Bitka za obalu i kupalište

Iz dana u dan saznajemo o novim uzurpacijama obale, našeg plavog hrvatskog mora i da sada ne nabrajam čega sve ne, ali meni je puno zanimljivija bitka za kvadratni kupališni metar. Ljudi su i inače postali jako nervozni, a ljetne vrućine očigledno dođu kao dodatni okidač, a kako je dobar dio kupača nekulturna stoka, tako smo svjedoci svakodnevnih obračuna, gdje će tko staviti šugaman, čije su ležaljke, kako postaviti suncobran… U svakom slučaju, ispada da je odlazak na plažu postao prava avantura gdje nikada ne znaš hoćeš li se kući vratiti u jednom komadu. I kao da nam nije bilo dosta vlastitih, domaćih primitivaca, eto su nam, zahvaljujući slobodnom europskom tržištu, došli i »belosvetski« divljaci koji misle da ako su kupili kuću, da im odmah pripada i odgovarajući dio mora kojem se nitko osim njih ne smije približiti. Postavljaju se neke ograde, lanci, pišu se prijeteće poruke i sve je to nekako nelagodno domaćem čoviku koji piva klapske pisme o našem lipom moru i što sve ne.

Dakle, osim domaćih izdajnika u ovoj priči sada imamo i agresore izvanka koji se, iako su nominalno Europljani, ponašaju kao najgori balkanoidi pa onda o svemu tome piše po crnim kronikama. Obično je to svađa oko mjesta gdje je netko stavio svoj šugaman, a pogotovo su osjetljivi kada je u pitanju uznemiravanje njihovih gostiju. Stranci koji primaju strance hoće mrtvu tišinu za svoje goste, a domaći su naravno kivni na njih jer »ovo je njihova didovina«, a zaboravljaju da je tim strancima tu zemlju i kuće netko ipak prodao pa su svi jako nervozni i eto teme za medije pa i za mene koji nisam gledao televiziju jer je nemam pa se moram nekako izvući pred svojim vjernim čitateljima.

TORBICA OD PET MOJIH MJESEČNIH PLAĆA

Da se odmah razumijemo. Nemam ništa protiv Huljića i Severine, dapače, čak su mi i simpatični i cijenim njihov poslovni dar, ali vijest koju sam vidio na televiziji me baš uzbudila. Radi se o jednoj od onih ljetnih reportaža o tome tko je gdje ljetovao i što je radio i što je odjenuo i što je pojeo i gdje se kupao, a ovdje smo saznali da su se »Severina i Tonči Huljić zabavljali u gradu«. To je vijest koja mi je puno važnija od one da me trgovci deru na svakom koraku i da će mi mirovina biti tolika da mi se bolje odmah upucati (ako budem imao dovoljno za metak), a ipak me najviše dojmila podvijest o tome kako je ona »nosila torbicu od 5000 eura« pa su mi misli odlutale u prošlost.

Prije dvadesetak godina mi je hitno trebao novac za prehraniti tuđu djecu i završiti školovanje, a ne volim posuđivati od prijatelja jer želim da mi prijatelji i ostanu prijatelji, nemam što prodati jer mi je bivša država otela nacionalizacijom, a sadašnja mi nije vratila (a možda bi mi i vratila da sam uzeo sposobnog odvjetnika kakvog sam upoznao tek kasnije, a ne onu…), pa diću, štoću, najbolje da to zaradim svojim znanjem. Brzo se prijavio na kviz i za mjesec dana uplatila Hrvatska televizija iznos koji je bio ekvivalent pet mojih tadašnjih mjesečnih plaća u jednoj poznatoj državnoj ustanovi. Iako mi je banka bila da dva koraka od kuće digao sam te novce u dva navrata, s pištoljem i kuhinjskim nožem u džepu, a sve od straha da ne izgubim, da me ne pokradu… A naša Seve tu istu vrijednost nosi onako nonšalantno u svojoj nježnoj ručici s ozbiljnim rizikom da je negdje posije, da joj je ukradu… A što je briga? Kupit će novu.

Ustvari, ovaj tekst nije posvećen njoj, jer ona vrlo dobro zna što radi, nego onim čudnim ljudima koji se takvim stvarima dive, koji zbilja misle da je to neko mjerilo vrijednosti, kojima je jako važno da im piše ime nekog brenda na odjeći… Ulazim s prijateljicom u neki dućan gdje su majice kvalitetne, ali ubibože skupe i pitam trgovkinju da ima li neka bez tih slova i napisa na sebi, a ona mi zbunjeno odgovara da onda nitko ne bi znao da sam je platio toliko i toliko i da je baš u tome fora da svi vide. Meni bi bilo logičnije da oni meni plaćaju da ih reklamiram noseći njihov proizvod, ali za mene se odavno zna da mi nisu u glavi sve daske uredno posložene jer ću ja tih 5 000 eura sigurno potrošiti pametnije nego da ih dam za glupu torbicu kakvu sličnu možeš naći i na benkovačkom sajmu gdje rado iđem svake ned’lje da malo proljudikam s ljud’man.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zadarskog lista.