Vučetić na N1: Okupljeni oko 'U ime obitelji' su oni koji najviše pridonose ateizaciji društva

Hrvatska je nastala zahvaljujući konvertitskom umu Franje Tuđmana, koji je imao nekoliko faza u svom životu. Imao je fazu ljudsku – tada je bio Titov čovjek. Imao je fazu nekakvog pobunjenog heroja protiv jugoslavnestva jer u tom jugoslavenstvu nije ostvario ono što je naumio. Tad je prošao kroz Hrvatsko proljeće i bio je stradalnik, ali ne glavni i nakon toga je pretvoren u mitsko nacionalističko božanstvo.

Tuđman se i sad drži i smatra bogom koji je stvorio hrvatskog čovjeka. I dokle god nam je Tuđman polazišna točka, a on je polazna točka i Zoranu Milanoviću, nažalost, i svoj desnici, ali i ovoj našoj ljevici koja smatra da HDZ ne treba uništiti, dekonstruirati i odbaciti kao glavnu strukturunu nositeljicu ovog konvertistva, nego smatrjau da HDZ treba odmoriti. Dokle god se stranka koja predstavlja ovo konvertitstvo šalje na ladanje ili upravljanje ovom državom, ovoj državi nema pomoći. Normalno da u konvertitstvu imamo više lica i više lica imaju birači i više lica imaju političari.

Birače ne smeta korupcija?

Ne, birači to žele. Borba protiv korupcije je nešto što je suicidalno upravo zato što su hrvatski građani korumpirani, hrvatski birači su korumpirani. Njima korupcija odgovara. Ono što bi mi trebali je da napokon dođe netko tko će biti u stanju kultivirati korupciju – da ta korupcija bude više ljudska i da se nađemo na putu ozdravljenja. Ove parole protiv velikih riječi, protiv velikih katastrofa jednostavno ne odgovaraju našem stanju stvari.

Zašto građanima korupcija odgovara?

Kad na nešto pristajemo, to znači da nam to nešto ipak odgovara. Odgovara nam jer ne znamo za ništa bolje. Da je netko u ovih 30-ak godina hrvatske samostalnosti ponudio istinski antikoruptivni model, onda bismo mi znali za nešto bolje. Do sad, budući da nas nitko nije uveo u novu zemlju, zemlju bez korupcije, mi smo osuđeni na korpuciju, od zapošljavanja do rješavanja operativnih zahtjeva, vađenja osobne iskaznice, uvijek tražimo koga ćemo nazvati i kojom prečicom ćemo to nešto ostvariti.

Na primjeru mog pokojnog kolege Vlade Matijanića pokazalo se da je to doslovno egzistencijalno pitanje. Nepristanak na korupciju može te koštati života.

Na njegovom primjeru smo vidjeli što pojedinac koji drži do onoga što govori. Nije imao više lica, imao je jedno lice koje se veže uz njegovo ime i vrijendosti koje je profesionalno, osobno i javno zastupao. Budući da se nije predstavio u ovom drugom, koruptivnom licu, kao novinar koji bi mogao nešto napraviti, on danas nije na životu. On je od koruptivnih struktura izložen smrti, a da je pristao na to da pokaže dominaciju, odnosono da korumpira sebe i svoj život, on bi danas bio na životu.

Je li suvišno i naivno danas u Hrvatskoj očekivati etiku u politici? Što bi to bilo u teoriji?

U teoriji da svi građani mogu sudjelovati u ravnopravnom diskursu putem svojih predstavnika ili izravno oko ozbiljenja neke norme, a ta norma se naziva pravedno društvo. Mi nismo u stanju ni shvatiti što je ta norma i nismo u stanju niti izravno, niti putem svojih predstavnika sudjelvoati u jednom takvom razgovoru jer to bi značilo da mi definiramo pravednost ili opće dobro ne sukladno onome što naša grupacija misli ili što je dobro za društvo.

Naprimjer: Ako demokršćani zastupaju neke demokratske ili kršćanske vrijednosti u politici, oni bi trebali znati da u društvu koje je pluralno, koje je sekularno, ne mogu zastupati primjerice da se uskrati pravo na prekid trudnoće, budući da hrvatsko društvo teži prema onomm općem dobru u kojem bi to pravo trebalo biti zajamčeno, a vjernici naravno to pravo neće konzumirati.

Budući da se mi nalazimo u ovakvom potpuno pervetiranom stanju, imamo jednu paradoksalnu situaciju da agresivne grupacije, primjerice oni koji su okupljeni oko “U ime obitelji” su ujedno ti koji najviše pridonose ateizaciji društva jer ne komuniciraju neku svoju vrijednost vodeći računa o pluralnosti i općem javnom dobru nego idu agresivno sa svojim partikularnim interesima i time dođe do otproa javnosti i to otpora one javnosti koja pripada takvim krugovima i koja više ne žele dijeliti takvo kršćanstvo i takvog boga.

Kako komentirate potez Marije Selak Raspudić koja se razišla s Mostom i koja se odrekla vrlo izglednog mandata u Bruxellesu?

Kad je riječ o odricanju, čovjek se odriče onoga što sada ima, a ne onoga što je moguće. Dovoljno dobro poznajem Most. Sadašnji Most se podijelo ne zbog vrijednosnih pitanja, jer je Marija Selak Raspudić zastupala različite stavove vezano za abortus, od ovog zadnjeg da je to pravo žene, do onog prethodnog da je to jako komplicirano, do toga da život treba zaštiti od začeća pa do prirodne smrti, ovisno o kontekstu u kojem se našla. Budući da se ona sada našla u kontekstu da neće završiti u Europskom parlamentu jer joj je obećano da će ona nositi listu, ali da na toj listi neće biti svi Mostovci.

Njoj je bilo bitno ne da ne bude Marin Miletić, nego da ne bude Božo Petrov. Jer u jednoj političkoj strukturi koja odgovara sekti, vođa sekte uvijek preferencijalno dobiva najveći broj glasova. Kad je Marija Selak shvatila da će Božo biti na listi, oni su kao figuru koja će poslužiti kao mamac neistine za javnost, pustili ovog našeg nekorfilnog erotomana Marina Miletića koji je u javnom smislu jako podatan da skrene interes javnosti i zbog toga su se prikrili, a Marija Selak je ovim potezom koji je naivan, ali za hrvatsko društvo još uvijek visok, spremila jednu dobru osvetu i Boži Petrovu i Mostu jer najverojatnije Mostovci neće osvojiti taj mandat.

Je li, po vama, od samih temelja Hrvatske države, stvoreno to područje neetičnosti u političkom djelovanju ili je to neka recentnija pojava?

Dogodilo se nešto što je posljednja linija obrane i mogućnost da živimo drugačijim životom, a to je što su mediji te laži počeli doživljavati osobno. Mediji su oni koji zastupaju javnost i jedini imaju snagu, iako njihova sve više i vše slabi i tupi. Upravo zbog ovog morala bande i zakonskih rješenja u kojem političari žele stvoriti lijepu i dobru sliku o sebi. I novinari često sad na ovim konferencijama za medije, reagiraju onako kako bi reagirao moralan čovjek, u očaju upozoravaju i lažljivcu govore da je lažljivac i javnost pokušavaju probuditii i pokušavaju čitavo društvo usmjeriti prema ozbiljenju neke moralne norme.

Da se sutra moraju ponoviti izbori, bi li bilo kojoj od ovih političkih grupacija koje sad sudjeluju u pregovorima birači prigovorili?

Ne, oni bi ponovili isti diskurs, isti sadržaj, iste rečenice, samo bi ih provukli kroz stanje očaja. I te rečenice bi djelovale snažnije, ali bi poruke bile potpuno iste i rezultati bi za njih bili nešto bolji. HDZ bi ostvario nekoliko mandata više, ali HDZ ima ograničenje koje se zove samoozljeđivanje Zorana Milanovića.

Zoran Milanović se na poziciji predsjednika samoozlijedio, a time što nije bio u stanju potpunosti se žrtvovati, napustiti poziciju i pokušati stvoriti jednu anti-HDZ većinu, vlade nacionalnog spasa, što god to značilo, ja uistinu ne znam što bi to značilo. Ali Plenković sada nema hrabrosti izazavati nove izbore jer ne zna što će Milanović odlučiti i na koji način će upravljati do novih izbora iako bi HDZ na tim izborima profitirao, a profitirao bi i Domovinski pokret jer birači Domovinskog pokreta žele samo da je što manje Srba u Hrvatskoj.

Kad oni kažu da nisu protiv Srba nego da su protiv SDSS-a, to je laž zbog toga što su taj SDSS izabrali Srbi kao Srbi u Hrvatskoj, oni su za SDSS glasali zbog toga što su Srbi, a ne zbog toga što su hrvatski građani. Tako da biračima Domovinskog porketa time što su oni protiv Srba i SDSS-a i time što žele kroatizirati hrvatsko društvo, oni bi zasigurno rasli. SDP je u takvom nedefiniranom stanju bez ikakvih kriterija, to je opcija koja pristaje na sve, pa bi najvjerojatnije dobili isti broj mandata. Oni koji bi padali, vjerojatno Možemo i Most.

U konačnici, ništa se bitno ne bi promijenilo. Za Možemo mi je neobično što su se radovali porazu. Oni su izgubili u kvalitativnom smislu jer nisu pobjednici, ali su kvantitativno dobili. Dobili su nekoliko mandata više, pa im je matematika poraza nešto što im izaziva oduševljenje.

Može li vlada HDZ-a i Domovinskog pokreta, ako se sastavi, biti istovremeno globalistička i antiglobalistička?

Domovinski pokret nije antiglobalistička stranka. To je stranka koja je nastala od odbačene, neposlušne, i dovoljno neodgojene HDZ-ove djece. I oni se sada pošto-poto žele osvetiti roditeljima, ali žele biti vjerni djedu, a djed je Franjo Tuđman. Kada je riječ o desnici, ne znam zbog čega se smatra da desnica nije globalistička. Oni te svoje pozicije globaliziraju. Ako imamo agendu Europe, u kojoj su sudjelovali i Mostovci, Nino Raspudić i Nikola Grmoja, bio je tu i Ilčić, i Željka Markić. Riječ je o jednoj globalizaciji njihovih ideja.

Vidjeli ste kako su krotki kada je riječ o talijanskim ili mađarskim prisezanjima za hrvatskim teritorijem. To nije ništa neglobalisitčko. Oni samo pripadaju drugom spektru globalizacije i žele globalizirati nekakve druge sadržaje, a ti sadržaji sigurno nisu suverenizam hrvatske države, jer suverenizam hrvatske države se ostvaruje time da su svi građani uključeni u upravljanje ovom državom i da najjače biće u Hrvatskoj bi trebao biti pojedinačni hrvatski građanin. Mi nešto tako sada nemamo.

Andrej Plenković je po mom sudu, nakon Račana, on je najuspješniji socijaldemokratski premijer, koji ima taj socijaldemokratski sentiment, ali nema nikakvu osjetljivost prema korupciji i bez ikakvih problema provodi desnu korupciju, a HDZ mu služi isključivo kao jedna podloga za razvoj njegovih narcističkih crta ličnosti. Kod Andreja Plenkovića imamo sve i svašta, a njemu je najbitnije ostati na vlasti, a vlast koja će ga odvući u desno, bi samo rezultirala njegovim bržim debljanjem i starenjem – ničim više.

S etičkih pozicija, teška je situacija Andreja Plenkovića. U pregovorima je Domovinskim pokretom, a do jučer je gradio priču i narativ, on to smatra, da su to ljudi koji njega nazivaju izdajnikom, koji ga smatraju glavnim problemom ove države zbog niza razloga. I dodatno, to su ljudi, smatra, koji su na njega nahuškali čovjeka koji je pucao na Markovom trgu. Što to znači s te etičke pozicije pristati na suradnju s tim istim ljudima?

To znači očitovati sebe kao biće koje nema nikakve veze s moralnim normama. Jer taj čovjek koji je pucao na njega je čovjek koji se nalazi unutar grupacije s kojom on sada pregovara da ta grupacija puca na sve građane. To oružje će biti drugačije. To oružje se sada zove ostvarivanje domovinskog duha. Ako Plenković pristane na to, onda je Plenković postao negacija svega onoga što je do sad bio i svega onoga što želi biti.

On je, nedvojebeno, zaštitnik ove korupcije, ali i tu stvari treba razumjeti. HDZ je po naravi koruptivna struktura i njemu svi valovi koji dolaze, svi ministri koji dolaze, velika je vjerojatnost da će među njima većina ipak biti kroumptivna. I on nema mogućnosti birati nešto drugo i zbog toga ja njega promatram s ove etičke razine, kao neprihvatljivog i nemoralnog premijera, koji uspješno provodi politike, ali te politike provodi na nemoralan način. Zato što muu vrijednost ništa ne znači, znači mu samo njegov politički opsatanak. Ako vizualno promatramo, na razini estetike, a ne etike – ako vidite Andreaj Plenkovića i Penavu i Hasanbegovića u Vladi, izaziva li ta vlada ikakvo povjerenje i tko je tu gubitnik? Gubitnik je Plenković.

Pobjednik nema potrebu verbaliziratii svoju pobjedu. Dovoljno je da se pohvali. Kad se Pleknović pojavi pred javnosti, neovisno tko javnost predstavlja, ima potrebu neprestano naglašavati da je pobjednik i da mu treba čestitati. To pobjednik ne čini. Da je pobjednik ne bi tražio od javnosti da se javnost uvjeri u to da je on pobjedio. On je izgubio. Dokle god pregovara s Domovinksim pokretom, on pregovara s domovinskim duhom koji je za njega zloduh koji za njega predstavlja onaj krajnji poraz. On je ipak radio na ratifikaciji Istambulske konvencije, usprkos otporima unutar vlastite stranke. On je ojačao poziciju ugroženim manjinskim skupinama. On i sad za da ne smije odustati od manjina i to neprestano govori, on zna što bi trebalo.

Što znači za Hrvatsku treći mandat HDZ-a, pogotovo u toj jednoj kombinaciji koja je do jučer bila nezamisliva?

To je za Hrvatsku dodatno pojačavanje stanja bez izglednosti. Kad je neka struktura u nekom području dugo na vlasti, ona sama po sebi razvija mogućnost da se razvije u nešto koruptivno. Kad je HDZ tri mandata, ovo bi se prvi put dogodilo da je tri mandata za redom upravlja Hrvatskom, a stvorili su sve preduvjete da taj treći mandat bude mandat čišćenja koruptivnih radnji prethodnih mandata, onda će se Hrvatska svesti na ono što se u političkoj teoriji odnosno filozofiji politike naziva prirodno stanje, stanje bez države. Snalazit ćemo se kako znamo i umijemo.

Je li Zoran Milanović svojom akcijom doprinuo stvaranju takvog stanja?

Zoran Milanović Je nedvojbeno prekršio Ustav, ali on nije prekršio Ustav koji do sad nije bio pogažen. On je već prekršeni i pogaženi Ustav pretvorio u nešto što će on dodatno iskoristiti. Uzmimo u obzir samo da je Ustavni sud donio nekakvu odluku za dom spremni, a nakon toga je Plenković imenovao povjerenstvo koje će prosuditi ipak kad je to prihvatljivo ili nije.

Prema Ustavnom sudu se jednostavno tako ne postupa. Ja sam ironijski zagovornvik da ako želimo imati poziciju Ustavnog suda koji će biti branitelj Ustava, onda bi predsjedniku Ustavnog suda trebalo dati ovlasti vrhovnog vojnog zapovjednika. Pa kada netko ne posluša Ustavni sud, da predsjednik Ustavnog suda na njega uputi vojsku.

Kakav bi trebao biti sastav i način izbora sudaca Ustavnog suda koji bi imao takvu vrstu legitimiteta?