Politička 2023. mogla bi biti jednako burna kao i minula

Bila je ovo godina u kojoj smo se mogli do kraja uvjeriti u snagu i postojanost biračkog tijela HDZ-a. U Europskoj uniji nema države u kojoj bi vladajuća stranka politički preživjela sve što se HDZ-u dogodilo u 2022.

U većini bi i ogromni problemi u obnovi dijela zemlje pogođenog potresom bili dovoljan razlog za pad vlade i političku kalvariju vodeće stranke koalicije na vlasti. A gdje su još uhićenja ministara, optužnice protiv niza drugih visokih dužnosnika te stranke, pravo more korupcijskih afera u koje su upleteni bili članovi HDZ-a, a o kojima su hrvatski mediji skoro na dnevnoj bazi opširno izvještavali. Sve to skupa, međutim, nije ni okrznulo, kamoli zatreslo HDZ, koji je i dalje uvjerljivo najpopularnija stranka u Hrvatskoj. Na birače HDZ-a, one koji su ostali privrženi stranci Franje Tuđmana, nije više moguće utjecati. S godinama se to tijelo, doduše, smanjivalo, nezadovoljni članovi i birači otpadali su i tražili za sebe neke drukčije političke opcije.

No, oni koji unatoč svemu nisu prestali biti lojalni HDZ-u, sada bi ga se vjerojatno čvrsto držali i u slučaju da u jednom danu i polovica Vlade završi u zatvoru. Možemo tek nagađati postoji li uopće nešto zbog čega bi HDZ pretrpio trajnu političku štetu.

U Hrvatskoj HDZ nikad nije dva mandata uzastopno proveo u oporbi. Samo dva puta je HDZ izgubio parlamentarne izbore, a onda su se, zahvaljujući svojim biračima, vrlo brzo regenerirali i vratili na vlast. Možda bi više od četiri depresivne godine u opoziciji, što bi povlačilo za sobom brojne negativne posljedice za strukturu HDZ-a i lanac ljudi koji o njemu ovise, pogubno djelovalo na ovo iznimno odano biračko tijelo, možda bi se ono u takvim okolnostima urušilo. Ali, to su samo spekulacije koje se možda nikad neće moći testirati u hrvatskoj stvarnosti. Stoga se njima u vodstvu HDZ-a ne opterećuju, važno im je da su krajem svakog mjeseca ankete dobre jer to stranku čini stabilnom, stišava sve eventualne bundžije.

Najglasniji oponent

Nije za Andreja Plenkovića i HDZ opasan ni predsjednik Zoran Milanović, ali im je tijekom 2022. upravo on bio najglasniji oponent. Doista je svašta javno govorio o premijeru i njegovoj stranci, koju je nazvao »u se, na se i poda se«, ali nije zbog Milanovićevih oporih riječi, uvreda i omalovažavanja rejting HDZ pao ni za promil. Može se zato zaključiti da predsjednikova strategija maksimalnog ogađivanja narodu Plenkovića i HDZ-a nije polučila nikakav uspjeh. A istovremeno je on svojom zapaljivom retorikom, koja je uključivala i začudne analize pozadine rata u Ukrajini i stanja na bojišnici, prilično ohladio vlastite pristaše koje su ga pogurale u Ured predsjednika. Je, Milanović je, kao i njegovi prethodnici na Pantovčaku, ipak političar koji u Hrvatskoj uživa najveću potporu.

foto Davor Kovacevic

Ona mu je, međutim, bitno manja nego u proljeće 2020., a zasad nije jasno što uopće namjerava i s tim simpatizerima koji se u anketama danas izjašnjavaju za njega. Koji je Milanovićev »endgame«, hrvatska javnost nije doznala niti u godini na izmaku. Političko samožrtvovanje kako bi se nepopravljivo diskreditiralo HDZ, za pretpostaviti to nije. Uostalom, sigurno je i sam svjestan da HDZ-u nije naudio niti verbalnim napadima na njihove dužnosnike skoro bez presedana. Što li je sve izgovorio o premijeru, Mariju Banožiću, Gordanu Grliću Radmanu... Ako je možda ovo što Milanović radi zapravo njegova priprema za pokušaj osvajanja drugog mandata, što nije pošlo za rukom nikome nakon Stjepana Mesića, imao je za to i puno lakših načina. Šanse Milanovića iz kampanje 2019. da pobijedi i na sljedećim izborima bile bi više nego solidne. Lijevo od centra ne bi imao pravog izazivača, a u HDZ-u se za predsjedničkog kandidata ne nameće nitko poput Kolinde Grabar-Kitarović 2014. godine. Dakle, Milanović nije skrenuo sa staze koju je politički utabanao 2019. jer mu je jedini cilj održati se na Pantovčaku ukupno deset godina. Možda će se u 2023. nekako iskristalizirati što to točno smjera aktualni predsjednik Republike.

Heterogena oporba

Za parlamentarnu opoziciju, formalno glavne protivnike HDZ-a, to nije upitno. Oni na sljedećim izborima, a redovni su 2024. godine, žele preuzeti upravljanje Hrvatskom. Ali ne znaju još kako to napraviti, kako se suprotstaviti HDZ-u. Nema Plenkovićeva stranka ni blizu toliko birača da može bezbrižno čekati izbore. I sada Vlade ne bi bilo bez zastupnika u Saboru kakve je pokojni Milan Bandić jednom proglasio žetončićima. Da Silvano Hrelja i Hrvoje Zekanović, koji su izabrani u parlament na listama oporbenih stranaka, nisu zaključili da im je ipak bolje biti s HDZ-om, Andrej Plenković ne bi danas obnašao premijersku dužnost. Znači ima u HDZ-u nešto što snažno privlači pojedine zastupnike opozicije, a za što ona nije uspjela pronaći odgovor. Prije izbora će kandidate za Sabor sigurno određivati prema rigoroznijim kriterijima nego ikad, ali to nije dovoljno da bi se porazilo HDZ. Plenkovićevi protivnici moraju ojačati, što nisu uspjeli ove godine, a potom dogovoriti model izborne suradnje koji će ih učiniti konkurentnima. Nimalo lagana zadaća budući da je oporba politički i svjetonazorski izrazito heterogena, a nisu ni iznjedrili lidere koji bi motivirajuće djelovali na građane i povećali mizeran odaziv na izbore od kojeg HDZ, sa svojom lojalnom vojskom birača, ima ozbiljnu korist. U opoziciji još svi oni zadovoljavajuće funkcioniraju, nije ni 2022. bilo puno situacija u kojima je HDZ-u stizala pomoć s druge strane Sabora. Ali, dijeliti vlast nešto je neusporedivo, tko bi to mogao povjerovati da bi ljevica dobro upravljala državom u kooperaciji s Mostom ili čak Domovinskim pokretom.

Na tu kartu igra Plenković, koji nije odbacio mogućnost da i treći put povede HDZ na parlamentarne izbore. Premijer se politički enormno trošio ove godine, neprestano je morao komentirati afere u koje su upadali članovi HDZ-a, nema rješenja za nestvarno sporu obnovu, a energiju mu je odnosilo i iscrpljujuće nadmetanje s Milanovićem. No, istodobno je nastavio uljepšavati sliku sebe kao kompetentnog i odgovornog vođe, čovjeka koji je hrvatskom narodu osigurao Pelješki most, Schengen i euro, svrstao ga među saveznike Ukrajine kontra ruskog agresora i još mu daje novac kako bi prebrodio nedaće inflacije. Dok ja sve to radim, moji protivnici statiraju u godini isporuke, temeljna je bila Plenkovićeva poruka u 2022. Kompletnu oporbu, osim Socijaldemokrata, IDS-a, Milana Vrkljana i Zlatka Hasanbegovića koji su glasovali za sudjelovanje Hrvatske u misiji obuke ukrajinskih vojnika, prikazivao je kao bezvrijednu nakupinu koja, za razliku od njega, nije sposobna podijeliti građanima niti kune državnog novca i još neznalicama u sferi vanjske politike koje nemaju pojma što je to uopće Schengen i zbog čega je presudno podržati herojski otpor Ukrajinaca. Opozicija mu, zahvaljujući i objektivnim ograničenjima, nije adekvatno uzvraćala.

Političke kombinacije

SDP je sa svojim logičnim saveznicima formirao koordinaciju progresivne opozicije, s intencijom stvaranja platforme koja bi na razini svjetonazora postala alternativa HDZ-u. Glasovanje o hrvatskoj participaciji u misiji EUMAM raskolilo je tu grupaciju. Nakon što su Socijaldemokrati podržali takav prijedlog Plenkovićeve vlade, predsjednik SDP-a Peđa Grbin objavio je da nema više suradnje s bivšim stranačkim kolegama, s čim su se oni složili. IDS nije apostrofirao, ali i na njih se odnosila Grbinova kritika svih koji nisu prihvatili stav kako nisu obavljene potrebne proceduralne predradnje, koje bi uključivale i predsjednika Republike, da bi Hrvatska mogla preuzeti obvezu i na ovaj način pomagati borbu Ukrajine. Socijaldemokrati su možda jednokratna stranka koje neće biti u idućem sazivu Sabora, ali partnerstvo s IDS-om nužno je za SDP.

Njih se Grbin, makar se u prošlosti sukobljavao u Istri s IDS-om, ne može odreći. S Možemo! odnosno Klubom zastupnika zeleno-lijevog bloka, SDP je u korektnim odnosima, nije u 2022. u Saboru između njih bilo prijepora. Ali, nisu se niti pomakli u dogovorima o nastupu na parlamentarnim izborima. Hoće li na njih izaći u koaliciji ili odvojeno, još nisu odlučili. Tijekom 2023. morali bi se o tome usuglasiti, ne mogu za to čekati izbornu godinu jer Plenković Sabor može rapustiti već u veljači ili ožujku 2024. I sa strankom Centra, čije je uporište Split u kojem imaju gradonačelnika Ivicu Puljka, SDP treba definirati političku budućnost.

Što, pak, s Mostom? Oni su odriješita oporbena stranka, s HDZ-om, nakon dva propala aranžmana, nipošto ne žele, a jednak animozitet osjeća Plenković prema mostovcima. Međutim, Božu Petrova, Nikolu Grmoju, Miru Bulja, Ninu Raspudića, teško je ukalupiti, skladna suradnja Mosta i lijevih i centrističkih stranaka u Vladi nije baš zamisliva. Blokada procesa donošenja odluka prije je ono što pada na pamet kada je riječ o toj potencijalnoj političkoj kombinaciji. Usto, veliko je pitanje bi li i zajedno mogli dobaciti do natpolovične većine u Saboru. Zastupnici nacionalnih manjina profilirali su se kao rezervoar glasova za HDZ, ali mogli bi oni pronaći interes i u suradnji sa SDP-om, možda čak i s Mostom. S Domovinskim pokretom i Hrvatskim suverenistima dio ih, SDSS, već ne. No, promjena vlasti bez asistencije stranaka desnijih od HDZ-a možda nije moguća. Međutim, Vlada u kojoj bi sjedili Peđa Grbin, Nikola Grmoja, Sandra Benčić, Dalija Orešković i Stjepo Bartulica ne ulijeva povjerenje. Puno je, dakle, političkih nepoznanica koje zahtijevaju jasne odgovore u 2023., ponajprije onaj tko će s kim, odnosno kakva suradnja ne dolazi u obzir.

Očekuje se nastavak žestoke konfrontacije glavnine oporbe i HDZ-a, a u tom je kontekstu iluzija uspješan dovršetak postupka ustavnih promjena započetih 2022. Loša referendumska pravila neće se mijenjati. Ove je godine došlo i do potpune paralize u odnosima Milanovića i Plenkovića. Predsjednik i premijer nisu se samo svađali nego je i nastupio posvemašnji zastoj u segmentima upravljanja državom u kojima obojica imaju ovlasti zajamčene Ustavom. Ništa ne ukazuje na određeno zatopljavanje u 2023. i rješavanje barem nekih personalnih pitanja. Tamo gdje je, primjerice, Hrvatska ostala bez veleposlanika, neće ga dobiti niti iduće godine.