Pratimo novi serijal legendarnog Gorana Milića

Prekaljeni televizijski i svjetski putnik Goran Milić ponovo je gledateljstvu ponudio kvalitetan putopisni sadržaj. »What’s up Sjever-Jug« emisija je koju iz ponedjeljka u ponedjeljak možete pratiti na prvom programu Hrvatske radiotelevizije.

Dok su prijašnji serijali iz »What’s up…« kolekcije opisivali SAD, velike europske prijestolnice i Izrael, novi putopis tematizira odnos poslovično hladnih, radišnih i posloženih sjevernjaka te srdačnih južnjaka koji se prepuštaju užicima.

Najbolja mjesta za život

U zanimljivom razgovoru s Goranom Milićem donosimo brojne pojedinosti i dojmove koje je cijenjeni autor sakupio na svom putovanju Starim kontinentom.

What’s up, Gorane? I ovog proljeća pripremili ste nam novi dokumentarni serijal. Kolekcija »What’s up…« bogatija je za serijal »What’s up Sjever-Jug«? Zašto u svome novom serijalu tematizirate odnos europskog sjevera i juga i što želite postići tim serijalom?

– Po društvenim mrežama, ali i po vodećim medijima, učestale su statistike i rangiranje država po kvaliteti života, indeksu sreće, percepciji korupcije, sigurnosti, slobodi medija, stupnju demokracije i ljudskih prava, poželjnosti za investiranje…

Na velikoj većini tih lista zemlje europskog sjevera redovito zauzimaju najbolja mjesta. Prednjače Švedska, Norveška, Finska, Danska, Island, a visoko kotiraju i Luksemburg, Švicarska, Nizozemska, Irska i Novi Zeland kao jedina izvaneuropska država. Nasuprot sjeveru, europski jug niže je rangiran, premda je cijeli sjeverni Mediteran (Španjolska, Francuska, Italija, Hrvatska, Grčka) rajsko mjesto kamo hrle deseci milijuna turista iz cijeloga svijeta i uživaju u očuvanoj kulturnoj baštini, gastronomiji, dobrim vinima i muzeju pod otvorenim nebom.

Koje ste zemlje posjetili na svom novom putovanju? Što ste u njima vidjeli i saznali? Jeste li zapravo saznali ono što ste htjeli saznati i što je bila misija serijala?

– Na europskom sjeveru bili smo u Norveškoj i Finskoj, na jugu u Italiji i Grčkoj. Saznali smo puno toga, mnoge činjenice znali smo i ranije, ali naravno, ne može se sve pretvoriti u sliku i riječ.

Što se tiče misije serijala, nismo neskromni da bismo sebe uvjeravali u neki krucijalan doprinos promjeni mišljenja kod gledateljstva kojemu se obraćamo, ali sam siguran da će se neke slike, neke rečenice, neke činjenice zapamtiti.

Sugovornici iz svih slojeva društva

Jeste li saznali što novo ili neočekivano?

– O, da. Nisam znao da je Norveška postala tako ekonomski moćna da je novac prestao biti tema svakodnevnih razgovora. A da je Finska jako napeta zbog prvih socijalnih restrikcija nakon puno godina, da ima toliko ovisnika i siromašnih u dugim redovima za toplu hranu.

I da je istodobno ozbiljno, vidno zabrinuta zbog ruske agresije na Ukrajinu, pa skida stara obilježja finsko-ruskog prijateljstva. Italija, pak, uvijek živi bolje nego što statistike pokazuju, meni je danas puno bolja nego prije 30-40 godina, s čime se vjerojatno neće složiti većina mojih vršnjaka.

A Grčka još nije izašla iz problema. Današnje plaće su 20 posto niže nego 2008. godine, kada je počela svjetska ekonomska kriza koja je tri-četiri godine kasnije bacila Grčku na koljena. Danas je u Ateni plaća nastavnika u srednjoj školi 1000 eura netto, zbog čega bi prosvjetari u Hrvatskoj štrajkali.

S kojim ste profilima ljudi razgovarali na svome putovanju?

– Uvijek je bilo dvoje-troje analitičara, profesora povijesti, filozofije, sociologije, bilo je političara kao što je npr. Masud Gharakhani, Iranac rođen u Teheranu koji se s roditeljima doselio u Norvešku sa 7 godina, a u 42. godini postao je predsjednik norveškog Parlamenta u kojem nas je primio.

Bilo je pisaca, moćnih žena čije su knjige dostizale 7 milijuna primjeraka, ali smo u svakoj zemlji posjetili i po jednu obitelj s djecom kako bismo predstavili životni standard, različitost mentaliteta, pristup odgajanju djece… Bili smo u bogatim obiteljima, onima srednje klase, ali smo uspjeli razgovarati i s posrnulima, ovisnicima, beskućnicima.

»Prosječno četiri dana snimamo jednu emisiju od 52 minute. Na putovanju boravimo između 30 i 35 dana. Po povratku ima puno posla oko montaže, prijevoda, titlanja, peglanja tona i slike, bar tri mjeseca

Globalizacija i internet

U serijalu spominjete i proces globalizacije kao stavke koja smanjuje razlike između sjevera i juga. Jesu li onda te razlike danas blaže izražene negoli prije 30, 40 godina? Je li još nešto pogodovalo smanjenju razlika?

– Globalizacija i internet, kao i članstvo u EU-u (osim Norveške koja je članica NATO-a, ali je dvaput na referendumu glasala protiv ulaska u EU) svakako su pomogli boljem upoznavanju, jer je putnika u oba pravca puno više, a dobra praksa jednog sustava kad-tad nađe primjenu u drugom. Međutim, zemlje s protestantskom luteranskom većinom dosta su različite od onih s katoličkom ili pravoslavnom većinom.

Ulogu u tim razlikama može imati klima, ali pogledajte Rusiju, i ona ima velike dijelove na sjeveru, pa je ipak bitno različita od Norveške i Danske. Kod luterana ljudi rade jer je rad nešto dobro i svatko je rođen s nekom misijom, i onaj koji radi rukama, i onaj koji vodi životinje na pašu, i onaj koji zarađuje zapisivanjem svojih misli.

Nema višeg i važnijeg posla, a pogotovo se onaj koji više zarađuje i kojemu materijalno bolje ide ne smije time hvaliti i razmetati. Društvo se temelji na povjerenju (u Norveškoj je riječ za povjerenje »tillit«, a u Finskoj je to »luotto« za kredibilnost) koje je apriorni pristup po cijenu da nekad budete prevareni ili ispadnete naivni.

U južnim zemljama istaknut je hedonizam u hrani, piću i ostalim zadovoljstvima, no sjeverne zemlje su već godinama u vrhu na popisu najsretnijih zemalja. Znači li to da stanovnici sjevera i juga pronalaze sreću u različitim stvarima unutar svojih sredina? Je li u redu pretpostaviti da se tipični južnjak ne bi snašao u normama sjevera i obrnuto?

– Jest, sjeverne zemlje su najsretnije ako se sreća mjeri socijalno-ekonomskim parametrima koje sam naveo. Visina BDP-a, visina plaća, kupovna moć, zaštita na radu, dostupnost zdravstva, kvaliteta i cijena obrazovanja, ravnopravnost ljudi i manjina, pravovremenost i poštenje pravosuđa itd.

Ako bi se pak mjerilo po bliskosti obiteljskih veza, emotivnoj povezanosti roditelja s djecom, čak i susjeda i prijatelja, ili po kreativnosti nekih proizvoda (na sjeveru je najbolji auto Volvo, na jugu su Ferrari, Masseratti), jug je za sjevernjake nedostižan po modi, luksuzu, a tek po gastronomiji, enologiji i ostalim eksponatima hedonizma, ne dolazi ni blizu. I kako u emisiji reče jedan Talijan, savjetnik za međunarodne odnose u Senatu, na sjeveru se radi o etici, a na jugu je u igri estetika.

I jedni i drugi se na kraju snađu ako se presele s juga na sjever. Ili obratno. Mislim da je lakše onima sa sjevera. Prvo, oni ne dolaze na jug iz nužde, nego po vlastitom izboru. I drugo, oni južnjački mentalitet nikada ne prihvate po kraja. Južnjaci više trebaju za adaptaciju, nekada i generacije njihove djece ostaju južnjaci, poglavito ako ih roditelji tako usmjeravaju.

Ove godine sve drukčije

Kroz »What’s up…« putopise redovito svake veljače posljednje četiri godine objavljujete novi dokumentarni sadržaj. To je sad već, čini se, ustaljena praksa. Stoga, kako ste skrojili svoju godišnju svakodnevicu? Kako izgleda vaš godišnji itinerar tijekom proizvodnje programa?

– Tri dosadašnja serijala »What’s up« startala bi s natječajem na HTV-u koji bi se raspisao u veljači. Treba dosta vremena da se ispune svi tehnički zahtjevi, precizan plan putovanja, prijedlog troškovnika, sastav ekipe iz Hrvatske i u zemljama gdje će se snimati, popis montažera…

Ako prođemo na natječaju, negdje krajem travnja ili početkom svibnja pregovara se o još nekim detaljima i mi počinjemo utvrđivati i potvrđivati mjesta boravka, sugovornike, lokalnog organizatora (fixera), pravila i restrikcije za snimanje u pojedinim državama kojih je nažalost sve više i više.

I onda otputujemo, obično krajem rujna ili početkom listopada, kada su se ljudi vratili na posao, a studenti krenuli na fakultete, kada su države ušle u normalni radni ritam. S prosjekom od četiri dana snimanja za jednu emisiju od 52 minuta, naa putovanju boravimo između 30 i 35 dana. Po povratku, ima puno posla oko montaže, prijevoda, titlanja, peglanja tona i slike, bar tri mjeseca. Tako da mi predamo prve dvije emisije dva tjedna prije emitiranja, a onda finaliziramo proizvod dok traje emitiranje. Ali, ove godine sve će biti drukčije…

I za kraj prigodno, na nedavnoj dodjeli nagrada Zlatni studio počašćeni ste nagradom Zlatnog studija za životno djelo. Kakvi su vaši dojmovi o dobivenoj nagradi, kao i o cjelokupnoj dodjeli nagrada?

– Lijepa je to nagrada, a lijepa je bila i »standing ovation« cijele dvorane. Zahvalan sam jer nije danas lako postići suglasnost u redakciji jednog od vodećih dnevnika u državi da se nekome iz drugog medija dodijeli najviše priznanje za cjeloživotni rad.