Hrvatski stručnjak na klupi Tadžikistana otkrio svoju tajnu uspjeha na Azijskom kupu

DOHA  Pod stručnim vodstvom Petra Šegrta Tadžikistan je već postigao senzacionalne rezultate na Azijskom kupu u Kataru, a danas mu se u četvrtfinalu protiv Jordana pruža prilika za još jedno probijanje granica. Zemlja koja za mnoge predstavlja nogometnu egzotiku prvi se put u svojoj povijesti plasiralana na kontinetalnu smotru i odmah je ispiala povijest, iako joj nitko nije davao velike izglede za prolazak skupine s domaćinom natjecanja, Kinom i Libanonom.

– Realni smo i svjesni svojih mogućnosti. Prije nekoliko mjeseci u Dušanbeu smo igrali utakmicu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo s Jordanom. Završilo je 1:1, s time da su oni izjednačili u sudačkoj nadoknadi. Znači, i oni se nas boje. Jordan je bolji i kvalitetniji, to svi znamo. Oni imaju pet-šest odličnih igrača, a Musa Al-Taamari je nevjerojatan. Uostalom, ne igra slučajno u Montpellieru. Oni su favoriti, ali mi imamo veliko srce, i to ćemo pokazati na terenu – kaže Šegrt.

Vrućina

Kažete da je Jordan kvalitetniji od Tadžikistana. Vidite li nešto povoljno za svoju reprezentaciju u četvrtfinalu?

– Mi više nemamo što izgubiti, i to je naša najveća prednost. Jedino se bojim vremenskih uvjeta jer igramo u ranom terminu i vrućina bi nas mogla ubiti. Već smo potrošili puno energije, a igrat ćemo na 27-28 stupnjeva. Mi igramo presing i puno se trošimo na utakmici. Ovdje nam nedostaju tri najbolja igrača, ali dečki iz drugog-trećeg plana igraju nevjerojatno dobro. Recimo, mali Ališer Šukurov je do Azijskog kupa imao samo jedan nastup za reprezentaciju, a sada je odličan u veznom redu. Mi imamo 26 igrača i držimo se kao velika obitelj. Zato i jesmo opasni. Odlično smo se pripremili i napredujemo. Tu su moji pomoćni treneri odradili veliki dio posla. Bez njih ne bi bilo ovog uspjeha.

Rezultati koje je Tadžikistan postigao na Azijskom kupu nadilaze sva očekivanja. Kakvo je trenutno raspoloženje u vašoj svlačionici?

– Kada smo pobijedili Libanon i prošli skupinu, slavilo se cijelu noć. U našem hotelu svi su plesali. Nakon što smo izbacili Ujedinjene Arapske Emirate u osmini finala, pogledao sam oko sebe i vidio veselje kao da smo osvojili Azijski kup. Dečki su presretni, a moj je zadatak da ih držim na zemlji. Prošli smo do četvrtfinala i sada želimo otići još korak dalje. Tadžikistan je mala država i svi smo jako ponosni na sve što se događa na Azijskom kupu. Samo pogledajte tko je sve u četvrtfinalu, Japan Južna Koreja, Iran, Australija, Katar… I mi smo tu. Ljudi iz hotela koji nam je baza na Azijskom kupu nisu očekivali da ćemo tako dugo ostati kod njih.

Možete li objasniti kakav je nogomet u Tadžikistanu?

– Ovo što smo postigli je još veće kada se pogledaju uvjeti. Tadžikistan ima samo jedan teren s umjetnom travom i nitko nam ne želi doći igrati prijateljske utakmice, tako da smo stalno na gostovanjima. Kao izbornik Tadžikistana vodio sam 23 utakmice, a samo dvije su bile na domaćem terenu.

Igrači s ceste

A igračka baza?

– Ljudi u Tadžikistanu imaju hrvatski šmek za nogomet, i to sam odmah prepoznao. Zbog toga sam i otišao tamo. Kada sam stigao, igrali su na duge lopte. Odmah sam im rekao da to nije igra za njih jer nemaju visinu. Počeli smo igrati od noge do noge, kao hrvatska reprezentacija. U Tadžikistanu nema igrača koji su sustavno školovani u klubovima, oni dolaze s ceste. Brzi su, eksplozivi i imaju talent koji mi sada usmjeravamo. Kada sam došao, prosjek godina u reprezentaciji je bio 29-30, a sada je 23-24. Znao sam da imamo kvalitetu i bio sam uvjeren da ćemo na Azijskom kupu proći skupinu.

Kako biste opisali vašu formulu za uspjeh na Azijskom kupu?

– U reprezentaciji Tadžikistana sam spojio hrvatski nogometni vic i njemačku disciplinu. To je naša dobitna kombinacija. Ti dečki su nevjerojatni i neizmjerno sam ponosan na njih. Trenersko školovanje sam prošao u Njemačkoj, ali u srcu nosim naš hrvatski duh, a ovdje je baš to potrebno. Njemački treneri mogu uspjeti u Japanu ili Južnoj Koreji jer tamo je disciplina dio mentaliteta. Ljudi u Tadžikistanu su slični nama i sama disciplina nije dovoljna jer ponekad treba malo progledati kroz prste i malo improvizirati.