Impozantni svjetionik više je od dvadeset godina dom Slavoncu Zvonimiru Škvorčeviću

Svjetionici su od davnina glavni orijentiri sigurnosti na moru koji stoljećima moreplovce upozoravaju na blizinu obale, ali im i za velikih nevera pružaju utočište. Najčešće izolirani, ponekad i na malim i nenastanjenim otocima s pogledom prema otvorenom moru, oduvijek su inspiracija umjetnicima i piscima, kako zbog svoje snage, tako i zbog tajni i legendi koje se uz njih ponekad vezuju.

Svjetionici su najveći i najznačajniji objekti pomorske signalizacije koji omogućuju sigurnu dnevnu i noćnu plovidbu određenim morskim područjem. Iako su danas svi opremljeni glavnim svjetlom dometa do 30 milja, a poneki i uređajem s radarskim odrazom (racon) i/ili sustavom za maglu (detektor magle i sirena za maglu), svi su automatizirani i nadzirani putem sustava daljinskog nadzora, zbog njihova značaja za sigurnu plovidbu te zaštite svjetioničarskih zgrada od propadanja, na 16 svjetionika se još uvijek nalazi svjetioničarska posada. Dvije su posade na području Zadarske županije, gdje je ukupno sedam svjetionika – Oštri rat, otočić Sestrica Vela – Tajer, Rt Veli rat, otočić Babac, otočić Tri Sestrice – Rivanj, otočić Grujica i onaj na otoku Viru. Tri imaju svjetioničarsku posadu; Grujica, Tajer i Veli Rat, koji smo i mi posjetili.

Foto: Luka Jeličić

Najviši od svih jadranskih svjetionika

Impozantni svjetionik nalazi se na sjeverozapadnom rtu Dugog otoka, u blizini mjesta Veli Rat. Izgrađen je 1849. godine, visok je 42 metra i danas je najviši svjetionik na Jadranu. Svoju upečatljivost duguje žutoj fasadi, u koju je, prema usmenoj predaji, utrošeno 100 tisuća žumanjaka. U dvorištu svjetionika je kapelica sv. Nikole, posvećena zaštitniku pomoraca. U blizini svjetionika su smještena naselja Veli Rat, Verunić i Polje.

Do svjetionika se može doći i autom, a zahvaljujući cestovnoj povezanosti s naseljima moguća je redovna opskrba potrebnim namirnicama.

Premda mu je povezanost s ostatkom otoka laka, svjetioničar Velog Rata, Zvonimir Škvorčević, koji je na Ratu stacioniran već više od dvadeset godina kaže nam, draže bi mu bilo kada bi imao manje posjetitelja, jer svjetionik je prenamijenjen u turistički apartman. Šutljivi Zvone kazao nam je kako se za svjetioničarsku struku odlučio jer uživa u miru i tišini, a za to je zanimanje još prije trideset godina čuo od svog susjeda, također svjetioničara. Dok mu društvo prave turisti opčinjeni gordim svjetionikom, Zvone nam kaže kako nakon prelaska na elektronički sustav rada vrijeme sve češće krati poljoprivredom i brigom za kokoši, kao i ribolovom, naravno onda kada mu to prevrtljivo more dopušta.

– Kolovoz je poznat po neverama, naročito na otvorenom moru, tako da smo utočište pružali i mornarima u nevolji, kazao nam je Zvone, dodavši kako je svjetioničar čak 33 godine, a prošao je mnoge svjetionike na našoj obali.

– Volim prirodu i oduvijek sam htio raditi neki posao blizu mora i zelenila i tako sam završio u svjetioničarstvu, a prošao sam sito i rešeto na Tajeru, gdje sam radio deset godina, a povremeno i na Grujici, Blitvenici i Poreru, 23 sam godine na Velom Ratu, kazao je, dodavši kako je svjetioničarstvo posao kojem se čovjek mora prilagoditi.

– Najvažnije je poštovati more i njegovu hirovitost. Nevere su brojne i nepredvidljive, a najteže su na Poreru i Tajeru, gdje sam se u više navrata susreo sa silinom prirode, prisjetio se Zvone.

Zvonimir Škvorčević, Foto: Luka Jeličić

Samotni život svjetioničara

Čovjek od malo riječi kazao nam je da je viđao valove i po pet – šest metara visine. More je, kaže, neukrotivo, a često nevere dolaze u tren oka. Zato se na Dugom otoku znaju i nasukati brodice, a svjetioničari nerijetko pružaju utočište mornarima.

– Veli Rat izgrađen je 1849. godine, za vrijeme Austro-Ugarske vladavine. Najviši je na Jadranu, 36 metara od kopna i 42 od mora. Još uvijek živi legenda kako je sto tisuća jaja iskorišteno kao vezivno sredstvo, a gradili su ga naši ljudi s otoka. Kameni je krov u požaru skroz izgorio, tako da je 1969. obnovljen i ožbukan, a kapelica je iz 1875. godine. U njoj su se za zaštitu i sigurnost na moru molili brojni pomorci, naglasio je Zvone.

U svojih je više od 30 godina radnog staža Zvone vidio sve što more nudi i kako uništava.

– Raditi je lakše zimi, nego ljeti, kada je tu puno turista. Svjetionik je od 90-ih godina i apartman za turiste, tako da rijetko kada uživam u samoći, dodao je Zvone, kazavši kako su svjetionici apartmanizacijom polako izgubili svoju prvobitnu namjenu i osamljenost.

Foto: Luka Jeličić

– Iako se svjetioničarstvo oduvijek smatra samotnjačkim zanatom, ranijih je godina uvjet bio da svi svjetioničari moraju biti oženjeni, jer u svjetioniku su živjele cijele obitelji, po njih tri četiri i izmjenjivali se na zadacima. Moja je familija trenutno sa mnom, a jedna kći u Zadru, dodao je Zvone, kazavši kako je tek uvođenjem elektroničkih sustava svjetioničarski zanat postao samotniji, jer prije jedna osoba sama nije mogla cijelo vrijeme brinuti o svjetioniku, održavati svjetlo i sama nositi petrolej do lampe na vrhu tornja.

– Život na svjetionicima je tada bio potpuno drugačiji nego što je danas. Tada su svjetioničari u komadu radili mjesecima i izmjenjivali se s kolegama s kojima su i živjeli, dok se danas oni, naročito koji rade na izoliranim otočićima izmjenjuju svaka dva tjedna. Ovdje na Velom Ratu 70-ih smo godina uveli struju, a iza rata postupno prešli na elektronički sustav, pojasnio je Zvone, kazavši nam kako do vrha tornja ima 164 kamene stube, nakon kojih slijedi kratki uspon metalnim ljestvama do tornja s kojeg puca nevjerojatan pogled na mjesto Veli Rat, Dugi otok, male otočiće koji ga okružuju i otvoreno more, s kojeg se za burnih dana vide brda oko Ancone.

Ovaj Slavonac iz Nove Gradište ima još pet godina do mirovine, ali kaže nam, o njoj ne želi niti razmišljati.

Automatizacijom svjetionika prestala je potreba za svjetioničarskom službom, no svjetioničari – profesionalci koji se izmjenjuju svakih petnaest, odnosno trideset dana na udaljenijim otocima i dalje nastanjuju određen broj jadranskih svjetionika i tako iz dana u dan i dalje krote nemirno Jadransko more.

Foto: Luka Jeličić