Marjan Čakarun sasvim iskreno: "Marko Popović me umalo vratio u Zadar"

Foto: FIBA

U posljednjih petnaestak godina rijetki su mladi zadarski igrači dobili priliku da seniorsku karijeru započnu u matičnom klubu i kroz njega grade profesionalnu karijeru. Neki su se, poput Davida Škare ili Marija Fantine, odlučili za odlazak na sveučilište, drugi su, poput Dominika Mavre rano napustili Zadar i sreću potražili u drugim klubovima, dok u treću skupinu spadaju oni koji su se nekoliko godina »vrtjeli« oko kluba i bili slani na posudbe, da bi na koncu prelomili i vidjeli da na Višnjiku za njih – nema mjesta. Od prave moćne gomilice mladih i talentiranih igrača većina ih se »izgubila« po putu, a tek su neki isplivali iz ralja surovog profesionalizma i napravili uspješne karijere. Jedan od najboljih primjera potonjih je nedvojbeno Marjan Čakarun, sada već iskusni centar koji je prije nekoliko dana na veliko iznenađenje košarkaške javnosti potpisao za riječki Kvarner 2010.

Čakarun je posljednjih osam sezona proveo u inozemstvu gdje je uspješno nosio dresove slovenskih, španjolskih i mađarskih klubova, a u međuvremenu je dogurao i do hrvatske reprezentacije za koju je nastupao na nekoliko pripremnih turnira te na kvalifikacijama za odlazak na Svjetsko prvenstvo.

– Kao i svake godine, na relaciji sam Zadar-Rijeka. Supruga mi je iz Rijeke i tamo ima tvrtku pa se otprilike svaki tjedan »rotiramo« i na kraju preko ljeta mjesec dana budem u Zadru, a mjesec u Rijeci. Naravno, obitelj ide sa mnom, pa na koncu to ispadne da sam sedamdesetak posto vremena u Zadru, a ostatak u Rijeci. Nakon kraja sezone koja je završila 28. svibnja uzeo sam dva tjedna pauze, nakon čega sam se vratio treninzima. Valjalo se odmah posvetiti poslu, jer što se kasnije krene s pripremama teže je uhvatiti ritam – kazao je u uvodu iskusni košarkaš koji je prošle sezone nosio dres Körmenda.

Temperamentni Mađari

Bila je to četvrta uzastopna sezona koju je Čakarun proveo u Mađarskoj, nakon što je prethodno tri godine nastupao za hrvatskim ljubiteljima košarke starog znanca, nekadašnjeg abaligaša Szolnoki Olaj. Nakon »kašljucanja« u ligaškom dijelu sezone Körmend je sa sedme pozicije ušao u doigravanje, no na koncu je nakon poraza u polufinalu od kasnijeg viceprvaka Albe Fehervar zauzeo treće mjesto i izborio plasman u europska natjecanja.

– Sezona je bila turbulentna, jer sam se prvi puta susreo s momčadi koja je građena i bazirana na Amerikancima i na meni kao jedinom strancu Europljaninu. Očekivanja su bila golema, no na početku je bilo poteškoća te smo promijenili dosta igrača i trenera, ali na kraju smo ipak uspjeli doći do trećeg mjesta. Ako ću tražiti pozitive, istaknuo bih atmosferu na tribinama. Körmend nema pretjerano veliku dvoranu, no u skoro svakoj utakmici je bila puna te bi se skupilo dvije tisuće navijača neovisno o tome igramo li protiv prve ili posljednje momčadi na ljestvici. Zaista su nam bili »šesti igrač« i usporedio bih ih sa Zadrovim navijačima. Veliki su fanatici i obožavaju košarku, što je i razumljivo znajući da u je im je ona jedini prvoligaški sport u gradu. Ne priča se o nogometu, ne priča se niti o jednom drugom sportu, već samo i isključivo o košarci. I svi su košarkaški treneri! Kao i u Zadru. U Szolnoku je bilo 70, a u Körmendu 15 tisuća »trenera« koji te znaju zaustaviti na ulici i objasniti ti što si u kojem trenutku trebao napraviti kako bi momčad bila bolja.

Čakarun je prošle sezone bio na prosjeku od 9.7 poena, 4.5 skokova i nešto manje od dvije asistencije po susretu, što mu je bila prva sezona u Mađarskoj u kojoj nije ostvario dvoznamenkasti učinak. Koji je uzrok tome, problemi s prilagodbom, veliki broj promjena u momčadi ili biološki procesi?

– Imao sam statistički najgoru sezonu u posljednje četiri godine. Postoji više razloga za to, ali ne volim kriviti druge, već isključivo sebe i moram reći da sam ja kriv. Ipak, istaknut ću činjenicu koja je igrala ulogu. U mađarskoj ligi mora igrati jedan igrač zaštićenog godišta, a naš najbolji mladi igrač koji je igrao na poziciji 2-3 je duže vremena bio ozlijeđen, a drugi najbolji je igrao na mojoj poziciji. Morao sam se žrtvovati za klub, ali to mi nije bio nikakav problem, jer klub uvijek mora biti ispred igrača, a ne obrnuto. Imao sam »no-cut« ugovor i za narednu sezonu, ali još ranije sam odlučio da neću ostati u Mađarskoj.

Foto: FIBA

Popov poziv

Nakon osam godina u inozemstvu zov doma je bio prejak. A dom je podjednako u Rijeci, kao što je u Zadru. Ipak, odlazak u Kvarner 2010 je brojne iznenadio, prije svega one koji ne znaju da se na sjeveru Jadrana pokušava sagraditi lijepa košarkaška priča.

– Ponuda je bilo, ljudi su zvali, ali valjalo je dobro odvagnuti i vidjeti što napraviti. Naravno, u krugu obitelji. Premda imam 33 godine i dalje se osjećam dobro i smatram da bez problema mogu igrati na višoj razini, ali sada tu uključene i druge stvari. Kćerka raste, sada već ide u drugi razred osnovne škole te je potreba obitelji ispred novca i košarkaške karijere.

Je li Zadar bio među klubovima koji su iskazali interes?

– Ove godine ne. Zadar je u priči bio četiri-pet godina, ali u svom tom razdoblju pred mene nitko nikada nije stavio ugovor. Možda je problem bila moja tržišna vrijednost i plaća koju sam svih ovih godina imao u inozemstvu i klub si zbog financijskih poteškoća možda nije mogao priuštiti takvog igrača.

Prije nekoliko ljeta, još dok je sportski direktor Zadra bio Branimir Longin, iz kluba su dolazile informacije da su razgovori postojali, ali da su problem bile financije.

– Koliko me služi sjećanje, a mislim da me dobro služi, Brane me nikada nije zvao. Postojala je jedna ozbiljna opcija nakon prve sezone u Szolnokiju i tada je moj dolazak zaista bio realan, ali samo i isključivo zbog toga što me zvala osoba koju osobno izuzetno cijenim i zbog koje bih se vratio u Zadar. Radi se o Marku Popoviću, međutim njegova kandidatura za sportskog direktora na koncu nije prošla te je moj povratak pao u vodu. Većina ostalog su bila najobičnija nagađanja te zvanja i nagovaranja meni bliskih ljudi, no ništa od toga nije bilo konkretno. Pretpostavljam da bi čitava priča stala u onom trenutku kada bi iz kluba saznali kakve su cijene na tržištu i koliko zarađuju košarkaši u mađarskoj ligi, da ne spominjem razdoblje iz Slovenije kada sam igrao za Koper Primorsku…

Deset godina kašnjenja

Stara je to priča koja se svako toliko pojavi kao odgovor na pitanje zašto u Zadru ne igra veliki broj zadarskih igrača. Inozemni klubovi funkcioniraju po potpuno drugačijem principu te su u pravilu neusporedivo ozbiljnije posloženi, a kada se na to nadoda financijska moć koja uvelike nadilazi onu kluba s Višnjika stvari polako počinju dobivati jasne konture.

– Ja sam Zadranin, Zadar je moj klub, klub koji gledam i pratim te bih mu volio pomoći na bilo koji način, ali valja biti iskren i reći da punih deset godina kaska za europskim trendovima. I ne samo Zadar, već čitava hrvatska košarka. Daj Bože da se stvari promijene na bolje i da se nastavi putem koji je započela prošla sezona na koju svi Zadrani trebaju biti ponosni. Treba cijeniti ono što je Zadar napravio prošle sezone jer je svakome tko se iti malo razumije u košarku jasno koliki je to uspjeh. Nadam se da je klub na pravome putu i da će se uz kredit i pomoć Grada uzdići iz situacije u kojoj je bio i da su crni dani hrvatske košarke konačno iza nas. Šteta je da kao država i grad imamo toliko talenta, a da ih ne znamo ukomponirati u kvalitetnu ligu. Za to ne trebaju pretjerano veliki novci, no stvari se daju bolje posložiti. Nažalost, predugo su se oko našeg sporta motali paraziti… Ne govorim pritom samo o Zadru, već o čitavoj hrvatskoj košarci.

Premda je Čakarun omladinski staž završio u Zadru, u seniorskoj momčadi nikada nije dobio priliku te je svoj put do profesionalne karijere gradio preko Jazina i Borik Puntamike.

– Svatko ima svoj put. Moj je bio trnovit, no u samome startu sam bio svjestan da nisam NBA ili euroligaški talent, ali volio sam košarku, igrao sam ju sa srcem i bio sam uporan. Bez obzira na nedostatak visine i sirovog talenta ostvario sam svoje ciljeve, no još nisam gotov i još uvijek imam dosta toga za pružiti. Istina je da nisam dobio pravu priliku u Zadru, dapače jedini koji su me »gurnuli« su bili Joško Pulja, u to vrijeme voditelj omladinskog pogona, i trener Zmago Sagadin. Oni su jedini vidjeli nešto u meni, dali mi dvogodišnji ugovor i poslali me na posudbu. U međuvremenu se promijenila čitava struktura u klubu, od direktora, preko trenera pa do šefa omladinskog pogona i sebe nisam vidio u toj priči. Nakon tjedan dana priprema da sam procijenio da neću imati ulogu u momčadi. Tada su u Zadru na mojoj poziciji igrali momci koji su bili plaćeni i po 150-200 tisuća eura po sezoni te mi je bilo jasno da ću si drugdje morati tražiti mjesto pod suncem. Nisam želio sjediti na klupi kao 12. igrač, već sam želio igrati i vratio sam se u Borik znajući da ću tamo dobiti priliku.

Pogreške i uspomene

Nakon Borika i Jollyja, Čakaruna je košarkaški put odveo do riječkog Kvarnera gdje je u potpunosti zasjao na nacionalnoj sceni, što mu je donijelo i prve inozemne angažmane. Za početak Slovenija, potom Španjolska i moćna ACB liga, a onda godine u Koper Primorskoj i na koncu mađarski »olimpijski ciklus«.

– Najljepše mi je bilo živjeti i igrati u Španjolskoj. ACB liga je želja gotovo svakog europskog igrača, a meni se san ostvario igrajući za Manresu. Mogu reći da svojom najvećom košarkaškom pogreškom smatram odlazak iz Španjolske. Imao sam ugovor na još dvije godine, no nakon ispadanja iz elitnog ranga sam dobio financijski puno jaču ponudu Primorske koju je tada vodio Jurica Golemac, a kako je Koper blizu Rijeke i blizu Zadra sebe sam puno više vidio tamo nego u drugoj španjolskoj ligi. Na koncu sam i osobno platio odštetu Manresi da me pusti. Bila je to velika greška i dandanas mi je krivo zbog toga. Ne mogu reći da mi nije drago što sam došao u Primorsku jer smo napravili veliki rezultat i osvojili trostruku krunu, što je podvig s kojim se mali broj klubova može pohvaliti. Jedno vrijeme smo čak držali i vrh ljestvice u ABA ligi te smo bili pravi hit, no onda se dogodio financijski slom i sve je naglo propalo.

S obzirom na pravu berbu trofeja i individualnih priznanja, je li ti razdoblje u Kopru bilo najljepše u karijeri?

– Bilo je lijepo, ali ne može se to usporediti sa sezonom kada sam s Borikom bio peti u hrvatskom prvenstvu. Džabe svi pehari i sve nagrade za najkorisnijeg igrača, ono što najviše pamtim je godina kada smo pred prepunim Jazinama svladali Cibonu dvadesetak razlike. Bilo je to nezaboravno – zaključio je Čakarun.