Bevandu snimio kao sevdalinku

– Dobar dan, je li to broj Nediljka Paleke?
– Jest. Izvolite, Nediljko je.
– Ja sam Bernard Paleka…
– Oprostite, tko?
– Urednik u Zadarskom listu.
– Aha, aha. A što trebate?
– Jeste li vi onaj Nediljko Paleka što pjeva i snima sevdalinke?
– Jesam, jesam. A kako ste me našli?
– Pa, danas je lako naći telefonski broj. A gdje ste sad?
– Evo me u Beču. Tu živim dugo, ali doći ću u veljači u Petrčane.
– Hoćemo li se susresti?
– Zašto ne, zašto ne…
Veljača se bližila kraju. Sjeli smo u redakcijski auto, fotoreporter Arif i ja. U hipu evo nas u Petrčanima.
– Aha, izvolite, izvolite. Ma, jesmo li mi rod? – pita me Nediljko, decentan gospodin, elegantne figure.
Trebalo bi to malo istražiti. Tko zna… Nego, zašto ste mi ‘zapeli’ za oko. Pa, u pitanju su – sevdah i sevdalinke. Gospodin Nediljko odmah predlaže da prijeđemo na ‘ti’…
– Pa, svoji smo, je li tako?
Prvi nastup u zadarskom Domu JNA
Onda počne priča o sevdahu, sevdalinkama i njemu, Nediljku.
– Još kao dijete negdje sam čuo sevdalinke i to me privuklo. Ne znam objasniti kako, zašto, ali privuklo me. Prvo ovo, rođen sam 1951. u Zemuniku, a kad sam bio sasvim mali obitelj je nakratko otišla u Sotin, u Vojvodinu. Brzo smo se vratili, sagradili 1960. kuću u Stanovima. Tamo sam išao u osnovnu školu do četvrtoga razreda, a od petog do osmoga u Arbanase.
Odmah se vratio sevdalinkama.
– Ne znam točno kad je počelo, a ne znam ni kraj, ne znam.
Gledam ga dok govori. Uživljen, iz njega izlaze riječi kojima mi nekako nastoji dočarati sve što on osjeća prema sevdalinkama, što one za nj, notornog Dalmatinca, jesu.
– Moj prvi javni nastup bio je u Zadru, ima tomu više od 45 godina. Pjevao sam jednom zgodom u tadašnjem Domu JNA, gdje je danas sjedište Zadarske županije. Pjesma se zvala Sarajevo, a pjevao sam uz neki vojni orkestar.
Godine 1969. u Zadru je Nediljko završio srednju školu. I?
– Ma, želio sam 1973. ići u Australiju. Takva vremena. Nije to upalilo i našao sam se poslije u Beču, tamo se snašao, zaposlio i živio, stvorio obitelj.
Sevdalinka je Nediljku bila svakodnevica.
– Odlučio sam 1983. otići u Sarajevo, na radio i sudjelovati na audiciji. Položio sam i tako sam ušao u tu dimenziju. Mene je, priznam, veoma impresioniralo kako sve to izgleda, silna tehnika, studija, mnogo ljudi… Na koncu, susreti s tadašnjim zvijezdama, znamenitim izvođačima sevdalinki, piscima tekstova, skladateljima, glazbenicima…
Govori Nediljko da je sudionik ‘mora radijskih emisija’ čiji su sadržaj bile sevdalinke.
– Puno, puno toga sam pjevao, ali malo je sačuvano materijala iz toga vremena. Ipak, nešto je ostalo u glazbenim arhivama, a dio onoga što je sačuvano poslije je dospjelo na CD-ove ili sam i sam nešto snimao poslije, tako…
Česta putovanja iz Beča u Sarajevo ili gdje su već bili nastupi, ništa to Nediljku nije smetalo.
– Nikad nisam zakoračio u profesionalni svijet izvođača sevdalinki. Bilo je prilika, nuđeni su mi i ugovori s diskografskim kućama, zvali su me u ansambl Zaima Imamovića, ali – eto – nisam se odvažio. Egzistenciju sam osiguravao drugačije, a estrada mi je ostala kao veliko zadovoljstvo.
Fino, zaobljeno, osjećajno
Kako su Nediljka, rođenoga Dalmatinca, u svijetu sevdalinski doživljavali izvorni izvođači, skladatelji i ostali?
– Puno njih u početku se čudilo, ali brzo su me prihvatili. Moguće je da im se sviđao moj stil, moj način izvođenja, moj pristup.
Kad je nastupila velikosrpska agresija na Hrvatsku, kad je počeo Domovinski rat, kad se zaratilo i u BiH, nastala je i kod Nediljka stanka u javnim nastupima.
– Možda i nekih dvadesetak godina. Onda sam se vratio i otada nastupam kad imam priliku.
Dakle, još nismo od tebe čuli što je sevdalinka?
– Prije svega gradska pjesma, puna ljubavi. Ima nešto, već sam rekao, što me u sevdalinki privuklo, zgrabilo i ne pušta me. Izvođenje traži puno strasti, puno ljubavi. Ne možeš, kako bih rekao, pjevati k’o ono kad maksim tuče po diviziji..,. Treba onako fino, zaobljeno, osjećajno, melodično. Strast je bitna, izrazita strast.
Enver Šadinlija, novinar koji dugo prati sevdah i odličan je poznavatelj sevdalinki, kazao je jednom zgodom za tebe da si ‘iako Dalmatinac, zaljubljen u sevdah’ i smatra te značajnim izvođačem te vrste glazbe.
– Ja unosim svoju strast. Može čovjek pjevati ovako i onako, ali ako nema strasti – ništa! Recimo, kako ono Tereza Kesovija unosi silnu strast u izvođenje pjesama, tako i ja. Meni inače kad pjevam i poslije u razgovorima mnogi kažu da sam tipični Bosanac, ha, ha, ha…
Je li istina da dobra sevdalinka, vrsno interpretirana, u pravilu izmami suze?
– Kad bude tako, onda je to prava sevdalinka. Jedan Šaban Šaulić, kralj sevdalinki, rekao je da on na pravu pjesmu uvijek zaplače.
Na estradi se pod sevdahom nudi svašta, ali Nediljko kaže da ljudi na prvu prepoznaju sevdalinke.
– Ima svega, ali kvaliteta uvijek ispliva i održava se na vrhu.
Nikad Nediljko nije stekao klasičnu glazbenu naobrazbu. Harmoniku je naučio svirati sam, piše stihove…
– Evo, pjesma Bećar nastala je jednom zgodom ovdje, u Petrčanima. Sjedio sam u dvorištu, sviruckao nešto na harmonici i svratio kod mene jedan ovdašnji boem. Riječ po riječ, što si, kako si, kako živiš i tomu slično i meni odjednom dođe melodija, dođu mi riječi i sve to stavim na papir. Poslije sam snimio pjesmu, a tako i još neke. Harmonika je ovdje sa mnom, bez nje ne idem nikamo. Jesam naučio sam, ali sam puno gledao i pratio nenadmašnoga Jovicu Petkovića, virtuoza na harmonici, velikog čovjeka.
U Zadru je Nediljko našao prijatelja, kolegu, suradnika…
– Ha, ha, Joso Mršić, koji je rodom iz Banja Luke i ja smo se upoznali i dobro surađujemo. On je vrstan harmonikaš. Ali, surađujem i s Nenadom Nakićem Njakom.
Kako je snimljena pjesma Bevanda?
– Ha, ha, vidio si na YouTubu, je li… Bevanda je pjesma jednog Brajkovića iz Šibenika, a Nakićeva melodija i aranžman. Već ju je snimio Edo Durut, pjevao i Tomislav Bralić, a ja sam je kod Nakića snimio kao sevdalinku.
I, što je rekao Njake?
– Da dobro, ha, ha, ha… Zaštitili mi to u ZAMPU.
Svaka prava je lijepa
Malo ljudi zna da je jednu sevdalinku snimio i Vice Vukov, jedan album ima i Ibrica Jusić…
– Je, je, snimio je pokojni Vice Tebi majko misli lete. Odlično je bilo.
Nediljko, reci pravo je li ti žao što nisi ušao na estradu i postao, recimo, poput Zaima Imamovića, Mehe Puzića, Seje Pitića, Safeta Isovića, Šabana Šaulića…
– … i tako dalje i tako dalje. Ne zaboravi Hašima Kučuka Hokija, Nediljka Bilkića, a gdje su one vatrene izvođačice Hanka Paldum, Nada Mamula i dalje da ne nabrajam. Ma, žao, ne žao, tako je bilo. Sam sebi kažem da u nekom trenutku, kad je trebalo poći naprijed, još nisam bio sazorio (baš tako se izražava, zemuničkim idiomom, pr. a.) i to je to, život je išao dalje.
Zašto na nekim omotima LP-a i CSD-a piše Nedeljko, a na nekima Nediljko?
– Eh, u nekom vremenu stvarno su me potpisivali kao Nedeljko, ali sam reagirao i to promijenio. Ja sam Nediljko.
Onda, što bi čovjek kazao, koja je sevdalinka broj jedan?
– Eeeee, nije to lako reći. Prelijepih sevdalinki ima puno, a svatko ima neku svoju koju najviše voli. Meni je svaka prava lijepa jednako, svakoj prilazim s puno strasti. Ako će se o popularnosti, ona je to možda Ne klepeći nanulama, možda je to Zelene oči, možda Tebi majko misli lete…
Nediljko govori da se drži sevdaha, da je tu ‘na svome’, da je u sevdahu najsigurniji.
– To je dio mene. Čim čujem pravi ton, gotov sam… Ulazim u melodiju, u tekst. Nikad nisam bježao od iskrene kritike, uvijek se uspoređujem s boljima od sebe, pratim…
Dođe mu, govori, ponekad da se uhvati u razmišljanju kako je ta sevdalinka od svih Dalmatinaca zarobila baš njega na čudesan način.
– Mislim, mislim i sam se sebi čudim. Ali, eto, tako je…
Kad dođe u Zadar, u Petrčane, Nediljko s prijateljem Josom Mršićem živi svijet sevdaha i sevdalinki, a nedavno su ga zvali i iz Škabrnje.
– Je, je, imat ću suradnju s tamošnjim folklorašima. Dobro je, dobro je…
Tko zna, možda će jednog dana Nediljko ponovno u Zadru pjevati sevdah.
– Ako bude prilike, zašto ne. Znam da je u Zadru bilo koncerata i ako bi uskoro došlo nešto slično, zgodno bi bilo.
Onda, Nediljko, jesmo li neki rodi ili …
– Čuješ, tribalo bi viditi po obiteljskim lozama i tako… Ali, svejedno mi je drago da smo se upoznali, puno drago.