Budi navijač, pij pivo i zaradi prijevremenu mirovinu

PAR GREŠAKA KOŠTALO NAS FINALA

I eto tako smo došli do kraja svjetskog nogometnog prvenstva koje, budimo realni, i nije bilo nekako stvarno, kao što smo navikli. Gledati mundijal uz upaljenu grijalicu, ili u zimskom kaputu jednostavno nije normalno. A još je čudnije kada utakmica počinje u 11 sati ujutro kada pošten čovjek radi i ne može si priuštiti trošenje dragocjenog godišnjeg odmora u sred zime.

Osim toga, kako nas to lijepo reklame na televiziji uče, znamo da se nogomet igra isključivo zbog pive i nikakav si navijač ako je ne piješ u hektolitrima, a sigurno se nećeš rashlađivati s pivom na pet stupnjeva iznad nule. A i ta parola »budi navijač«… U ovom sustavu poremećenih vrijednosti i podobnosti to »navijač« je stavljeno na razinu nekoga zvanja, neke ugledne profesije i ja samo čekam kada će se nekome odobriti i (beneficirani) radni staž i povlaštena mirovina.

Od nečega što bi trebala biti samo razbibriga u vikend dokolici stvorila se velika filozofija u kojoj se daje važnost mediokritetima koji se jedva znaju i potpisati, a htjeli bi donositi odluke i nametati svoje, najčešće opskurne, stavove.

Ali, vratimo se mi realnosti. Sve ono što se događalo u Rusiji prije četiri godine bilo je kao jedan divan san za sve nas normalne koji vole nogometnu reprezentaciju. Nadmašila se ta čuvena Ćirina generacija, stiglo se do finala, i što je najvažnije, svi smo nekako bili zajedno, ujedinjeni tim uspjehom, a pogotovo mi iz ove županije iz koje su potekla čak četiri nogometaša te momčadi.

Bio je i veličanstveni doček, dobro organiziran (pogotovo s pjesmom »Moja domovina«), lišen bilo kakvih političkih konotacija i niskih strasti (osim jedne male iznimke s kojom ne bi sada kvario tekst), i sve je bilo lijepo. U jednom dijelu smo taj san živjeli i ovih dana, osim što moramo biti realni i priznati da nije sve bilo tako kao prije četiri godine. S

tigli smo do polufinala što je ogroman uspjeh, ali činjenica je kako nismo baš »umirali u ljepoti«, da smo protiv Kanade imali samo jednu čistu pobjedu, a sve ostale utakmice remizirali, što i nije neka atraktivna sreća, ali je isto tako činjenica da ni jednu utakmicu nismo izgubili i da nam je netko to ponudio prije prvenstva svi bi to objeručke prihvatili. Ovako, ostaje žaljenje jer nas je napustila sreća i par grešaka nas je koštalo finala, ali, što bi pjesnik rekao – bilo je lijepo dok je trajalo.

KAKO JE TO OVAJ PUT NAPRAVILA HRVATSKA TELEVIZIJA? ODLIČNI JOŠKO JELIČIĆ I OSTALI

Kako ne bi ispalo da sam se umjesto tv-kritičara pretvorio u nogometnog komentatora, vratimo se mi malo na glavnu emisiju o ovom događaju, a ona se zove »Qatara« i u njoj gostuju stručnjaci koji nam opisuju što se tamo događa. Svi oni nešto znaju, a meni je najbolji majstor, naravno, Joško Jeličić, koji evidentno ima znanja, šarma i duhovitosti i kojega sam redovito pratio, a pogotovo onda kada je pozvao na rušenje ustavnog poretka, što je bilo neobično šarmantno i zanimljivo, toliko da se i voditelj morao umiješati jer je evidentno dobio nalog iz režije premda je u tom Jeličićevom istupu bilo više domoljublja, iskrenosti i istine nego što smo navikli gledati na HRT-u.

Voditelj Ferlin se standardno dobro (ustvari odlično) snašao i u nogometnoj sferi, a osim prekompliciranih kompjutorskih analiza na video zidu, sve je osim autizma bilo u redu. Kakvog sad autizma? Dobro, nije baš autizam, ali činjenica je da osobe koje imaju taj poremećaj mogu nekada zapamtiti cijeli telefonski imenik, a bio je prilog o jednom čovjeku koji se sjeća svega sa svih prvenstava i to je sada kao super zanimljivo. I on tako nabraja rezultate sa prvenstva u Njemačkoj 1974. g., a na to se javi gospodin Samovojska koji eto ne dozvoljava da netko zna više od njega i kaže – »pa i ja znam sastav Brazila koji je tada igrao«.

Mislim… Inače, ovoga gospodina na malom ekranu viđam tek u posljednje vrijeme iako je stariji i od mene, ali ne smatram da je biflanje enciklopedijskog znanja nešto bogznakako zanimljivo, a da splasne oduševljenje moram napomenuti da priču o Boroti i Šestiću zna svatko čije nogometno pamćenje seže u prošlost dalje od osnutka Hašk-Građanskog, a osobito ja koji sam gledao tu utakmicu.