Jasmin Repeša vidi svjetlo na kraju tunela u hrvatskoj košarci: “I u sportu i u životu nije bitno od kuda krećeš, već gdje želiš stići”

Dok se druge reprezentacije spremaju ili se tek počinju pripremati za Svjetsko prvenstvo na Filipinima, u Japanu i Indoneziji, koje se održava od 25. kolovoza do 10. rujna, Hrvatska je u Opatiji odigrala dvije utakmice pretkvalifikacija za EuroBasket 2025. godine. Pobjede nad Irskom i Luksemburgom značile su novi početak, kako za novog izbornika Josipa Sesara, tako i za novog sportskog direktora Jasmina Repešu, nekadašnjeg izbornika u dvama mandatima.

– Život se sastoji od uspona i padova. I najveći biznismeni su, kažu, najmanje jednom morali krenuti ponovo od nule. Nije propast ni smak svijeta, to je sastavni dio života. Očito je da smo negdje napravili grešku. Treba napraviti analizu gdje je bila ta greška, napraviti programe s pravim ljudima na pravim mjestima, koji su u stanju provesti taj program na pravi način. I u sportu i životu nije bitno od kuda krećeš, s koliko niske pozicije, već gdje želiš stići.

Mi želimo stići što dalje, želimo opet biti kompetitivni na najvišoj razini. Radi se o procesu i morat ćemo biti strpljivi. No, imamo stručnjake, koji su u stanju napraviti najbolje moguće programe, razvojne i održavajuće za sve naše selekcije te ih sprovesti u djelo. To je jedna polazna točka. Moji kolege treneri moraju dobiti kredibilitet koji, nažalost, nikad nisu imali. Mislim da će to znati iskoristiti na pravi način.

Skromni budžeti

Hrvatska reprezentacija je vrh brijega, ali klubovi su u problemima. Najveći hrvatski klubovi se održavaju zahvaljujući kreditima, Rijeka i Osijek više nemaju klubove u HT Premijer ligi… S druge strane, klubovi ne igraju u Europi.

– To je najveći problem i najveći izazov za mene i sve nas koji smo u košarci. Moj utjecaj na odabir ljudi i izradu programa unutar nacionalnih vrsta bit će veći, dok klubovi imaju svoje trenere, predsjednike… Znamo da je ekonomska situacija loša, budžetski smo jedna od najslabijih, ako ne i najslabija liga u Europi. Mi nemamo ekipu s ozbiljnim budžetom. Bez podrške državnih institucija bit će jako teško. No, mislim da i struka, s kategorijom entuzijazma, koji nije na odgovarajućoj razini, s jednom posvećenosti, to je nešto što može krenuti od sutra.

U klubovima će biti puno trenera koji su bili moji učenici ili moji igrači. Mislim da kada završe ovoljetni programi, tek tada počinje moj put. Ići ću od kluba do kluba, razgovarati i tražiti pa i moliti da sve bude bolje. Ne treba se bojati dati priliku mladom igraču, rezultat nije samo prvo ili drugo mjesto, već je to jedan širok pojam. Mislim da može biti bolje, ali sigurno je da smo, što se tiče budžeta, među zadnjima ili zadnji u Europi. Među dugoročnim planovima koje ću postaviti je i to da igrači koji odlaze u Rumunjsku, Mađarsku, Slovačku, moraju ostati u našoj ligi. Normalno, ako je netko za Real Madrid ili Barcelonu, uvijek će otići na više.

Ali moramo naći način kako zadržati igrače srednje razine, samim time će liga odmah biti 30 posto bolja. To su tri stvari koje bih apostrofirao: zadržati igrače srednje razine po svaku cijenu, odnosno stvoriti uvjete da oni ostanu te da kategorija entuzijazma, davanje prilike mlađim igračima, može polučiti bolje rezultate nego do sada, a sve u nadi da će oni koji odlučuju o svemu u državi, pa tako i sportu, pomoći da budžeti klubova budu nešto bolji. To je neki put razmišljanja.

Repeša je naslijedio Aleksandra Petrovića na poziciji sportskog direktora, kao što ga je naslijedio na mjestu izbornika. Čak je njegov posljednji klupski angažman bio u Pesaru, gdje je Aco bio igrač i trener.

– Dok me budu slušali, dat ću sve od sebe i bit ću tu…

I dok hrvatski klubovi muku muče kako pokrpati sezonu, u Partizanu i Crvenoj zvezdi nemaju tih problema. Naprotiv.

– Oni kupuju igrače Real Madrida, Barcelone, Milana… Nisam ni za to. To je balon koji se malo brzo napuhava. Ako to pukne, posljedice mogu biti dugoročne. ABA liga? Nitko nije postao igrač bez vrhunskog trenažnog i naprednog natjecateljskog programa, koji ne smije biti pretežak jer uvjerljivi porazi nose frustracije. Taj napredni program daje mogućnost razvoja, stjecanja iskustva na pravi način.

Naravno, bez svakodnevnog rada na tehnici, taktici, rada na tijelu, nezamisliv je razvoj. Ako je ABA liga ta koja je najbolje natjecanje za razvoj naših igrača, onda nemam ništa protiv ABA lige. Ali sam za dogovor. Pametni ljudi uvijek nađu način za to.

Stranac

Dejan Bodiroga, predsjednik ULEB-a, pružio je ruku suradnje FIBA-i. To je dobra stvar i za HKS.

– Imao sam priliku raditi s njim, bio je moj igrač, kasnije i sportski direktor pa smo imali najbližu suradnju. To je jedna gromada od čovjeka, sportska i ljudska veličina, koji je našao prozorčić za dogovor. Ljudi, ako imaju volju, uvijek će se dogovoriti. Koliko je godina već Europska liga, a nije bilo pomaka ni za milimetara. Zašto? Uvijek je bilo pitanje tko će biti jači, moćniji. To su obično karakteristike malih ljudi, koji na forsiran način žele biti veliki, da nešto znače.

Dejan ne mora dokazivati svoju veličinu. A sada je pokazao koliko je još veći s kompromisom, s prvim iskorakom FIBA-e i Eurolige jedni prema drugima. To je cilj u ABA ligi. Osobno, imam jako loše zadnje iskustvo s ABA ligom i otišao sam poslije finalne serije u Beogradu i rekao da u njoj više nikad neću raditi. Ima tu ljudi koji podmeću, stvaraju prepreke, ali nikad se nisu makli iz ovih okvira. Ne znaju kako funkcionira vani, a ovdje imaju potrebu pokazivati svoju veličinu. Balkanska posla.

Bologna, Rim, Treviso, Milano i Pesaro bile su Repešine talijanske trenerske stanice. Dvaput je bio prvak, 2005. s Fortitudom, 2016. s milaninskim Armanijem. Tu je šest titula prvaka Hrvatske, dvije u Turskoj…

– Nekad je postojala obaveza služenja vojnog roka. Ja bih tako svakom našem čovjeku preporučio da jednu godinu radi vani i osjeti što je to biti stranac. Koliko je privilegij i koliko je lakše živjeti i raditi u svojoj zemlji. Stranac je stranac i to je svugdje, od Italije, Španjolske do SAD-a, gdje se govori engleski i nitko ti neće prevoditi riječi. E, to je stranac. Imao sam sreću kako se karijera razvijala, rezultati su uvijek otvarali nove prostore za rad. Mogu biti ponosan na napravljeno. Nekada je moglo je biti bolje, moglo je biti gore, ali ne treba plakati. Važno je bilo dati sve od sebe. Ponekad vas sreća pomazi, nekada ne. Ali treba je isprovocirati.

Izborničko mjesto predano je mladom stručnjaku Josipu Sesaru, koji od trenerskih trofeja ima tek Kup Hrvatske, osvojen protekle sezone s Cibonom.

– Sesar zaslužuje priliku, baš kao i igrači. Mi moramo napraviti nove trenere jer sve ovisi o njima, koliko su ambiciozni. Sve je dostupno, znate što su jučer na treningu radili i Lakersi i Boston, kako igra Real Madrid. Tko ima ambiciju, zaista mu je puno lakši razvojni put nego u naše vrijeme. Mi smo morali krasti znanje! Ovo je prostor koji me strašno motivirao i privukao. Bez obzira na budžet, neki je trend u klupskoj košarci – svake godine ispočetka. Mi treneri starije generacije navikli smo da program raste, stvara dok ne dođe do maksimuma, bilo to dovoljno za titulu ili ne.

Sada se mora i na visokoj ili niskoj razini krenuti ispočetka. Pogledajmo Partizan, izgledali su sjajno u Euroligi. Dobro su igrali, napravili su rezultate, ali svi su otišli. S velikim budžetom je lakše kupiti nove igrače jer ih poznajete, u košarkaškom smislu i kao osobu, njihov angažman, pristup radu, posvećenost, profesionalnost. Kada ste u manjem klubu, kupujete tri od deset igrača koje ste vidjeli samo na »synegyju«, odnosno na programima koje oslikavaju njihove tehničko-taktičke sposobnosti. Ali kakav je njihov »background«?

Sviđa vam se, nekada ne možete doći do te informacije. Protekle sezone s Pesarom sam ušao u »playoff«, s malim budžetom, imali treći inkaso iza Milana i Bologne, igrali smo polufinale Kupa Italije, Talijani imali najveću minutažu u ligi. I sada treba napraviti korak dalje.

Ne, radi se korak unatrag, s manjim budžetom i novim igračima. To nije nešto što me ispunjava. Nacionalne vrste i programi ostali su zadnji prostor gdje možete nešto graditi i gledati kako raste. Zato sam to prihvatio, uz prijedlog ljudi Upravnog odbora. Zahvaljujem se na povjerenju.

Posljednji uspjesi reprezentacije vezani su za Repešu. Šesto mjesto na OI-u u Pekingu 2008. i četvrto mjesto na EuroBasketu. Tu se može dodati tek peto mjesto Petrovića u Riju na Igrama 2016. godine.

– Nikada nije bilo dovoljno strpljenja, niti ljudi koji bi imali snagu staviti sebe u najtežim situacijama. Kada nije bilo dobro, ljudi bi bježali, a izbornici bi ostajali na vjetrometini. Ja sam u Poljskoj napravio nevjerojatnu pogrešku, bez obzira na iskustvo. Poveo sam pet centara, koji ne mogu igrati jedan s drugim. Napravio sam grešku u selekciji, ali opet smo imali plus 12-13, napad i našu minutu odmora.

Laković isprovocira Popovića i umjesto zadnjeg napada za 15-16 razlike, Popović dobije tehničku. Slovenci zabiju dva bacanja i tricu u zadnjoj sekundi. I dodaju tricu u prvom napadu u drugom poluvremenu i dođu na minus pet. Od utakmice pod kontrolom, mi uđemo u nervozu i izgubimo. Iztok Rems je tada bio predsjednik Saveza, a sudio nam je i »masakrirao« nas njegov kum Litavac Brazauskas…

Opet, plasirali smo se na Svjetsko prvenstvo, a to je uvijek dobar uspjeh. U susretu za plasman na Mundijal dobili smo Ruse koje je vodio David Blatt. Treba biti iskren i reći da nam je tada pomogao sudac Šutulović…

Mala bara, a puno krokodila

Repešin povratak znači da za hrvatsku košarku ipak ima nade.

– Mora biti nade. Struka, kredibilitet, programi, rad, razvojni programi, tu nema dileme ima li nade. Ono što me najviše nervira, za razliku od drugih, je što stalno tražimo grešku u drugima. Mala smo zemlja, ali i Litva je mala. Finska ima sustav koji perfektno funkcionira. Naš U-20 program sada je bio katastrofa. Govor tijela, energija, zona 25 minuta. Time se ne razvija individualnu odgovornost, agresivnost…

Naš model treninga i igre mora biti drugačiji. Nemamo Obradovića, ali nemaju ga ni Španjolci, Francuzi i Litavci, a opet igraju brzo. Mi za sve imamo izgovor. Znam da će biti otpora, jer mene nije lako pratiti, imam veliku energiju i mogu slobodno reći – znam znanje. Bit će problema. Zašto? Mala je bara, a puno krokodila. Najveći otpor pružat će oni koji uzimaju tisuću eura, a ne žele nikakve promjene.