Petak, 22. studenog 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

SVJETSKI DAN POŠTE

Poštar Miro Jermen o zanimljivosti svog posla: Pas me ugrizao jednom, a vozio sam čak i - pčele

Autor: Nina Vigan

09.10.2024. 11:00
Poštar Miro Jermen o zanimljivosti svog posla: Pas me ugrizao jednom, a vozio sam čak i - pčele

Foto: MISLAV KLANAC



Prema povijesnim izvorima, prvi oblici organizirane poštanske službe pojavljuju se u Egiptu oko 2000. godine prije Krista, za vrijeme XIX. dinastije faraona. Tijekom povijesti postojala je potreba za organiziranim prenošenjem poruka u vojne ili gospodarske svrhe, a taj posao su obavljali glasnici na devama ili pješaci.


Danas naše poštare viđamo na motorima, u kombijima, u hodu s velikom teškom torbom preko ramena ili pak na biciklima. Ova duga tradicija slavi se diljem svijeta, stoga 9. listopada obilježavamo Svjetski dan pošte, dan koji je proglašen 1969. godine na Svjetskom poštanskom kongresu u Tokiju kako bi se obilježila obljetnica Svjetske poštanske unije stvorene 1874. godine.


Jako je brz


Upravo ovim povodom, družili smo se s poštarom Hrvatske pošte u Zadru. Naš susret, organizirali smo, naravno, ispred glavne pošte na Relji, a dočekao nas je, kako smo saznali, jedan od bržih poštara u zadarskoj pošti. Miro Jermen, zadnjih pet godina raznosi pakete i pisma u sklopu najbrže usluge pošte – Paket24. I zbilja, jako je brz. Tek što smo se upoznali, uputili smo se na sljedeću adresu isporučiti paket. Miro svoj radni dan započinje u sedam ujutro, u centrali gdje organizira svoje pošiljke i sprema se za put kombijem do Relje, pa prema Branimiru, na Bokanjac, pa na Borik, sve do Dikla.




Za početak, Miro je zgrabio paket koji smo nosili na treći kat zgrade. Velikim korakom grabio je preko skala, a mi smo ga slijedili dok nam je pričao što nas danas čeka.


– Imamo danas oko 75-80 adresa iznijeti, a tu je oko 100 i više paketa. Uglavnom nosim pakete, imam samo desetak pisama, a vozimo i ove bitne pošiljke s rokom uručenja do 11 sati. Vozimo i dosta firmi, robu koju su recimo naručili za dućane. Usluga koju ja radim, bazirana je na pakete, pa nemamo baš puno razglednica, pisama i slično. Jedino što ima još su brzojavi koji su još uvijek aktualni. Brzojavi se i dalje stvarno šalju za rođendane, proslave, sućuti i slično, kazao je Miro, a dok smo mi pričali već smo se i spustili s trećeg kata i našli na novoj adresi gdje ga dočekuju s riječima: »Di si, prijatelju.«


– Nisam nikad mislio da ću biti poštar, ali, eto, takav je nekako život. Probao sam to raditi, svidio mi se način rada jer sam ja tip koji ne može biti na jednom mjestu. Ovako nekako vrijeme brže ide. Evo, baš sam i završio u Paket24 brzoj dostavi, dobro je ispalo. Posao je brz, dinamičan, nikad nije dosadno, kazao je Miro dok smo uskakali u njegov kako kaže ured kombi i vozili dalje na Lipoticu.


Pokazao nam je bitne pošiljke s rokom uručenja, a tu su bili i međunarodni paketi, osiguranja i slično.


– Meni osobno je dobro u brzoj dostavi, imamo nekad teže pakete, ali navikli smo. Imamo ograničenje težine paketa do 30 kg, a dok nije bilo tog pravila bilo je tu paketa frižidera i slično, bilo je svega, kazao je Miro dok smo hodali uručiti jedan vrijedan paket. Nažalost, na adresi nije bilo primatelja, pa smo ga zvali telefonom.


FOTO: MISLAV KLANAC


Zvoni i više od dva puta


– Ovo je hitna pošiljka, pa je vjerojatno tu negdje u blizini. Iako, nitko se ne javlja na pozive, pa ću se morati vratiti malo kasnije kad obavim sve ostalo. Nema smisla da vraćam paket u poštu, vratit ću se jer se inače uvijek javi. Sad smo obavili pet paketa, a dalje nas čeka još malo međunarodnih. Evo, na ovoj se vidi po rukopisu da ga je pisao netko stariji. Zanimljivo je primijetiti kako svatko ima nekog svog u svim krajevima svijeta, kako razmjenjuju poštu. Zanimljivo je baš. Također je zanimljiva i naša sljedeća pošiljka koja nema ni broj ni kontakt primatelja. Takvu pošiljku moram staviti pod nepoznato, jer ta ulica ima dvadeset portuna pa dok bih ja to obišao, prošla bi mi smjena. Ova pošiljka morat će natrag u poštu, pa će netko doći po nju. Ja se stvarno trudim sve isporučiti i, u principu, imam dobru isporuku. Jučer sam imao 78 komada i samo sam jedan morao vratiti zbog krive adrese i kontakta, napomenuo je Miro.


Kako smo rekli, Miro je već pet godina poštar, a cijelu jednu godinu dana je učio, bilo mu je izazovno dok nije pohvatao apsolutno sve. Naš poštar sad zna imena svake ulice, svaki portun, sve firme, a na neka vrata zvoni i više od dva puta.


– Radimo mi svašta, naplaćuješ, voziš, a imaš i otpremnice i razgledavanje robe koje zna biti ljeti malo naporno. Sad nam je najlipše raditi, nema gužve, nađe se parkinga. Iako, što se tiče vožnje tj. parkinga, nemamo nigdje dostavno mjesto. Samo ono jedno na Poluotoku i to je to. Svaka firma treba imati prilaz, ali većina nema, pa se moraš snalaziti i gaziti po nogostupima. I tako svaki dan, kazao je Miro dok smo stizali na drugu adresu ostaviti deset paketa.


U svom poslu naš poštar stekao je prijateljstva, ljudi ga ljubazno dočekuju. Kako nam je kazao, bude nekad i manče, nude ga kavom i kolačima, voćem iz dvorišta, a on je jednom prilikom staricu koja je pala i zapomagala na zidiću odvezao doma.


– Sad idemo na Branimir, pa će onda poslije toga biti kao da i ne radim. Na Branimiru nitko ne voli voziti, nema prostora za stati, gužva, puno zgrada i portuna. Više volim voziti po kućama, bude tih lipih situacija kad se susrećeš s ljudima. Evo, jučer mi je jedna gospođa dala kroasan za marendu. Jednom sam napravio uslugu čovjeku kojem je bilo hitno nešto, zamolio me da se vratim i iz zahvale ostavio mi je čokoladu i manču, kazao nam je Miro hvatajući drugi paket, na kojem je bila pogrešna adresa. Srećom, na pošiljci je bio kontakt, pa smo čekali gospođu koja je bila u blizini da dođe do nas.


FOTO: MISLAV KLANAC


Čuvar dvorišta


– Navikao sam na sve, meni nije problem ništa. Sve odradim u svoje radno vrijeme i sve je u redu što se tiče posla. Da ga ne volim, ne bih ga ni radio, istaknuo je Miro, a mi smo ga upitali koja je najčudnija pošiljka koju je nosio.


– Iskreno, najčudnije su bile žive pčele. To mi je uvijek bilo zanimljivo, jedino to od životinja smije se voziti u Hrvatskoj pošti. One imaju svoje posebne kutije, a najzanimljivije je to što je svaka pčela označena, ima svoj broj. Ja vozim, one zuje. Ne smiju biti na suncu, upalim im klimu i stavim u hlad tu naprijed. Ponekad, ljudi šalju i kvarljivu robu, bude i mesa pa zna nekad biti malo neugodan miris. Ljudi ne napišu što je, a ne zapakiraju dobro… bude stvarno svega, govorio nam je Miro dok smo se vozili prema drugoj adresi. Za tren, već smo podijelili dosta paketa i već smo bili na Branimiru. Vidjevši psa na ulici, morali smo ga upitati i za onaj stereotip o psima i poštarima.


– Ja volim pse, al’ ima puno pasa koji ne vole poštara. Jedan me skoro ugrizao za ruku. Ja dajem paket ženi, a on mene preko zida za ruku uhvati. Nije me skroz zagrizao, ali je dobro ogrebao. Nije me strah tih susreta, ali ne bude ti svejedno baš kad ulaziš u neka dvorišta jer neki uopće ne stave znak da imaju psa, kazao je sliježući ramenima Miro s kojim smo se već penjali na četvrti kat ostaviti paket gospodinu koji je s nama podijelio priču o njihovom starom poštaru koji je sad u penziji, a koji je pjevajući nosio pakete i pisma. Naš poštar možda ne pjeva, ali je najbrži i već je bilo vrijeme da se rastanemo, da ga više ne ometamo jer pošiljke čekaju da stignu na odredište.


FOTO: MISLAV KLANAC