Održana večer poezije povodom godišnjice smrti književnika Joje Ricova

U prostorijama Matice umirovljenika Kali na Bratskom dvoru u utorak se održao prigodan program u spomen na godišnjicu smrti kaljskog pjesnika, književnika i prevoditelja Joje Ricova. Obilježavanje godišnjice smrti ovog velikana pokrenuli su i organizirali umirovljenici pod pokroviteljstvom Općine Kali.

U uvodnoj riječi prisutne posjetitelje pozdravio je Zdenko Vidov predsjednik Matice umirovljenika i ukratko sve posjetitelje večeri podsjetio da se Joja Ricov rodio u Kalima 25. ožujka 1929., a umro je u 88 godini nakon kratke i teške bolesti, 23. siječnja 2017. godini. Veliki broj zainteresiranih mještana odazvao se pozivu Matice umirovljenika Kali te su uživali u programu u kojem su sudjelovali dramska umjetnica Milena Dundov i učiteljica Ines Kolega koje su recitirale pjesme Joje Ricova, dok je u zabavnom programu sudjelovala klapa Kali.

Renesansa kaljske kulture

– Joju sam poznavala cijeli svoj život, zajedno smo radili i surađivali u očuvanju čakavske poezije. Ovaj rođeni Kaljanin, bio je poseban, neponovljiv i svoj. Bio je rodoljub, jedan od najvećih hrvatskih intelektualaca, jednom riječju velikan koji je cijeli otok Ugljan, a posebno Preko i Kali, bespovratno zadužio. Gdje god sam išla, s ponosom sam recitirala njegove pjesme. Ricov je zaslužan za renesansu kaljske kulture, kazala je Milena Dundov i rekla kako takvi ljudi nikad ne umiru jer uvijek žive u nama.

– Dvije godine prije nego je Joja umro, napravili smo mu na fakultetu veliku akademiju i tada je doktor Ćosić objavio kako je u Ministarstvu kulture prijavio kaljski jezik kao nematerijalnu kulturnu baštinu Hrvatske, ali tu je nažalost stalo jer Kaljani više ništa nisu napravili. To je vrijedno i jedinstveno nasljeđe koje je potrebno uvrstiti u nematerijalnu kulturnu baštinu, rekla je Dundov, a o tom problemu oglasio se i načelnik Bruno Mišlov.

– Mislim kako imamo osnove za to i da je opravdano što se nešto takvo zatražilo. Ta inicijativa je bila aktivna prije skoro deset godina, ali spreman sam to podržati i pokušati prema Ministarstvu kulture poslati prijedlog, kazao je Mišlov i dodao da se u potpunosti slaže s Milenom Dundov da je kaljski jezik jedinstven na ovim područjima.

Zdenko Vidov u znak zahvalnosti recitatorima je poklonio buket, a potom sve posjetitelje večeri pozvao na druženje uz fritule, sokove i piće.

Buran život

Joso (Joja) Ricov hrvatski književnik i prevoditelj rođen je u Kalima (Zadar), 25. ožujka 1929. Osnovnu školu završio je u Kalima, pohađao klasičnu gimnaziju pri Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru, odakle je zbog otpora talijanizaciji hrvatskoga obalnog područja i vlastitog prezimena te jasno izražena rodoljubnoga i antitotalitarističkog stava isključen. Sudionik je hrvatskog otpora, zatočenik u njemačkom koncentracijskom logoru Musapstan kod Zadra (1944.). Potom nastavlja i završava realnu gimnaziju u Zadru, upisuje se i diplomira na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao profesor slavistike.

Neposredno nakon povratka s III. festivala jugoslavenske poezije, 17. srpnja 1959. na autoputu »Bratstvo i jedinstvo« na relaciji Beograd – Ohrid uhićen je i odveden u zatvor u Savskoj cesti 60, u Zagrebu. Odatle je 26. studenoga 1959., bez procesa i presude izgnan u dvogodišnje zatočeništvo na otok Sv. Grgur. Na peticijsku intervenciju talijanskog nobelovca književnika Salvatorea Quasimoda osobnim nalogom Josipa Broza Tita 19. travnja 1961. pušten je iz zatvora.

Od rujna 1962. do lipnja 1963. umjetnički je konzultant kazališne institucije »Il Trebbo – centro di lavoro teatrale« Tonija Comella u Milanu. Godine 1966. i 1968. stipendist je Pier Emmanuelova »Comité d’écrivains et d’éditeurs pour une Entr’aide Européenne« u Parizu.

Pjesničko stvaralaštvo

Od 1. prosinca 1963. do 16. travnja 1967. dopisni je urednik »D’Ars Agencya«, milanskoga časopisa za suvremenu umjetnost s rubrikom Lettera dalla Jugoslavia. Od 1. travnja 1968. do 12. studenoga 1970. član je uredništva Hrvatskog književnog lista kao jedan od utemeljitelja Zajednice samostalnih pisaca TIN.

Od siječnja 1973. do studenoga 1975. predaje hrvatski i srpski jezik i književnost na slavističkim katedrama Državnog (Universitá degli Studi) i Katoličkog (Universitá Cattolica del Sacro Cuore) sveučilišta u Milanu te surađuje u talijanskoj leksikografskoj ediciji »Grande Enciclopedia« Geografskog zavoda De Agostini di Novara, a od studenoga 1975. do 31. lipnja 1984. nastavlja svojim radom audiorehabilitatora u Centru SUVAG u Zagrebu.

Joja Ricov nositelj je Međunarodne nagrade Europa Arte (Paris, Zurich, Milano) – »per ampia e meritoria attivita artistica«, za rubriku ogleda Lettera dalla Jugoslavia (Milano, 1964.); »Povelje hvalezaslužja« Talijanskog instituta za kulturu, Zagreb 1966.; Međunarodne nagrade »Parthenope Aurea« (Zlatna Partenopa) s pergamenskom nominacijom »Cavaliere dell’ Arte 1997.« (Vitez Umjetnosti 1997.) Univerzalne akademije NEAPOLIS za lijepe umjetnosti, znanosti i književnost u Napulju 1997.