Branimir Vujević: "Bili smo čudo, u finalu smo vjerovali da ćemo biti zlatni"

U svojoj bogatoj veslačkoj karijeri koja je trajala od 1990. do 2010. Branimir Vujević ostvario je veliki broj uspjeha od kojih je najveći osvajanje brončane medalje u posadi hrvatskog osmerca na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. U osmercu su Vujevića, koji je bio štroker, odnosno udarač ritma cijeloj posadi, veslali i Igor Francetić, Tihomir Franković, Tomislav Smoljanović, Nikša i Siniša Skelin, Krešimir Čuljak, Igor Boraska i kormilar Silvijo Petriško. Zlato je osvojila Velika Britanija, a srebro Australija. Nakon starta najbolje je krenula posada Velike Britanije, a iza nje naš osmerac koji je zadržao drugo mjesto i nakon starta te većinu utrke, ali ga je u završnici utrke prestigla posada Australije. Odbijen je i završni napad uvijek neugodnih Talijana.

– Prošle su 24 godine. Nije malo, a čini mi se kao da je bilo jučer. Što ste stariji, to vrijeme brže ide, ha, ha – kaže Vujević koji je donio u Zadar prvu olimpijsku veslačku medalju nakon 1924. godine kada su članovi zadarske Diadore u osmercu osvojili također brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Parizu.

Početak osmerca

Počeci sada već slavnog hrvatskog osmerca sežu u 1995. i 1996. godinu. Imalo je hrvatsko veslanje tada dvije vrhunske posade četveraca bez kormilara, koje su na međunarodnoj regati u Luzernu veslale u finalu ravnopravno s najboljim svjetskim četvercima, što je bio vrhunski rezultat. Tih godina nije bilo regata Svjetskog kupa pa je regata u Luzernu, pored Svjetskog prvenstva, predstavljala najjači kriterij u veslačkom svijetu. Možda se već u Atlanti 1996. mogao dogoditi osmerac i rezultat iz Sydneya…

– Zaokret se dogodio 1999. godine kada je na Svjetskom prvenstvu u St. Catharinesu u Kanadi sastavljen osmerac koji je poslužio kao temelj i putokaz osmercu koji će osvojiti medalju u Sydneyu. Plan je bio uzeti olimpijsku normu, što je tada značilo biti među sedam najboljih. U Kanadi to nije ostvareno, ali naš je osmerac je bio konkurentan te napredovao iz utrke u utrku. Sve je to bio i plod sustavnog rada čitavog ljeta na Peručkom jezeru.

Sljedeće, olimpijske godine, sastavljeno je više konkurentnih posada dvojaca bez kormilara sposobnih ići brzinama ispod 6 minuta i 40 sekundi, čime su stvorene pretpostavke za kvalitetan rezultat.

– Vidjelo se to odmah na Croatia openu početkom travnja te kasnije na Prvosvibanjskoj regati. Iako je hrvatsko veslanje imalo samo jednu vizu za Sydney i to u dvojcu bez kormilara, te su u početku svi ostali veslači bili orijentirani upravo na dvojac kao glavnu disciplinu, nakon kontrolne regate u talijanskom Piedilucu, gdje se ispostavilo da imamo dva vrlo izjednačena četverca bez kormilara, uz postojeći dvojac, odlučeno je da se na prvu regatu Svjetskog kupa u München ide u osmercu.

I nije se pogriješilo. Osmerac je uvjerljivo trijumfirao, porazivši kasnijeg olimpijskog pobjednika Veliku Britaniju.

– U tom trenutku vidjelo se da imamo posadu s velikim potencijalom, ali trebalo je još proći posljednju stepenicu pred odlazak u Sydney – kvalifikacijsku regatu u Luzernu. Preostalo je samo dva mjesta, a glavni konkurenti su bile velesile – Kanada i Njemačka. U napetoj i izuzetno psihofizički teškoj utrci zauzeli smo drugo mjesto iza Kanade, a ispred Njemačke, koja je ostala bez plasmana na Olimpijske igre. I danas se naježim kada se sjetim tih utrka i pobjeda protiv posada koja se bile favoriti u tim utrkama.

Pobijedili SAD

Sretni i prepuni elana za rad veslači su se vratili u Hrvatsku gdje su završne pripreme odrađene u Splitu i Sinju odnosno Peručkom jezeru. Prvi korak bio je izboriti finale Igara.

– Već je odlazak na OI, pogotovo u osmercu, bilo veliko ostvarenje. Na Igrama je bilo devet osmeraca, najboljih od najboljih, i bilo je jasno da svatko može osvojiti medalje ili biti zadnji. No, prva utrka, eliminacija, podigla je očekivanja do zlatne medalje. Pobijedili smo u toj utrci Sjedinjene Američke Države, posadu koja je osvajala naslove svjetskih prvaka tri godine prije toga.

Po završetku finalne utrke činilo se po licima naših veslača da nisu zadovoljni trećim mjestom.

– Veslanje je bilo među prvim sportovima, počelo je u nedjelju i završilo za tjedan dana. Teško je opisati što smo proživljavali tih sedam dana. Pobjeda u borbi za finale nas je toliko ponijela da je istina da smo prvih pola sata nakon osvajanja bronce svi bili malo tužni. To je valjda tako s nama. Nekada razmišljate samo o tome kako doći na Igre, pa onda mislite, hajde da pokušamo osvojiti medalju, a kad se to i dogoditi onda vam bude žao ako nije zlatnog sjaja.

Svjetsko srebro

Živo je Vujevićevo sjećanje na sve što se događalo na Igrama.

– Kada vidite toliko država sudionica, šarenilo svega, a opet i neko zajedništvo oko sporta ponese vas olimpijski duh. Kako to ovako kažete čini se da je patetika, ali nije tako. Olimpijske igre su zaista posebno natjecanje. Kad je završio veslački tjedan osjetili smo veliko olakšanje. Mogli smo se posvetiti turističkim dijelu, razgledavanju grada i podržavanju ostalih naših sportaša.

Ipak, osmerac, kojem se tepalo da je prvi hrvatski »nosač aviona«, nije dugo potrajao. U Ateni 2004.,su veslala samo trojica veslača iz Sydneya. Braća Skelin osvojila su srebrnu medalju u dvojcu bez, a Igor Boraska nastupio je u četvercu bez. Zamah rezultata iz Sydneya trajao je još nekoliko godina, pa je osvojeno drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu 2001. u Luzernu, četvrto u Sevilli 2002., te više medalja na regatama Svjetskog kupa tijekom tog razdoblja.

– Tako je ispalo. Pokušalo se s Pekingom 2008., ali nismo uspjeli. Nije lako osam vrhunskih veslača zadržati na okupu jedan olimpijski ciklus. Puno je mogućnosti u veslanju i kombiniranja u drugim posadama. Netko procjeni da mu je bolje biti u dvojcu ili četvercu nego u osmercu – zaključuje Vujević, poznat po izuzetno istančanom osjećaju za ritam u brodu. Znao je odlično zaposliti posadu iza sebe…

Nakon Atene bez Zadrana

Veslački klub Jadran nakon 2004. i Igara u Ateni na kojima su u četvercu »bez« nastupili Marko Dragičević i Petar Milin, više nije imao predstavnika na olimpijskim igrama. Prije toga u kontinuitetu od Seula zadarski su veslači sudjelovali na najvećem sportskom natjecanju. Pamti se i München 1972. i nastup braće Josipa Bepa te Romana Bajla.

– Od Seula do Atene je i bilo zlatno razdoblje našeg kluba i trenera Romana Bajla. To se vidjelo na seniorskim rezultatima, a iz toga su dolazili i olimpijci. Danas je taj proces puno teži, zahtjevi djece i mladih su se promijenili na svim životnim razinama, tako i u sportu. Jadran i danas dobro radi, imamo osmerce koji su dvije podine prvaci Hrvatske u kategoriji do 17 i 19 godina. A zna se da smo dugo dominirali s osmercima u Hrvatskoj kada smo 13 godina zaredom bili seniorski prvaci države. Vjerujem da će opet doći vrijeme za zadarske veslačke olimpijce.