Treninzi su postali djeci jedina tjelesna aktivnost

Praktično nema zadarskog rukometaša koji nije prošao kroz »njegove ruke«. Iznimka su novije generacije s kojima su radili neki drugi, mahom mlađi treneri. Na njegovom popisu su reprezentativci Tonči i Josip Valčić, Ivan Ninčević, pa Ive Marinović, Marin Knez, Mate Torbarina, Ante Pavić, Šime Humbolt, potom sjajna generacija igrača rođenih 1984. godine (Tomislav Zelić, Tomislav Škulić, Nino Jerak, Domagoj Surać, Josip Peša…), koja se na nacionalnoj sceni prvi put pojavila osvajanjem petog mjesta na Juniorskom prvenstvu Hrvatske u Biogradu 2002. godine. Na spomenutu selekciju naslonili su se igrači rođeni 1986. (Josip Nekić, Kristijan Brkljača, Nino Bojmić…). Od 2019. ga nije bilo u rukometu, nakon što se povukao iz Arbanasa, koji su polagano počeli gasiti mlađe kategorije. Ovo ljeto odlučio se vratiti, ovoga puta u ženski rukomet, u kojem je svojevremeno bio angažiran prije 15-ak godina. Iza ovih podataka krije se ime Žarka Jakšića, u zadarskim sportskim krugovima poznatog i kao Đeri.

Maja Mitrović

– Želio sam pomoći Maji Mitrović, koja radi s djevojčicama u Ženskom rukometnom klubu Zadar. Zvala me je i prije dvije godine, pa lani. Sada sam odlučio doći i dati koliko budem mogao. Kontaktirao me i Stipe Bjeliš, koji je postao predsjednik kluba, a koji me 2008. doveo u Arbanase kad se osnovao taj klub. U Arbanasima sam vodio školu rukometa iz koje su došli neki igrači koji su u zadnje vrijeme ostvarili međunarodne transfere ili igraju u našoj Premijer ligi – kaže Jakšić, koji s Mitrović vodi tri klupska uzrasta, do 11, 13 i 15 godina, a pomaže i u radu s prvom ekipom, u kojoj su zapravo sve mlade djevojke. Sve tri ekipe natječu se u Prvoj ligi Jug.

– Ja sam trener igračica do 11 godina, ostale vodi Mitrović, ali sve radimo zajedno.

FOTO: Arhiv ZL

Zadarski ženski rukomet s prvom ekipom godinama se ne može pomaknuti sa začelja Druge lige.

– Sada su se stvari konačno postavile kako treba. Klub ima tri mlađe selekcije, iz kojih će sigurno doći igračice s kojima će i prvom sastavu krenuti na bolje. Potrebno je imati posložene sve selekcije, što se dugo zanemarivalo, a sada se odlučilo postaviti prave temelje, što je i jedni ispravan put. S igračicama se dobro radi, ima dovoljno termina i to je za sada najvažnije.

Jakšić ističe kako je muški rukomet u Zadru u zamahu i kako može biti primjer za rad s djevojkama.

– Ne znam kakve su ambicije prvog sastava Zadra, ali taj se klub može osloniti na igrače iz škole rukometa, a to je velika stvar. Prva liga je za tu momčad po mjeri, s time da dolazi odlična generacija igrača, mislim da su sada u kategoriji U-17, koja bi uz podršku ponekog iskusnijeg igrača mogla i do Premijer lige. Međutim, to je dio u koji se treba uključiti uprava i odlučiti koji su ciljevi, odnosno prioriteti.

Frane Kardum

Posebne pohvale radu s mladima idu Zadru 2013.

– Frane Kardum je napravio veliki posao, ima jako puno djece. S Majom Mitrović i ostalim trenerima radi mini rukomet, iz kojeg se okuplja najmlađa natjecateljska generacija, a to je ona do 11 godina. Djevojčice dolaze kod nas, a dječaci ostaju u tom klubu. Zadar 2013 je prošle sezone s tri uzrasta nastupio na završnici Prvenstva Hrvatske, što je velika stvar. I Zadar 1954 je dosta napredovao s mladima, tako da mi se čini da nikada toliko djece nije treniralo rukomet. Baza postoji, pitanje je ima li volje, novca i svega ostalog potrebnog za napredak seniorske ekipe. To je ono što nam je uvijek nedostajalo. U sezonu bi se ušlo onako po inerciji, idemo pa do kuda dođemo. To je dogodilo i generaciji ‘84., koja je mogla dugo držati klub u najjačem rangu. Nažalost, izdržala je samo jednu godinu.

Sjećanje na 1993. godinu

Prije 30 godina rukometaši Zadra ušli su u Prvu ligu, najjači nacionalni ligaški rang. Jakšić je tada završavao igračku karijeru i kao trener uveo je Zadrane u elitu.

– Početak tog uspjeha je bio četiri godine ranije. Tada nas je okupio Vjekoslav Mitrović. Pozvao me u klub i u početku sam mu bio pomoćnik. Prava stvar bila je dolazak Miroslava Čačića i povratak Romana Perinovića iz Zagreba. Još kada je iz Sloge Doboj došao Zoran Zubak njih trojica bili su okosnica ekipe u kojoj su ostatak bili zadarski igrači. Došao nam je i Boro Marić, tada prognanik iz Knina. Bilo je veliko iznenađenje kada smo izbacili Moslavinu u kvalifikacijama. To je početak novog rukometnog razdoblja u Zadru. Bilo je puno padova nakon toga, ali ostat će zapisano da smo uveli Zadar među prvoligaše.

Jakšić je 1982. završio Kineziološki fakultet, a kao trener aktivan je od 1989., kada je i igrao za Rukometni klub Zadar. Taj je kolektiv 1993. kao trener uveo u tadašnji najjači rang. Radni vijek proveo je kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture u Pomorskoj školi u kojoj je i dočekao mirovinu. Trenirao je i plivače, skakače u vodu, vaterpoliste. Svakako, dovoljno dugo razdoblje za usporedbu kako je bilo raditi s djecom nekada, a kako je danas.

– Ništa se bitnije nije promijenilo u onome što je sport bio jučer i što je danas, ili što treba učiti djecu i mlade. Međutim, djeca su se promijenila i to u relativno kratkom vremenu. Nekad su djeca bila motorički sposobnija, više su vremena provodili vani, po igralištima, dvorištima, u šetnji. Dolaze generacije kojima je trening jedina tjelesna aktivnost, a to je premalo. Rijetko koje dijete kada upisuje neki sport prethodno u školi prođe osnove gimnastike i atletike. To je veliki problem, ne samo rukometa ili sporta, nego društva općenito. Naravno da je to povezano i sa zdravljem.

Dobra komunikacija

U takvoj situaciji teško je govoriti o pravoj selekciji u klubovima.

– Radite s onima koje dođu u klubu. U Zadru je puno sportskih klubova, možete se baviti raznim aktivnostima, a rukomet je na glasu kao malo grublji sport, što na prvu može odbiti djevojčice. Tako da prave selekcije teško može biti, najvažnija je stvar svakome naći pravo mjesto u ekipi. Ako u tome uspijemo napravili smo veliki posao.

FOTO: ŽRK Zadar

Jakšić kaže kako nema problema u pristupu radu s mladim rukometašima.

– Treba imati znanja, a druga je stvar kako to znanje prenijeti. Razlika u godinama između mene i igračica je velika, što može stvoriti određenu poteškoću, međutim vidim da su dobro reagirale na moje metode rada, a i ja uvijek tražim način kako im prići i biti na njima prihvatljivoj razini, pa i kako se izraziti, jer je sve to bitno za dobru komunikaciju. Za sada nam ide jako dobro.