ISPOVIJEST ALKOHOLIČARKE IZ ZADRA: 'Djeca su počela primjećivati da sam pijana, a ja nisam mogla priznati...'

Alkohol je dio naših života, uz alkohol slavimo, opuštamo se, tugujemo, uz alkohol se svađamo, uz alkohol se volimo, uz alkohol zaboravljamo. Brojni su razlozi zašto posežemo za alkoholom i njegovim umirujućim učinkom. Međutim, učestalo i neumjereno ispijanje alkohola, nosi sa sobom brojne posljedice. Razna pića i razne efekte koje ima alkohol, mnogi počinju isprobavati u mladosti. To potvrđuje i nedavno istraživanje OECD-a po kojem su mladi Hrvati u dobi od 15 do 16 godina u samom europskom vrhu po konzumaciji alkohola. Zabrinjavajuć je podatak, kako je njih 45 posto u posljednjih mjesec dana barem jednom konzumiralo veću količinu alkohola. Nalazimo se na petom mjestu na ljestvici, a ispred nas su još samo Danci, Nijemci, Austrijanci i Slovaci.

Lucijana Rupić Krstić, psihologinja u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan i terapeutkinja u Klubu liječenih alkoholičara Zadar, kazala nam je kako je i nisu toliko iznenadili rezultati istraživanja.

Na prvu »liječi«

– Mladi su produkt društva, a mi kao društvo prihvaćamo alkohol i alkoholiziranje, na neki način ga i potičemo. Na primjer, ima toliko reklama za pivo i alkohol, a nema niti jedne za prevenciju i edukaciju. Mladi većinom piju u vršnjačkom društvu, ali za razliku od odraslih osoba se jako, jako napijaju. Njima je cilj izaći, napiti se i natjecati u tome tko može više alkohola popiti. Također, to je baš stvar našeg društva jer i njihovi roditelji piju, svi piju. Uz sve to, općenito se bilježi porast i drugih duševnih poremećaja kod mladih poput anksioznosti, depresivnosti i slično. Na prvu, alkohol »liječi« puno problema, pa ljudi to koriste kao neku vrstu samoliječenja. Alkohol ne rješava probleme, ali ima onaj sedativni, umirujući učinak i to je ono što ljudi vole, to opito smireno stanje pod utjecajem alkohola. Samo kad to preraste u problem, u ovisnost, onda je to veliki problem za obitelj i okolinu, upozorava Rupić Krstić dodavši kako mladi s alkoholom koriste i neke druge supstance, to ne mora nužno dovesti do ovisnosti, ali često se događaju neka rizična ponašanja, nasilna ponašanja ili izostaju iz škole, a roditelji to, nažalost, ne vide odmah.

– Mladi uglavnom piju vani, pa onda obitelj možda ne vidi na vrijeme problem, nego kad se dogodi neki incident. Važno je u obitelji razgovarati o alkoholu, o posljedicama alkohola i ovisnostima. Kod nas, u dalmatinskim obiteljima se tradicionalno puno pije. Bevanda iza ručka, iza večere, nekad pivo, a na feštama se napijemo. I to je neka poruka koju šaljemo mladima. Ali ne priča se o tome, jer nitko tko je pio alkohol nije pomislio da će jednog dana biti ovisnik, doći do toga da mora na liječenje. Treba razgovarati s mladim ljudima, da im postane jasno da alkohol može biti veliki problem. Zavod za javno zdravstvo provodi preventivne programe, pojedine udruge imaju preventivne programe i slično, ali mi se čini da ljudi alkohol ne shvaćaju dovoljno ozbiljno. Uvijek nađu nekog goreg od sebe i za njega kažu da je alkoholičar. Teško je shvatiti, teško je priznati da imaju problem, ističe Rupić Krstić.

U klub dolaze i odlaze

Klub liječenih alkoholičara u Zadru djeluje već pedesetak godina, a članovi se sastaju svake srijede u 18 sati. Uz Rupić Krstić, s članovima radi i doc. dr. sc. Mladen Mavar, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Ugljan, koji je u klubu dugi niz godina, od početaka. Klub je otvoren za suradnju s gostima i studentima iz drugih ustanova ili sveučilišta, a sudjeluje u radu i s drugim udrugama na mnogim projektima.

Kako Rupić Krstić kaže, u klub ljudi dolaze i odlaze. Tu su i stari i mladi, muškarci i žene, a prosjek godina članova varira od 20 do 70 godina. Grupa je otvorenog tipa, na sastanke dolaze novi, ali i stari članovi koji dijele svoja iskustva. Rupić Krstić nam je objašnjava kako teorija kaže da u klub dolaziš pet godina da pomogneš sebi, a nakon pet godina da pomogneš drugome.

– U Klubu imamo dosta članova koji su prošli hospitalno liječenje u nekoj od psihijatrijskih bolnica u državi, a koje ih upućuju na postojanje kluba. Osim takvih slučajeva, manji broj članova dolazi sudskom odlukom o javljanju u klub. Vrata kluba su otvorena svima, tako da dolaze pojedinci sami ili na nagovor i podršku obitelji, kaže Rupić Krstić te ističe kako ljudi dođu do informacija o postojanju kluba kad im je potrebno, međutim, treba staviti naglasak na prevenciju i edukaciju.

– Prije je bilo puno više klubova liječenih alkoholičara, sad je samo ovaj jedan u Zadarskoj županiji, što bi trebalo biti drukčije s obzirom na broj ljudi koji imaju problem s alkoholom. Koliko ovdje ima sjedalica, a ima ih, tolika i grupa bude ponekad. Ima ljudi koji dolaze stvarno dugo, a i onih s liječenja koji su jučer došli. U klubovima se inače preporučuje 12 do 15 članova, te uz članove obitelji bude oko 30 ljudi, a mi nekad imamo i više od toga. Klub ima terapeuta, stručnog djelatnika koji usmjerava procese u grupi. Liječenje alkoholizma je dugotrajan i složen proces, a cilj nije samo uspostava i održavanje asptinencije već rehabilitacija i socijalna integracija. Za to je potrebno vrijeme i rad na sebi, kazala je Rupić Krstić.

Terapeutkinja Lucijana Rupić Krstić

Težak put

– Klub je oblik samopomoći i pomoći jednih drugima, uz pomoć terapeuta. Kad dođu u klub, tražimo ljude da se predstave, da kažu što ih je dovelo do nas, što očekuju i slično. Tu su različita iskustva, različite su priče, a nikom nije lako doći pred grupu i reći: ‘Bok ljudi, ja imam problem, ja sam alkoholičar’. Taj prvi put je težak. Ali s vremenom kako se upoznajemo, sve više se oslobode unutar grupe. Mislim da dobro funkcioniramo, ovo je jedna zdrava zajednica toplih ljudi s istim problemom, zajednica koja podržava i stoji na raspolaganju. Alkoholizam je kronična, recidivirajuća bolest, recidivi su česti i dio svega toga, tako da ljudi znaju i više puta ići na liječenje i u klub. Uostalom, mi ih uvijek prihvatimo, svaki put ispočetka koliko god da je potrebno, ističe Rupić Krstić uz poziv svima kojima je pomoć potrebna, da se slobodno jave u klub bez straha od eksponiranja jer ono što se događa u klubu, ostaje u klubu.

– Često članovi obitelji traže pomoć, i najčešće nas pitaju što da naprave da netko krene tim putem. Naš savjet je da se razgovara s osobom u trenutku kad je trijezna, da budu direktni, otvoreni i iskreni. Da nastoje obiteljski i udruženo ukazati na problem, bez osuđivanja i okrivljivanja, ističe Rupić Krstić.

Alkohol ima jako puno posljedica, fizičkih i psihičkih, a postupak liječenja, rehabilitacije i resocijalizacije je složen, što nam je potvrdila i jedna od članica kluba koja je željela s nama podijeliti svoju priču, ali anonimno.

– Alkohol je ušao u moj život u jednoj ranoj mladosti, s nekih petnaest godina uz druženje s vršnjacima. Kako je život išao dalje, kretala sam se u društvu gdje je bilo čudno da netko ne pije. Alkohol je bio stil života, a pila sam sve do trudnoće. Uz period odgoja djece to je bio je bio jedini moj period apstinencije, kada sam donosila trijezna odluke. Kako su djeca odrasla, vraćala sam se društvu i navikama. Tu već dolazim do toga da pijem vani, a doma alkohol nisam doživljavala. Međutim, kako je život išao dalje, kako su djeca otišla dalje za svojim životom ostajem sama i tu kreće moj period totalnog pada. Nisam bila osamljena, nego su se počeli gomilati neki problemi i sve više sam se okretala alkoholu, budući da sam imala naviku od prije. Kad bi došla u kafić, to nije bio više gin i tonik, nego gin i malo tonika, a ujedno sam počela razmišljati o tome imam li piće doma u frižideru, priča nam jedna članica kluba te dodaje kako se vani i suzdržavala, ali bi jedva čekala doći doma piti.

Priznanje i liječenje

– Djeca su već počela primjećivati, kad bi došla do mene nalazila bi me baš u teškom pijanstvu. Svašta se događalo, izgubila sam sebi blisku osobu, baš zbog alkoholizma i nisam se više mogla nositi s niti jednom emocijom. Sebi nikako nisam mogla priznati da sam alkoholičarka. Kad bi mi netko rekao da sam alkoholičarka bio bi mi smrtni neprijatelj, ali u dubini sebe sam znala da je to istina. Pila sam svaki dan, razdoblja apstinencije više nije bilo. Zapustila sam izgled, kao osoba sam se počela urušavati, zdravlje mi se urušilo, izgledala sam kao da sam deset godina starija, izgubila sam se u odnosima s djecom, ljudima. Djeca su počela vršiti pritisak na mene i pod tim pritiskom sam otišla po pomoć, iako nisam odmah rekla da pijem. Dali su mi uputnicu za psihijatra. Kazati mu da pijem, bilo mi je nešto najteže ikad. Nakon toga dolazim u klub, gdje sam odmah osjetila da sam među svojima. U klubu su ljudi koji su u problemi kao i ti, ali dolasci nisu bili dovoljni jer sam predugo zaglibila u sve. Morala sam na liječenje u Rab gdje sam bila tri i pol mjeseca. Nisam se mogla prvih mjesec dana sastaviti tamo, ali polako je bilo bolje, počela sam dopirati do sebe. Kad sam se vratila u Zadar, prvo što sam napravila je to da sam otišla u klub, bila je srijeda. Sada jednostavno ne mogu vjerovati u što sam se bila pretvorila, šokirana sam tim periodom svog života koji je iza mene, kazala je članica kluba.

– Reći ću vam još jedno. Uz podršku obitelji, najveći utjecaj je imao ovaj klub. To su ljudi koji su mi pružili prijateljstvo, povjerenje i podršku. Klub nije samo produžena ruka liječenja, on je više od toga, kazala je članica poručivši mladima da se čuvaju, da paze i vole same sebe.