Pod zabranama i restrikcijama je praktički trećina ribolovnog mora u Jadranu

Prije nekoliko dana – konkretno, 21. studenoga – bio je Svjetski dan ribarstva. U nas nije obilježen, ni ove, kao ni prethodnih godina. Ne znam kako je u drugim ribarskim zemljama, vjerujem da ga ponegdje obilježavaju, makar skromno, simbolički. Naš ribari već godinama obilježavaju blagdan svetoga Nikole, on je i njihov zaštitnik.

Svjetski kalendar obiluje prigodnim datumima posvećenima raznim zanimanjima, djelatnostima, događanjima, pojavama, bolestima, baštini, životinjama, plodovima prirode… Dan ribarstva niti je iznimka, niti raritet. Druga je tema koliko ga sami ribari uvažavaju, kako se prema njemu odnose, koliko mu pažnje posvećuju. Osobno bih rekao – nikakvu! Vjerujem da rijetki među ribarima i znaju za »svoj dan«. Većina ga provodi u poslu, ako ih ne sprečavaju kakve vremenske nepogode, ili administrativna ograničenja.

Veliki izvor hrane

Svjetski dan ribarstva… pojma nemam, dobronamjerno će konstatirati većina ljudi upitanih za taj dan. Ne treba čuditi, ne znamo ni za mnoge druge prigodne datume. Uistinu ih ima puno, čak i previše. Pročitao sam na jednom poljoprivrednom portalu da postoji čak 40 svjetskih i međunarodnih dana vezanih samo uz poljoprivredu. Jasno, među njima je i Svjetski dan ribarstva, jer to je djelatnost proizvodnje hrane. Spominjem usput da postoji i Svjetski dan tune, a njegov je datum 2. svibnja. Svi ti prigodni dani služe da bi se podigla svijest o onome što tematiziraju. Dakle, u ovoj prigodi o ribarstvu!

O njemu, uključujući i akvakulturu koja je sastavnica ribarske djelatnosti, svjetski mediji puno pišu. S pravom, jer more i vode općenito, imaju veliku ulogu u prehrani stanovništva, veliki su izvor hrane. Ali ne i neiscrpan, kako se nekad mislilo, a neki tako razmišljaju i danas. Pa se čude što su ribarske mreže svakim danom skromnije ispunjene, dok potražnja za hranom konstantno raste. Jer raste i ljudska populacija, i to velikom dinamikom!

U prigodi Svjetskog dana ribarstva, kao i mnogih sličnih datuma, više od samih ribara javljaju se razne organizacije i udruge što brinu o zaštiti prirode i njenih bogatstava. Prirodni resursi pretjerano se iscrpljuju, mnogi ne brinu o svojoj djeci i unucima koji će se, također, baviti ribarstvom, odnosno eksploatacijom hrane iz mora i ostalih voda.

Ne brinu ni o tome što će, i koliko, oni osobno sutra loviti. Ipak, kao i obično u sličnim prigodama, mnogi »zaštitari« pa traže potpunu zabranu ribolova. Oni umjereniji zahtijevaju zabranu ribarenja samo određenim alatima, na primjer, pridnenom povlačnom mrežom koćom. Tvrde, iza nije ništa ne ostaje, ni od faune, ni od flore. Zanemaruju pritom da se ta koća ne može svugdje povlačiti.

Realnijim pristupom traži se provođenje inicijative UN nazvane »30 x 30«, što podrazumijeva da se do 2030. godine proglasi 30 posto kopnenih i 30 posto morskih površina Zemlje zaštićenim područjima. Ona je prihvaćena i na razini EU-a, pa će i Hrvatska morati povećati zaštitu Jadranskog mora, odnosno proširiti zaštićena područja, a to znači veće dijelove mora u kojima ribolov nije dopušten. Iz WWF Adria, hrvatske sastavnice svjetske organizacije za zaštitu prirode WWF, upozoravaju da će naša zemlja teško udovoljiti takvim traženjima na moru.

Zaštita i stroga zaštita

Od ljudi iz ribarstva i onih koji su mu bliski često sam slušao da je u našem dijelu Jadrana pod zabranama i raznim restrikcijama trećina ribolovnog mora. Jasno, rijetki su dijelovi gdje je ribolov trajno zabranjen, češći su slučajevi privremene obustave ribolova kroz određeno razdoblje, ili zabrana rada s pojedinim alatima. A, što u zaštitu ne spadaju i lovostaji za najvažnije alate – tromjesečni za mreže plivarice srdelare u čitavom ribolovnom moru, te jednomjesečni za koćarenje u njegovu većem i važnijem dijelu. Zaštitili smo i livade posidonije.

Iz WWF Adria ističu da Hrvatska ima pod zaštitom tek oko 12 posto mora. Istodobno, Europska komisija traži da 10 posto mora bude pod strogom zaštitom, a u takvom režimu naša zemlja sada ima manje od jedan posto. Neminovno se nameće i pitanje koliko Jadrana pod zaštitom ima Italija, čiji ribari neusporedivo više eksploatiraju zajedničko more.

O toj temi nedavno se raspravljalo u Splitu za okruglim stolom što su ga organizirali WWF i Predstavništvo Europske komisije u Hrvatskoj. Na okupu su bili predstavnici ribarske struke, znanosti i vlasti, te ljudi angažirani u zaštiti prirode i mora posebno. Sama zaštita nije sporna, ali se razlikuju mišljenja i ideje kako je provesti, na koji način i na kojem dijelu ribolovnog mora. Bitno je poboljšati upravljanje morem i zaštićenim područjima, i to kroz zakonsku regulativu, te ostvariti svojevrstan kompromis između sektora zaštite i sektora ribarstva, rečeno je tom prilikom.

Ulaskom Hrvatske u EU pristupilo se izradi »planova upravljanja« za alate gospodarskog ribolova, a oni sadrže značajan stupanj zaštite. Ribarstveni znanstvenici smatraju da je prostorno – vremenska regulacija puno važnija od matematičke podjele. Također, predlažu da zaštita bude proporcionalna zatečenom stanju. Ako je talijanska ribarska flota 3 – 4 puta jača od naše, onda bi i zaštita morala na takvoj razini.

Visoka svijest

Hrvatski ribari davno su iskazali visoku svijest za zaštitu našeg Jadrana i njegovih bogatstava. Najbolji je primjer akvatorij Jabučke kotline, desetljećima najatraktivnije koćarsko lovište, više za talijanske nego naše ribare. Upravo na inzistiranje naših ribara – koćara hrvatski i talijanski znanstvenici usuglasili su prijedlog zabrane koćarenja u tom području. Na kraju je popustila i administracija dviju država, brže naša nego talijanska.

Najprije je područje Jabuke zatvoreno za koćarenje na godinu dana, pa se produžilo za tri godine, da bi se potom donijela odluka o trajnoj zabrani. Nisu talijanski ribari oduševljeni takvim rješenjem, ali su ga morali prihvatiti. Vjerujem da im danas nije žao. Naši ribari koji rade u tom akvatoriju ističu da su ulovi glavnih vrsta znatno veći i kvalitetniji. Jabučka kotlina glavno je mrijestilište koćarskih vrsta, a odrasla riba ima putanje svojih migracija i ribarima postaje dostupna.

Zanimljivo je spomenuti da se u povodu Svjetskog dana ribarstva prošle godine oglasio i Vatikan. Kardinal Michael Czerny, prefekt Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, naglasio je važnost ribarske industrije, ali i probleme s kojima se suočava, pozivajući na »pojedinačno i kolektivno obraćenje«. Posebno je istaknuo središnju ulogu malog ribarstva u zemljama u razvoju, koje čini većinu zaposlenih u industriji i proizvodi oko 40 posto svjetskog ulova.