova krajem ’70-ih i početkom ’80-ih. Ti bendovi, uz pojavu tematskih i konceptualnih albuma, donose ozbiljnost i dubinu domaćoj glazbenoj sceni. Naime, dok se u ’70-ima u svijetu konceptualni albumi sve više stvaraju kao zaokružene autorske cjeline, i kod nas se albumi počinju shvaćati kao priča s pripadajućim vizualnim identitetom. Omoti ploča postaju zasebna umjetnička djela, daleko više od puke ambalaže, a sve to daje popularnoj kulturi novu dimenziju, zaključuje Gall.