Ana Nimac sa sestrom otišla na veliku duhovnu pustolovinu Camino de Santiago

Camino de Santiago jedan je od najslavnijih hodočasničkih putova na svijetu. Ova drevna mreža staza proteže se kroz Španjolsku i druge europske zemlje, privlačeći tisuće hodočasnika svake godine. Za mnoge, camino predstavlja mnogo više od običnog pješačenja. To je putovanje kroz duhovnu pustolovinu, prilika za introspekciju, susret s različitim kulturama i upoznavanje inspirativnih pojedinaca iz cijelog svijeta.

Camino de Santiago ima različite rute, a svaka od njih nudi jedinstveno iskustvo. Najpoznatija je francuska ruta, koja se proteže kroz impresivne krajolike. No, postoje i mnoge druge rute koje vode do istog krajnjeg odredišta – Santiago de Compostela, a jedna od njih je portugalska ruta kojom su se uputile Ana Nimac i njezina sestra, a Ana nam je kroz svoje priče, iskustva i savjete otkrila što to čini camino toliko posebnim i inspirativnim putovanjem.

Hodočasnička putovnica

– Već godinama maštam o caminu, odnosno od kada je naš tadašnji župnik don Ivica u Župi Murvica otišao na svoj prvi camino. Od tada proučavam, čitam i istražujem o caminu, mislim da sam izludila sve oko sebe. Želja mi je otići na francusku rutu camina, odnosno Put sv. Jakova koji je dugačak oko 800 kilometara. S obzirom na to da je svima teško odvojiti mjesec dana, a nisam se usudila ići sama, sestra mi je za rođendan odlučila pokloniti portugalsku rutu camina, dugu oko 300 kilometara, koju moramo prijeći u deset dana, a toliko vremena možemo odvojiti, kaže Nimac te nabraja neka od mjesta koje je zasad prošla sa svojom sestrom.

– Krenule smo iz Porta obalnom rutom, ali smo se u jednom trenutku odlučile preseliti na centralnu rutu, točnije kod Vila do Conde. Prošle smo Barcelos, Ponte de Limu, a u nedjelju smo došle i do Španjolske. Najiskrenije, teško nam je bilo naučiti imena portugalskih mjesta. Krajnje odredište svakog pellegrina je Santiago de Compostela. Na početku camina dobijete hodočasničku putovnicu, a svaki dan morate imati najmanje dva pečata iz različitih mjesta da biste na kraju dobili potvrdu, odnosno nešto kao diplomu da ste prošli camino, objašnjava Nimac.

Jedna od posebnosti camina je zajednički duh i osjećaj povezanosti između hodočasnika.

– Na caminu nikad niste sami. Puno je hodočasnika, svi se pozdravljaju i sa svakim koga sretnete razmijenite par rečenica. Hodočasnici na caminu se pozdravljaju s »buen camino«. Puno je mladih ljudi, najviše iz Njemačke. Zapravo, ili su mlađi ili stariji – od šezdeset pa nadalje. Upoznale smo jednog gospodina starog 78 godina, njemu je ovo čak jedanaesti camino. Camino je kao život, kako je Oliver opjevao – šaka suza, vrića smija. Sretna sam što sam ovdje, kaže Nimac te dodaje kako ima brojne zanimljive priče.

– Zanimljivih i smiješnih priča ima svaki dan. Dijelim ih sa svojim prijateljima ponajviše zbog toga da ne moram svakome posebno odgovarati na poruke, slati fotografije i pisati da smo žive i zdrave, ističe Nimac.

Foto: Osobna arhiva

Vrijeme i pozitivan stav

Za ovakav pothvat hodočasnici moraju proći kroz svakakve pripreme, no čak i ako netko dođe nepripremljen, na kraju dana je potrebno samo vrijeme i pozitivan stav.

– Toliko dugo planiram ovaj put, a na kraju sam išla totalno fizički nepripremljena. Zbog obaveza sam prestala vježbati u lipnju te se, iako inače puno hodam, u zadnje vrijeme uglavnom vozim. Međutim, sad sam shvatila da za camino nikad niste nepripremljeni, sve što vam je potrebno je vrijeme i pozitivan stav. Camino prolaze ljudi od šezdeset godina pa nadalje bez problema. Sestra mi je ispričala da je u jednoj od camino grupa pročitala objavu jednog dečka koji je napisao kako je imao sasvim drugačija očekivanja od camina. Kaže da nije mislio da će upoznati toliko anđela na caminu i da nije očekivao da će stariji ljudi njemu pomagati, dati mu štapove za hodanje i učiti ga hodati, priča Nimac.

Što se tiče prenoćišta, Nimac nam je objašnjava kako se gotovo uvijek nađe bez problema, te da u hodočasničkim smještajima postoji mogućnost dodatnog povezivanja s ljudima.

– Postoje smještaji za hodočasnike, uglavnom dobijete krevet, posteljinu, zajednički tuš i kuhinju. Oni su dosta jeftini, ali postoje i luksuzniji smještaji, no bez obzira na financije, ljudi se rijetko kad odlučuju za njih. U hodočasničkim smještajima se povežete s ljudima i imate osjećaj camina, a luksuznije iskoristite svakih nekoliko dana da se propisno operete. Sestra i ja smo prva dva dana imale sreće, no jedan dan smo pomislile da ćemo ostati na cesti, iako se to na caminu ne može dogoditi jer se uvijek nađe netko tko će vam pomoći. No, od sad unaprijed bukiramo smještaj, govori Nimac te dodaje da je njezinom organizmu dovoljno malo sna da se regenerira te da se, bez obzira na bolove s kojima dođe uvečer, ujutro probudi kao nova.

Foto: Osobna arhiva

Savjeti za camino

Brojni ljudi sanjaju o svom vlastitom odlasku na camino, a Nimac je upravo za njih podijelila nekoliko savjeta.

– Ima puno savjeta, no najvažnije je imati adekvatnu obuću i čarape. Naravno, ne možete ponijeti neku običnu torbicu, već vam je potreban profi ruksak kojeg ne smijete pretovariti. O tome treba voditi računa, jer je ruksak dio vas i stalno vam je na leđima. Postoje brojne grupe i aplikacije koje vam mogu puno pomoći, a zapravo bez aplikacije ne krećete na camino. U manjim mjestima se plaća isključivo gotovinom, pa i o tome treba voditi računa. Svakako se treba pripremiti na mahanje rukama i nogama, igre asocijacije i pantomime jer ovdje jako malo ljudi govori engleski. Također, ja već dugo hodočastim pa sam doktorirala na žuljevima, no potrebno je ponijeti iglice za njihovo bušenje te kvalitetne flastere, kao i šlapice koje služe za tuširanje i odmor nogu, naglašava Nimac te završava svoju priču s preporukom svim mladima da krenu na camino jer tamo mogu puno toga naučiti.

Foto: Osobna arhiva