ponedjeljak, 22. srpnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

27 C°

DIKLO

ĐIR PO KVARTU (17) U Diklu nema nikakvih sadržaja, ni Dikljanaca: 'Nemamo ni mesnicu, ni ljekarnu...'

Autor: Nina Vigan

22.07.2024. 15:13
ĐIR PO KVARTU (17) U Diklu nema nikakvih sadržaja, ni Dikljanaca: 'Nemamo ni mesnicu, ni ljekarnu...'

Foto: LUKA JELIČIĆ



Diklo je smješteno na zapadnom dijelu grada, a uska cesta uz more vodi do najfrekventnijih mjesta u ovom kvartu. Inače, Diklo ima bogatu povijest, spominje se prvi put već 918. godine, u oporuci zadarskog priora Andrije, a tu su i zapisi iz 10. st. kad je hrvatski kralj Mihajlo Krešimir II. darovao Diklo benediktinskom samostanu sv. Krševana u Zadru. Štoviše, u travnju smo pisali i o velikom arheološkom otkriću u Ulici Peroša, neposredno uz sportski centar Zgon, kad su prilikom izvođenja radova na aglomeraciji pronađeni zidovi velikog kompleksa vile rimskog moćnika. Prilikom našeg posjeta, arheološka istraživanja bila su završena, a dok se čeka nastavak radova na aglomeraciji nakon ljetne sezone, šljunčana cesta zadaje muke stanovnicima u obližnjim domovima zbog prašine.


Carstvo prašine


– Ne mogu od prašine živjeti, kazala nam je Kate koju smo sreli u navedenoj ulici.


– Počeli su auti, jedan za drugim spuštati se gore s ceste i to je Bože, sačuvaj ovako živjeti! Najprije se kopala kanalizacija, pa je četiri mjeseca bilo otkopano jer su arheolozi nešto našli. Onda ovi nisu stigli napraviti cestu i sad će nam do jeseni biti ovako poravnato samo šljunkom. Jedan dio kanalizacije je postavljen, a jedan nije. Ali čujem kako ljudi pričaju, svaki tren negdje nema vode, negdje curi po cesti… A svi ćemo mi to platiti. Jedno vrime nismo imali ni autobusa, nego bi samo mogao doći do Delfina jer se tu nema gdje okrenuti, kazala nam je Kate koja već 50 godina živi u ovom kvartu ili kako neki Dikljani kažu – u selu.




– Nekad se za Diklo govorilo da je »zlatni vrtić« koliko nam je ovdje bilo lijepo. Ali u zadnje vrime, ništa se ne događa, nema sadržaja. Osim Zgona gdje su se od lani počeli okupljati, nema nigdje ničeg. Nismo imali ni dućana skoro godinu dana. Nema ni ljekarne, pošte, ni bankomata ni vrtića. Samo su napravili zgradu Mjesnog odbora koju nitko ni ne upotrebljava, a moglo bi se makar zimi nešto organizirati jer zimi nigdi nikog. Jedino što nam je ovdje lijepo je to što imamo ovo malo mora blizu i eto, žalosno je istaknula Kate koja je kroz prašinu krenula kući.


Mi smo se dalje uputili u stari dio mjesta, a imali smo osjećaj da smo ušli kroz nekakav portal jer, kad smo se makli s onih poznatih ulica, oko nas su bile samo stare kamene kuće, neke obnovljene, a neke ne. Stare kamene ograde, uske uličice kojima je, kako nam je jedna gospođa kazala, samo tovar mogao prolaziti. Cijelim putem pratila nas je jedna znatiželjna maca, a uz vjetar, zvuk i miris mora koje se pred oluju mreškalo imali smo osjećaj da smo na nekom otoku. S obzirom na to da naša mala maca nije bila baš pričljiva, vratili smo se na one poznate ulice i uputili na drugu lokaciju koju mnogi Zadrani pamte po gustoj borovoj šumi i jednom starom kampu kojeg više nema, baš kao ni borova koji su porušeni nakon olujnog juga koje ih je prije par godina oštetilo. Sad je na toj lokaciji parking, a jedna od gospođa koja živi u blizini požalila nam se na prašinu zbog koje mnogi susjedi ni ne otvaraju prozore.


FOTO: LUKA JELIČIĆ


Kockaste kuće


Na plaži pored poznatog dikljanskog kafića Guam nalazi se i pekarna te druga trgovina u kvartu. Tu je još jedan ugostiteljski objekt, ali nema više trafike na početku plaže. Silvanu smo sreli ispred pekarne, a otkrila nam je kako joj je divno tu živjeti, iako…


– Krasno nam je, samo nemamo ni pošte, ni vrtića, ni ljekarne. A i za ovaj dućan se borimo, jer su rekli da će ga ukinut’. Onda znate gdje živimo! Nemamo ništa, nema ni mjenjačnice više, a bankomat smo dobili opet nakon godinu dana. Ovdje je bilo prekrasno prije, ali borovi su porušeni. Sad je taj teren privatan, a ne znamo što će biti kasnije. U ovom kvartu mi smeta i stil gradnje, uz to što kronično nedostaje zelenila. Tu su sve kockaste kuće, to nije dalmatinski stil gradnje i to je trebalo urbanistički regulirati i zabraniti, kazala je Silvana dodavši da je makar ostalo puno dobrih ljudi u kvartu, iako se sve manje i manje druže i kao da taj dalmatinski način života nestaje.


S obzirom na to da su mještani više govorili o nedostacima, a sve manje o nekim dobrim stvarima ovog kvarta polako smo se pitali koliko je ovaj kvart zbilja elitan, kako to neki vole isticati. Nakon oluje koja se izlila na grad, na cestama u Diklu ostale su samo lokve koje nisu imale gdje oticati, čekale su sunce, a na uskoj prometnici izmjenjivali su se pješaci i automobili pokušavajući ih zaobići. Naši sljedeći sugovornici, majka Snježana i sin Elvis, vole Diklo i ovaj kvart ipak ne bi mijenjali.


– Nemamo ni mesnicu, ni ljekarnu, ni poštu, ni vrtić, ni trafiku. Nigdje se ništa ne događa, samo kod Zgona na igralištu kod »Taverne« nekad nešto bude. Jedino je prošlo ljeto bio koncert tu na plaži kod nas. A inače, mladi se nemaju gdje okupiti i nemaju gdje izaći, a isto tako nema nego jedno jedino dječje igralište. Zato su se napravile zgrade na samoj cesti, kazala je Snježana koja se prisjetila i vremena kad je Diklo bilo pravo selo i onih obitelji koje su naseljavale ovaj kvart; Matešići, Grancarići, Milini.


Elvis i Snježana


Crna rupa


Kako su nam rekli, sve je tu bila bodulska zemlja.


– Granica za vrijeme Italije je bila tamo gdje je Delfin i sve zapadno je bilo Diklo, a ovo ovdje je bila Italija. I sad to zovu rampada…. Moj muž je pravi Dikljanac, oni su imali kuću poviše crkve. To su zvali torovi i Dikljanci ih nisu voljeli jer su kao »torovljanci«, a u biti su svi Dikljanci, prisjetila se Snježana dodavši da voli Diklo kakvo god da je.


– Jednostavno nema ništa u ovom kvartu, nemamo ni doktora ni zubara. Imamo ovaj jedan dućan i kafić, dva. Nema vrtića, a škola je područna i pohađaju je djeca samo od prvog do četvrtog razreda. Nema nikakvog sadržaja, ništa se ne događa navečer i usred sezone poslije deset sati nikog nema vani. Ove kuće sve se prodaju i nastanjuju se neki drugi ljudi. A ni oni koji su prije bili vani u dijaspori, u Americi ili Australiji, ne dolaze više jer su svi ostarili. Dikljanaca ima sve manje, napomenuo je Elvis.


Naš đir po Diklu opet nas je odveo do Taverne gdje smo susreli par prijatelja koji su na mulu upravo raspravljali o životu u kvartu. Nisu nam se htjeli predstaviti, samo su nam kroz smijeh rekli da su opasne stvari komentirali pa da radije ne bi. Na kraju su nam ipak pričali o nekim stvarima koje ih tište, a iako smo upitali da nam kažu nešto pozitivno, uglas su rekli – »nema toga ovdje«.


– Zaključili smo da smo crna rupa, kvart koji nema ništa, zadnja rupa na svirali, kako ‘oćete… Ni dućana, ni kafića, ni ceste, ni parkinga. Evo, ovaj mul se raspada. Jedan dan će samo potonut’ dole. Niko ništa već godinama, iako su dolazili gradski oci i kao gledali. Ni u ovoj luci nemamo veza, iako smo tu generacijama, kazali su nam kroz razgovor. Upitali smo ih što oni misle, kako stoje pravi Dikljanci s obzirom na dolazak novih obitelji iz drugih gradova.


– Bilo nas je 800 do 1000, a sad nas je 160 koji tu stalno živimo. Gotovi smo, nema nas… A govorilo se da je Diklo možda čak starije i od Zadra, da je obuhvaćalo područje od Vruljice skroz do Kuline. Ali trebalo bi vidjeti povijesne knjige…. Svakako, danas nam je tako kako je, kazao je jedan od sugovornika, dok nam je drugi sarkastično, kroz smijeh dobacio da je Diklo gradska četvrt u izumiranju.


Silvana


Snimanje MO-a


Zadnji su izbori za mjesne odbore Grada Zadra održani 2018. godine, a redovni izbori nikako nisu provedeni iako je vijećima mjesnih odbora mandat istekao 2022. godine. Kako bismo zajedno sa stanovnicima »snimili« područja gradskih MO-a, donosimo serijal tekstova »Đir po kvartu« kojima ćemo javnosti predstaviti probleme s kojima se susreću Zadrani, ali i dobre stvari i projekte koje žele u svojim kvartovima.


FOTO: LUKA JELIČIĆ