Dobitnik županijske Nagrade za životno djelo: 'Abortus, transrodnost, eutanazija, sve su to bolesti našega društva'

Redovnik i svećenik, duhovnik brojnih duša, voditelj duhovnih obnova, autor knjiga, čovjek molitve, žrtve i odricanja te nesebičnosti i rada za siromahe i potrebite. Sve nabrojeno može se povezati s fra Andrijom Bilokapićem, koji je ove godine dobio županijsku Nagradu za živorno djelo.

Bio je to povod za razgovor s fra Andrijom koji, kako kaže, dolazi iz obitelji koja je imala dovoljno materijalnih dobara za svoje potrebe.

– Sve skupa nas je bilo devetero djece u obitelji, od kojih je umrlo šestero u dobi od jednoga dana do osamnaest godina. Dakle, u životu smo imali i velike drame. Iskustvo nemoći i boli meni i mojoj obitelji pomogli su u našem ljudskom dozrijevanju. Pjesnik kaže: »patnja raskopava naše biće da u njega više radosti može stati.

Odakle svećenički poziv?

– Najdublje sam uvjeren da sam postao fratar zahvaljujući molitvi moje majke. Kad sam već postao svećenik kleknula je pred mene i uputila ove riječi: ‘Za sve što ti je teško u životu ja sam kriva.’ Došla mi je to u noći reći. Upitao sam je: ‘Zašto?’. Odgovorila je: ‘Kad sam osjetila da rađam, a ti si sedmo dijete, uputila sam se u trudničkim bolovima u Sinj, udaljen od našega mjesta devet kilometara prikazati te Bogu.

Rekla sam: ‘Želim da ovo moje dijete bude fratar.’ I vratila sam se kući popela se na potkrovlje, skinula kolijevku i za pet minuta bio si rođen.’ Nikad me nije nagovarala da idem u fratre. Odlazak u sjemenište nije mi padao na pamet. No, jedanput mi je prišao jedan čovjek iz sela i rekao da misli kako bi najbolje bilo da odem u fratre. Onda sam počeo o tome razmišljati, došao sam kući i kazao majci da želim ići u sjemenište. Ona se začudila, bilo joj je drago.

Kriza vjere

Prvu pastirsku službu imali ste u Splitu, a duhovni put doveo Vas je u Zadar.

– Tada mi je još kao đakonu, nadbiskup Frane Franić dopustio da mogu raditi u Caritasu, a kao mladomisniku dao mi je svake nedjelje slaviti sv. mise u stanovima, uz bolesničke krevete u Splitu. To mi je bilo dragocjeno razdoblje. Bolesnici su bili potrebni ovakve duhovne skrbi. Zatim sam u Puli bio devet godina kao kapelan, tamo se oblikovao moj duhovni put.

Ljudi su tražili da s njima molim, tu su bile i mlade osobe sa završenim fakultetima. Nakon toga sam došao u Zadar na Voštarnicu gdje sam godinu dana bio kapelan. Potom sam u tom dijelu grada prihvatio župničku službu koja je trajala 15 godina. U tom vremenu započeo je Domovinski rat koji sam proživljavao vrlo emotivno i teško. Svu svoju snagu uložio sam u rad sa siromasima i prognanicima.

Poslije toga sam došao u Samostan sv. Frane gdje sam vršio razne službe. Vodio sam brojne duhovne vježbe, imenovan sam gvardijanom pa na tri godine tajnikom. Tako je Zadar postao grad u kojem sam najviše živio i koji mi je postao na poseban način drag. Prije izabranja za provincijala 2012. bio sam tri godine u Samostanu sv. Duje u Kraju na otoku Pašmanu, gdje su ljudi dolazili na duhovne obnove, molitvu i rad, što mi je bilo vrlo zanimljivo iskustvo.

Disleksija i disgrafija

Je li istina da ste imali disleksiju i disgrafiju, jeste li se mučili s time?

– Imam i disleksiju i disgrafiju. U mom djetinjstvu o tome nije bilo nekakvoga govora. Istina, to mi je zadavalo poteškoće kod čitanja, pisanja i učenja. No, imao sam nekakvu drugu inteligenciju. Kroz školovanje sam uvijek prolazio razred solidnim ocjenama. Nikad nisam pao na ispitu. Istina, jedno vrijeme, osobito u pubertetu, imao sam osjećaj da sam manje vrijedan. Držao sam da sam poput rukotvorine djece koja nije dovršena.

Kroz studij teologije počeo sam intenzivnije čitati Bibliju; onako molitveno, vjernički. U Ps 139 naišao sam na riječ: »Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš … na mene si ruku svoju stavio… Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu.«
Tako ti si me oblikovao.

Djelo sam ruku tvojih; ručni rad s greškom. To je tvoj problem. Tvoja sam sramota. U tim sam se mislima motao neko vrijeme. Iznova sam se vraćao tom psalmu. Trebalo je kojih pola godine da čujem – spoznam ljekovitu riječ istoga psalma: »Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna….«.

To je meni postao doista ljekoviti recept. Otkrivao sam čudesnost ljudskoga bića, od one tjelesne svrhovitosti; sluha, vida, udova, krvotoka, sklad, pa do razuma, inteligencije, sposobnosti za dobro, moralnoga zakona itd.

Doista sam počeo spoznavati da sam stvoren »čudesno i predivno stvoren«. U Misalu Crkve stoji da samo stvoreni »mudro i s ljubavlju«. Spojio sam te riječi »čudesno i predivno, mudro i s ljubavlju«. Prestao je bilo koji osjećaj samoodbacivanja. Nisam prvi niti posljednji, najljepši niti najružniji.

Ja sam neusporediv, jedincat, ručni rad. I dalje imam poteškoća s čitanjem i pisanjem, ali to mi ne predstavlja neku veliku poteškoću. Takav sam. Imam defekt. Jednostavno s njim živim. Defekt čovjeku može postati efekt. Znam da ne mogu biti spiker na radiju ili televiziji, ali mogu nešto drugo. Važno je izići iz napasti uspoređivanja s drugima, odbaciti osjećaj samoodbacivanja i kojekakvih kompleksa manje vrijednosti.

Kako na sv. misi čitate Evanđelje, znate ga napamet?

– Ne znam gotovo ništa napamet, pa niti Evanđelje. Kada pogriješim u čitanju, imam sposobnost nastaviti, improvizirati kao da sam točno čitao tekst. Na svoj se račun mogu šaliti, nasmijati.

Koja vam je služba ostala najviše u sjećanju?

– To je vrijeme dok sam bio župnik na Voštarnici. Tamo sam slijedio ono što su ljudi od mene tražili, kao što su molitva s njima i vjeronauk za odrasle. Posebno bih kao inicijative istaknuo poticaj koji je došao od vjernika – laika da pokrenemo djelo Pro vitu i da se zauzmemo za ovisnike i beskućnike. Po djelu Pro vita od nakane abortusa je odustalo oko 1.700 trudnica.

Naglašavam da su tu najviše bili zauzeti vjernici. Kad sam došao u Samostan sv. Frane također sam održavao vjeronauk. Danas iz tih vjeronaučnih grupa ima nekoliko svećenika.

U zapadnoj Europi, franjevci su vrlo ostarjeli, zatvaraju samostane. Šire se zato u Aziji i Africi. Puno se danas govori o krizi svećeničkog poziva. No, nedavno je upravo jedan svećenik izjavio kako kriza poziva ne postoji nego kriza vjere. Što mislite o tome?

– Slažem se da postoji kriza vjere, jer gdje postoji vjera tu postoje i zvanja. Očito je da smo mi u bitnome, u vjeri, zakazali. Što znači vjerovati? Vjerovati znači imati puno povjerenje u Onoga koji nas je stvorio, imati puno povjerenje u to da On s nama ima plan i dati se voditi zajedništvom s Bogom, dati se voditi ljubavlju s križa, dati se voditi praštanjem, vjerom u uskrsnuće.

Povjerovati da sam po kršenju postao dionik Božjeg božanstva, dionik Božje naravi. To znači vjerovati. Vjerovati da sam dionik Svetoga te iz toga djelovati. Osnovno pravilo ne glasi: ‘Budi dobar pa ćeš primiti Kraljevstvo nebesko’, već posve suprotno. Ti imaš Kraljevstvo nebesko, ti si dionik Božjeg božanstva, ti si dionik Božje slave, ti si Bogom obogaćen i ponašaj se tako.

Ponašaj se kako je tebi primjereno. Ti si to, budi takav. Novi zavjet objavljuje našu ljubljenost, i to ljubljenost do kraja. Živjeti iz ljubljenosti znači vjerovati. Danas to polako kopni, premda i dalje ima zaista svetih pojedinaca. Kriza vjere nije mimoišla niti nas franjevce. Osim toga, postoje i drugi razlozi. Manje je djece, manje je mladih… Nekada su naše škole vrvjele mladošću, a danas nam tek tu i tamo netko dođe.

Kultura smrti

Hrvatsku pritišće demografski slom. Život, osobito najranjivijih skupina društva, kao da nikad nije manje vrijedio. Živimo li u kulturi smrti?

– Mislim da živimo. Kada čovjek izgubi svoje središte, kada izgubi kormilo, timun; onda nastaje zbrka u njegovu životu. Gubi svrhu svoga postojanja. Smisao životu daje ono što od života primam, a primio sam život. Zatim, smisao životu daje što mi životu dajemo. Živjeti logiku darovanosti; primati i darivati od sebe, odnosno imati smisao za žrtvu. I treće, susrećemo se s iskustvom vlastite nemoći. Tu se stvara »nadsmisao«, religiozno.

Sviđa mi se ova misao Viktora Frankla. U Europi vlada kultura smrti. Da nije bosih, onih koji dolaze iz siromašnih krajeva, tko bi u Europi živio? Nemamo djece, postali bismo starački dom. Tko bi živio u našim zgradama? Budućnost uvijek pripada bosima i onima koji imaju volju za životom. Onima koji vrše doslovno prvu Božju zapovijed – zapovijed rađanja, taj vrijeme pretvara u ljubav, u život.

Životni zanos se rađa iz vjere, iz zajedništva s Gospodinom te iz smisla za ljubav koja uvijek uključuje žrtvu. Žrtva je darivanja vrijednog za dragocjeno. Moj život, život ljudi, je vrijedan, ali dajem ga za dragocjeno, dajem ga u službu drugome. Gdjegod toga nema, vlada kultura smrti i sve kulture koje tu logiku ne žive – izumiru. Europa je debelo zakoračila u kulturu smrti.

Što je odgovor Crkve u ovoj situaciji? Ako bi netko rekao da ne želim živjeti kulturu smrti, da želi čuti što mi Crkva daje, što biste mu rekli?

– Svi mi krštenici smo Crkva, zajednica. Zajednica je kao majčina utroba, ona koja nosi Papu, ona koja je poučila Papu i koja potiče Papu, biskupe i svećenike. Nije pojedinac taj koji je primio poklad vjere ili poklad evanđelja, već zajednica. Naše kršćanske zajednice su, čini se, premalo svjesne toga, a osobno smatram da smo tu dosta odgovorni mi svećenici, redovnici, koji nismo jasna zraka i jasno svjetlo istine. Svi smo pozvani na obraćenje, a posebno mi u svećeničkim i redovničkim redovima.

Obnova Crkve će ići upravo odatle, trebamo spoznati svoju ljubljenost, spoznati darove koje nam Gospodin daje, posebno po daru krštenja, krizme te pričesti, odnosno svete mise. Trebamo spoznati, što bi crkveni oci rekli, ‘capax Dei’. Sposobnost da uđemo u zajedništvo s Bogom i da iz tog zajedništva živimo. Da živimo božansko-ljudski mir, koji se rađa po molitvi. Stoga su molitva i obraćenje put obnove Crkve.

Put obnove Crkve je tamo gdje su dvojica ili trojica svjesni, ali zaista svjesni, da smo izabranici i da smo od Gospodina pozvani biti svjetlo na ovome svijetu i da je to naše poslanje i naša dužnost. Naše poslanje i dužnost nije novačiti na silu, već dobrotom grijati ljude oko sebe.

To je put obnove Crkve. Veliki papa Benedikt XVI. je kazao da će Crkva nastaviti živjeti. Bit će to manje zajednice, ali zajednice koje će biti osoljene, koje će biti svjetlo. Crkva se kroz povijest, još od 5. stoljeća nadalje, obnavljala upravo po takvim zajednicama, po malim grupama i redovima. Tek kad čovjek »lupi glavom o zid« spoznat će da ovako više ne može dalje.

O franjevcima

Franjevci su čuvali vjeru, kulturu, pismenost?

– Franjevci su u naše krajeve došli već za života sv. Frane. Životopisac kaže da je protivni vjetar bacio brod, na kojem je svetac hodočastio u Svetu zemlju, na obale Sclavonije – Hrvatske.

– U Zadru imamo Papinu bulu iz 1228. godine u kojoj fratrima javljaju da je sveti Frane proglašen svetim. Ta pergamena se danas čuva u Samostanu sv. Frane. Franjevci su duboko ucijepljeni u vjeru, kulturu i nacionalnu svijest Hrvata. Držim da je sv. Frane, po služenju svoje braće, veliki, ako ne najveći, dobrotvor Hrvata.

S onu stranu Velebita, Kozjaka, Biokova i Srđa, držim da bez franjevaca ne bi bilo Katoličke Crkve, zapadne uljudbe pa niti hrvatskoga naroda. Naime, u tim su krajevima, za vrijeme turske okupacije, djelovali samo franjevci kao navjestitelji Evanđelja, promicatelji pismenosti i zapadne kulture, te čuvari nacionalne svijesti.

Uvijeno zlo

U govoru na Svečanoj sjednici Skupštine Zadarske županije govorili ste o »uvijenom zlu«. Izjavili ste kako zlo otimačine ne prestaje, a da je danas »najokrutnije, jer je uzakonjeno i uvijeno u kojekakve ukrasne omote, skriveno pod krinkom našega dobra«. Što se to u društvu prikazuje kao izvana lijepo upakirano, a ustvari je iznutra zlo?

– Uvijeno zlo je kada čovjek odbaci Sveto Trojstvo, Oca, Sina i Duha Svetoga, kada mu istinski odnos s Bogom postane nešto usputno. Čovjek jest religiozno biće. Kada odbaci živoga Boga tada stvara novo trojstvo. Danas je to trojstvo demon vlasti posjeda i užitka. Na oltaru toga novoga božanstva žrtvovane su mnoge obitelji, osobito mladi. Uzmimo npr. zlo opijata, kocke, koja je legalizirano zlo.

Sotona čovjeku kaže: ‘Uzmi i bit’ ćeš sretan, ukradi i bit’ ćeš sretan, napreduj u karijeri i bit’ ćeš sretan’; ‘bludniči i bit ćeš sretan’. To je to uvijeno zlo. Razlika između Krista i zloga je u tome što zao uvijek kaže: ‘Uzmi i bit’ ćeš sretan, uživaj i bit’ ćeš sretan, posjeduj i bit’ ćeš sretan’, a Isus kaže posve suprotno: ‘Daruj i bit’ ćeš sretan!’ Čovjek je izmanipuliran. Gdje god se okreneš, vrište reklame.

Kažu da je u Hrvatskoj deset posto srednjoškolaca ovisno o kocki, a ona je legalizirano zlo koje nam se nudi na svakom koraku. Na televiziji su velike i svjetleće reklame. Uplati 20 ili 50 kuna i dobit ćeš toliko i toliko… Time samo pljačkaju naivne ljude i navode ih na zlo. Devastiraju ih. Tu je i pitanje spolnosti, koja je čudesan dar, jedan od najčudesnijih darova, a pogledajte što se od nje napravilo, o čemu se tu priča i na što se ljudi svode.

To je uvijeno zlo. Iz spolnosti sam nastao i ne dam da itko u nju dira, jer ona je čudesna. Nažalost, danas se sve svelo na potpuno drugi sadržaj. To je uvijeno zlo, zlo moćnika… Evo kod nas – ‘prodaj svoju djedovinu i bit’ ćeš sretan’. Što Europu, što jednog Nijemca, zanima čija je neka mocira na otoku? Ona je u ovom našem čudesnom krajoliku, atraktivna i blizu mora. Čovjek to proda i za to dobije lijepu svotu novca.

Za taj novac odmah npr. od Nijemca idu kupiti automobil, a automobilu cijena padne za 20 posto odmah nakon što su ga izvezli iz salona. S vremenom troše taj novac, na dijelove, na popravke, na kraju automobil nestane, a zemlje više nema. Gdje smo onda? Ovo je samo detalj onoga što nam se događa. Nama se plasira kao da je to za naše dobro, ali nije. To nije za naše dobro. Tu nas zavode.

Brak, obitelj, razvod

Što biste istaknuli s obzirom na aktualne potrebe Crkve i društva u pogledu vrednovanja i poštivanja života od začeća do prirodne smrti, vrijednosti obitelji kao najvažnije stanice društva, braka kao zajednice muškarca i žene, zaštite djece, starih, bolesnih i nemoćnih osoba te svih onih potrebnih zaštite?

– Život je Božji dar. Svako začeto dijete jest osoba, ima sva ljudska prava. Najprije ima pravo živjeti u majčinoj utrobi. Ako se nakon spolnog odnosa dogodilo začeće tada nastupa pravo drugoga, to jest djeteta na život. Obitelj je prva, središnja najvažnija Božja ustanova. Brak je zadatak i najvažnija stanica društva.

Utemeljena je na zakonu ljubavi kojoj je izvor Bog. Tu se događa najveće stvaralačko djelo – rađanje i odgoj djece. Muž i žena su naravan brak, a sve izvan toga je protuprirodno. Najveće zlostavljanje djece je rastava muža i žene. Svako dijete ima pravo na oca i majku. Supružnici koji ne mogu imati djece mogu osmisliti svoj život usmjerujući se prema drugome načinu sebedarja; vrijednim inicijativama društva i Crkve. Abortus i eutanazija su teška zlodjela protiv života.

Protivna su objavljenom zakonu Stvoritelja života. Duhovne vrednote su središte ljudskog života. Čovjek je pozvan živjeti duhovne vrednote, jer bez njih postaje zakinut. Tamo gdje vrijeme pretvaramo u dobrotu, u istinu, u ljubav, tamo ga pretvaramo u vječnost. Naime, Bog Isusa Krista jest vječna ljubav i dobrota.

Ovo prolazno počinje biti vječno ako živimo s Bogom. Tada se i ono vječno, Božje povezuje s prolaznim. Duboko držim da je svaki ljudski embrij novi život, nova osoba. Stoga, nema nitko pravo manipulirati tom živom osobom.

Život ga usmjerio u duhovni poziv

Fra Andrija Bilokapić rođen je 9. travnja 1949., a u franjevački red stupio je 15. kolovoza 1968. Svećenički red primio je 29. lipnja 1975. Svojevremeno je u više navrata bio provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. Dugo godina djelovao je u samostanu i crkvi sv. Frane u Zadru, a sada djeluje u Župi Presvetog Srca Isusova u Zadru koju vode franjevci. Predvoditelj je brojnih duhovnih obnova i susreta diljem Hrvatske, doživljavan kao snažan propovjednik.

Autor je više duhovnih knjiga. Vjernici koji ga poznaju i s njim surađuju ističu njegovu samozatajnost i skromnost. Uvijek je na raspolaganju medijima u tumačenju Božje riječi. Česti je sugovornik u zadarskim medijima prigodom proslave blagdana, kada za javnost aktualizira Božju riječ, pojašnjava značenje i duhovnu poruku svetkovina, kao i redovitost liturgijskog života po nedjeljnom navještaju.

Moć pupčane vrpce

Sve se više govori i o transrodnosti.

– Abortus, transrodnost, eutanazija, sve su to bolesti našega društva. Društvo je debelo oboljelo. Spol se ne može promijeniti niti kod muškarca niti kod žene. Mi možemo samo čovjeka masakrirati ili napraviti nered u njemu. Pitao sam jednu liječnicu kako izgleda taj proces te mi je kazala da joj dolazi dosta ljudi i da im ona pokušava reći da je medicinski nemoguće promijeniti spol čovjeka. On je zadan stvaranjem.

Reče mi ta liječnica da, kada vidi da nekoga ne može odgovoriti od nakane da »promijeni spol«, pokaže pacijentu »lijekove« kojima bi trebalo izvesti taj zao pokušaj kaže: ovo ti je otrov za kastriranje, ovo ti je otrov za opadanje dlaka, ovo ti je otrov koji će u tebi izvesti hormonalnu zbrku. Ako ljudi i dalje žele činiti nemoguće, ona im po zakonu mora propisati otrove.

Nedavno sam u crkvi javno kazao: neka ti »mudraci«, zagovornici »rodne ideologije« kod zadanoga muškarca stvore pupčanu vrpcu koja će, prerezivanjem te pupčane vrpce, aktivirati njegove grudi da može dojiti novorođenče. Ljudska glupost ima neobičnu moć da jednostavno manipulira naivnim čovjekom. Neka nas ti moderni »pedagozi« nauče da u starosti ravnopravno govorim: »majko moja« i »ćaća moj«.

Neka najbolji nogometni treneri svijeta izaberu najbolju reprezentaciju nogometašica svijeta, a ja ću sastaviti mušku nogometnu reprezentaciju Hrvatske, pa da vidimo kako će to izgledati. Reći ću: »Daj Luka to malo posloži. Nemojte previše ponižavati.« Ovime ne ponižavam žene. Parafraziram pjesnika: ‘Sve što jesam zahvaljujem ženi majci, ženi sestri, ženi prijateljici! Možete li to zamisliti? Samo unerede ljude, a nažalost imaju moć.

Čovjek nikada u povijesti nije bio zarobljeniji nego u današnje vrijeme. Čovjek je sada upravljan na daljinski. Upravljan je internetom. Osobno nemam ništa protiv interneta, služim se njime i znam da ima potencijal da se koristi za dobro, ali jednako tako može i unerediti čovjeka tako da pojedinac više nema svoju misao već da bude upravljan iz daleka.

O patnji i bolesti

Eutanazija?

– Eutanazija je također nasilje nad životom. Bolest i patnja su veliki dar. Ja sam izrastao i još uvijek izrastam kroz patnju. Ona čovjeka oblikuje. Koja je vrijednost patnje? Moj život nema vrijednost sam po sebi, on ima tek relativnu, tj. odnosnu vrijednost. Pokušat ću to slikovno dočarati. Uzmite tisuću kuna, one u sebi nemaju vrijednost. Imaju relativnu vrijednost, u odnosu na ono što se njima može kupiti.

Tako je i s mojim životom. Moj život ima vrijednost od života vječnog. Od moga pobožanstvenjenja. Patnja me više otvara prema višoj vrijednosti, prema zajedništvu s Bogom nego moja sigurnost, lažna sigurnost novca, zaštite ili zdravlja. Svi ćemo jednom oboljeti. Bog Isusa Krista je čovjeku sličan u svemu osim u grijehu, a nadasve je sličan u patnji.

Patnja iz nas izvuče najviše dobrote, ljubavi. Oslanjamo se na Onoga koji jest. Kroz patnju se otvaramo svetome, otvaramo se vječnome. Poput zrna koje puca u zemlji, ali ne nestaje već izrasta u nešto novo. Ili poput čahure koja puca samo da bi iz nje izišao leptir. Čovjek želi izbjeći tu bol, bol koju ne može izbjeći, i onda traži eutanaziju. Eutanazija je ubojstvo i gotovo.

Što biste poručili vjernicima?

– Svakom ljudskom biću bih poručio: »Postojiš, dakle voljen si!« Pokušaj dnevno moliti: »Učinio me Duh Sveti vječnim darom…«

Pro vita spasila više od 1.700 života

Župa na Voštanici za vrijeme i nakon Domovinskog rata bila je prepoznatljiva i po udruzi Pro vita, koja je aktivno radila osobito ženama koje su željele abortirati. Možete li se prisjetiti tog vremena?

– Udruga se nažalost ugasila. Meni je malo nezgodno što se mene ističe i što sam ja taj koji »isplivava« u čitavoj priči jer je inicijativa došla od vjernika, laika. Na Božić 1990. godine sam išao ljudima čestitati te pritom susreo doktora Roberta Perinčića i njegovu ženu koji su mi kazali: ‘Fra Andrija, trebamo nešto napraviti za zaštitu djece od začeća do prirodne smrti, za zaštitu čovjeka. Radimo na hitnom prijemu, vidimo što se događa, trebamo nešto napraviti i za beskućnike.

I naposljetku, trebamo nešto napraviti za ovisnike. Puno je ovisnosti.’ Tako smo krenuli. Svi su bili oduševljeni i rekli da će to odmah prihvatiti, no kada je trebalo prijeći s riječi na djela – nije išlo. Nismo mogli doći u bolnicu, nismo mogli doći do ljudi i savjetovanja. Sadašnji zakon, zakon Jakova Blaževića iz 1978. godine, predviđa savjetovališta. Mi nismo tražili ništa izvan toga, ništa osim razgovora prije abortusa.

Prošla je godina dana od začetka ideje, a mi nismo započeli razgovore. Kada sam već mislio da od svega neće biti ništa, nekolicina odraslih vjernika koji su dolazili na katehetsko-molitvene susrete, rekla je da će krenuti postiti i moliti na tu nakanu. Tu su bile uključene osobito žene. Počele su u Došašću, da bi nas već u veljači iduće godine pozvali iz bolnice te smo počeli s djelovanjem. Za djelo se zauzeo tadašnji ravnatelj Bolnice dr. Joško Pinjatela.

U savjetovalište su bili uključeni liječnici, psiholozi, socijalni djelatnici, osobito gđa. Marija Špoljarić. Ja sam kao duhovnik samo ljudima koji su to radili raspirivao želju. U to vrijeme smo dobivali izdašnu humanitarnu pomoć. To je čudesno. U cijeloj Hrvatskoj, od Dubrovnika do Vukovara, je bio rat. Ljudi ginu.

U Zadru tada nije bilo ni struje ni vode… Iznenada k nama dolazi jedan bračni par iz Italije i pita nas može li nam donositi humanitarnu pomoć za malu djecu. Kako su oni nas tada našli? Nitko ne zna! Oni su kroz šest-sedam godina čak 18 puta šleperima donosili dječju hranu, pelene, kašice. Pa i novac…

Ružno je da ja sada preuzmem zasluge i kažem da sam bio glavni. Nisam… Svi ti ljudi su utkani u dobro, a mi smo zahvaljujući njima ljudima mogli ponuditi dio onoga što im treba. Ponuditi im pelene u vremenu kada nije bilo vode, dati im dječju hranu kada hrane nije bilo. Novčana pomoć je stizala osobito preko Caritasa Zadarske nadbiskupije.

Mons. Marijan Oblak bio nam je osobita potpora. Osim u Zadru, naše smo djelovanje pokušali prenijetu u Rijeku i Dubrovnik. Oko 1.700 žena je odustalo od abortusa. Tu ostajemo zahvalni.